Alen Kalajdžija: Službena jezička politika bosanskog jezika provodi se stihijski
U tragičnoj su zabludi intelektualci koji smatraju da je inkluzivnost novog pravopisa ispravan put u borbi za bosanski jezik. Borba za bosanski nije lingvistička, već politička. Ne može se lingvističkim mehanizmima rješavati pitanje nominacije bosanskog jezika. Stvaranje standardnog jezika, što je pisao i sam Halilović 1995. godine, tokom svoje druge razvojne faze, uvijek je politički čin
Ne ulazeći u dublju analizu pravopisne norme propisane novim pravopisom Senahida Halilovića, budući da će se tom fenomenu morati posvetiti ozbiljna ekspertiza, dopustite mi da na ovom mjestu prokomentiram jednu važnu činjenicu, upravo iniciranu izlaskom ovog normativnog jezičkog akta, koja nas obavezuje na adekvatnu akciju vezano za poziciju i društvenu ulogu bosanskog jezika u Bosni i Hercegovini, ali i šire.
Riječ je o tome koliko naša društvena i politička stvarnost ima sluha u razumijevanju značaja bosanskog jezika u bh. društvenom, kulturnom i javnom životu, a samim time postavlja se pitanje pravnih normi i zakonske regulative koje preciznije određuje službenu poziciju bosanskog jezika u domenu norme, naučnog istraživanja, medijske uloge i obrazovanja na ovom jeziku. Odgovor na ovo pitanje nije poznat jer u ovom trenutku bosanski standard jedan je od rijetkih jezika čija se službena jezička politika provodi stihijski i neorganizirano, bolje kazano, impulsivno i sporadično, bez jasno zacrtanih dugoročnih planova, zadataka i ciljeva.
U tom kontekstu, postavlja se logično i važno pitanje: Na osnovu kojih se akata društvena zajednica koja se služi nekim standardom treba i mora koristiti datim normativom, uvažavajući pri tome svu složenost službene upotrebe jednog modernog službenog jezika? To će biti posebno važno u situaciji kada se pojavi više normativnih priručnika jednog jezika (podsjećam na nedavnu složenost ovog problema u Hrvatskoj u vezi s pravopisima hrvatskog jezika), s obzirom na to da je najavljeno izlaženje još nekih pravopisa bosanskog jezika.
Bojim se da ovakav odnos naše naučne, stručne i akademske javnosti spram normativne bosnistike može napraviti druge, dodatne probleme, koji mogu ostaviti dugoročno nesagledive posljedice u vođenju bosanske jezičke politike. Lično sam, u više navrata, javno govorio o tome da je nužno potrebno definiranje strateških ciljeva i formiranje zvaničnog, službenog tijela koje će voditi bosansku jezičku politiku u domenu norme, istraživanja i obrazovanja, sastavljenog od predstavnika bh. univerzitetskih centara gdje se izučava bosanski jezik. Bez obzira na to što neko može smatrati da takva tijela ne trebaju postojati, pravdajući time tzv. jezičku demokratiju, svako ko iole razumije značaj bosanskog jezika u jačanju ne samo države Bosne i Hercegovine već i svih drugih relevantnih faktora u razvoju modernog društva morat će se s time složiti.
Naime, navedeno stručno tijelo ne bi bilo ništa posebno novo na društvenom jezičkom planu ove zemlje, a potrebno ga je formirati što prije – kako se to nekada znalo u ovoj zemlji (kada je jezička politika u Bosni i Hercegovini vođena kroz naučne i stručne instance i kada je politička podrška tom projektu bila neupitna i nedvosmislena), kao što je to riješeno u Makedoniji, npr., kroz Savjet za makedonski jezik, koji vodi makedonsku jezičku politiku, a koje imenuje resorno ministarstvo.
Ne ulazeći dublje u elaboraciju navedenog (za što je potrebno donošenje strateškog plana u vezi s bosanskom jezičkom politikom), očito je da nam je nužno potrebno službeno tijelo (sastavljeno od najeminentnijih bosnista), imenovano od resornih ministarstava na različitim nivoima vlasti Bosne i Hercegovine, koje će voditi bosansku jezičku politiku. Otuda pitanje Pravopisa bosanskoga jezika inicira ovaj problem i traži hitan odgovor naše javnosti.
Dr. Alen Kalajdžija je direktor Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu
