Alija Izetbegović: Čudo bosanskog otpora u brojkama
Prema nekim podacima, Armija Republike Bosne i Hercegovine imala je u toku 43 mjeseca rata i na frontu dugom 1.200 km više od tri hiljade odbrambenih i napadnih operacija.
Neke od ovih operacija bile su sjajne pobjede, neke tragični porazi. Opći bilans ovih, uglavnom neravnopravnih, borbi bio je neriješen. Rat u Bosni i za Bosnu završio se bez pobjednika i poraženih. Mir kojim će ovaj strašni rat biti okončan bio je u znaku ovog remija.
Stvaranje i opremanje Bosanske armije, s obzirom na uvjete u kojima je nastala i razvijala se, smatra se malim čudom. Po svakoj vojnoj logici, ona je u zametku trebala biti uništena, a Bosna i Hercegovina okupirana, već u prvim mjesecima rata.
Armija se ispočetka sastojala od jednog broja labavo povezanih, ali hrabrih grupa, najčešće na nivou čete, da bi kraj rata dočekala sa 96 brigada rasporedenih u šest korpusa. Brojevi nisu pouzdani, ali prema zbirnim podacima vojnih štabova, u augustu 1992. godine bilo je evidentirano blizu 186 hiljada učesnika u odbrani, od čega je gotovo polovina bila registrirana kao vojnici Armije BiH. Druga polovina bili su policajci redovnog i rezervnog sastava, ili dobrovoljci, koji su se u okviru Patriotske Lige, Zelenih beretki i drugih organizacija sa oružjem ili bez oružja, udružili u odbrani svojih ulica i sela.
Tada je tek svaki peti borac imao pušku. Krajem godine Armija je imala oko 40 hiljada pušaka raznih vrsta (računajući tu i policiju sa oko 18 hiljada pušaka), 231 minobacač, jedan top 130 mm, 10 topova 76 mm, 21 haubicu. Radi poređenja: Vojska RS i JNA imali su tada u Bosni 1.062 haubice.
U drugoj polovini 1993. godine Armija je formalno brojala oko 207.000 boraca, ali svi nisu organizirano i redovno sudjelovali u borbama. Te godine imali smo 33 topa, 36 haubica, 1.000 minobacača i 66 protivoklopnih oružja. Puškama i puškomitraljezima bilo je naoružano oko 60 hiljada boraca, što znači tek svaki treći.
Krajem 1994. godine u oružanim snagama bilo je 227.000 boraca, sa više od 80 hiljada pušaka, odnosno puškomitraljeza. Tada smo već imali 42 topa, 60 haubica, 125 različitih raketnih lansera i 115 protivoklopnih oruđa.
Oružje je pribavljano uglavnom na tri načina: zapljenom od neprijatelja, proizvodnjom u našim tvornicama, pa i malim radionicama, i uvozom izvan, ponekad „preko sedam gora i sedam mora“, kako bi to narod rekao.
Naoružanje Bosanske armije uzbudljiva je priča o hrabrosti, upornosti i snalažljivosti ljudi na nevidljivom frontu borbe za opstanak Bosne. U toku rata za Bosansku armiju radilo je 65 vojnih fabrika, a već ujesen 1992. i sve male zanatske radionice u Sarajevu. Kada sam 1993. došao u opsjednutu Brezu, sa ponosom su mi pokazali na zidu okačenu pušku, proizvod tamošnjih inžinjera i majstora. Željezara Zenica i mnoge tvornice u Tešnju bile su u to vrijeme vojne fabrike. One u novom Travniku, Bugojnu i Goraždu, bile su to otpočetka. Sve mirnodopske fabrike odjeće i obuće radile su uniforme i cipele za vojsku. lzvlačile su se posljednje rezerve repromaterijala, ranije namijenjene za mirnodopske potrebe.
A o onom pribavljanju oružja ”preko sedam gora i mora”, uprkos embargu i mnogim preprekama, mogle bi se napisati knjige. Iako se stanje sa naoružanjem i opremom postepeno poboljšavalo, Bosanska armija je tek pred kraj rata dostigla stepen opremljenosti koji bi joj omogućavao da pokrene borbene operacije većeg obima. Ali ni tada nije imala dovoljno artiljerije, tenkova i oklopnih transportera.
Tu situaciju opisao sam odgovarajući na jedno pitanje njemačkog ”Sterna” (5. novembra 1994.):
”Od početka rata teku istovremeno dva procesa: mi smo svaki dan sve jači, oni su sve slabiji. Ovi procesi nisu pravolinijski, niti su tekli istom brzinom, ali opća tendencija je takva kako sam upravo opisao. Već dugo naša pješadija je bolja od njihove. lli, da obrnem stvari: naš hendikep je teško naoružanje, tačnije — artiljerija; njihov hendikep je pješadija. Bit će još neugodnih iznenađenja i za nas i za njih, ali, u cjelini gledano, uspostavili smo ravnotežu i preuzeli inicijativu. Ravnoteža je strateške prirode, inicijativa je za sada samo taktička. Kako se mogu objasniti uspjesi kod Bihaća, Kupresa, Sarajeva? Ima mnogo faktora, ali onaj najvažniji, moralniji, nije podoban za analizu. I mi sami ponekad smo začudeni i zatečeni. Radi se jednodušnoj unutrašnjoj odluci našeg naroda da opstane, naroda koji je bio osuđen na uništenje.”
Ustvari, jedna zanimljiva kombinacija faktora „istočnih“ i „zapadnih“ omogućavala je odbranu Bosne. Zapad je održavao ”no flight” zonu, veoma važnu zabranu letenja borbenih aviona iznad Bosne, i hranio nas putem UNHCR-a i uz zaštitu UNPROFOR-a. Islamske zemlje pružale su pomoć u oružju. Kombinacija ovih činjenica snažno je podržavala naš otpor. Ipak, naša volja da se branimo, hrabrost i inventivnost naših ljudi, odigrali su ključnu ulogu u odbrani.
Preuzeto iz: Alija Izetbegović: Izabrana djela, Sjećanja – autobiografski zapis
Stav.ba
