Alati za izgradnju karaktera
Naši svakodnevni izbori i naše namjere određuju naš karakter i naše ophođenje prema sebi, drugima, i prema svijetu u kojem živimo. Karakter se često izjednačava sa ličnošću, koja se odnosi na naše obrasce misli, emocija i ponašanja, koji mogu biti stečeni ili urođeni, dok je karakter više u vezi sa principima i vrijednostima koje odabiremo, te našim vrlinama i snagama koje aktiviramo i kultiviramo.
Piše: Ozrenka Kadrić, dipl. psiholog
Angela Duckworth, istraživačica u oblasti razvoja karaktera, u jednom od predavanja navodi da je karakter uvjetovan i motivacijom i akcijom. Motivacija ovisi o interakciji svjesnih i nesvjesnih faktora, s tim u vezi, često je teško identificirati šta je to što nas pokreće da činimo to što činimo. Motivaciju određuju naše želje ali i naša duboko skrivena uvjerenja o svijetu u kojem živimo. Naše namjere su nekad također duboko skrivene u pozadini naših navika, koje predstavljaju ‘cigle’ u karakternom zdanju čovjeka. Vidimo da je za izgradnju karaktera potreban temeljit i dugotrajan rad na sebi, koji podrazumijeva propitivanje ali i svakodnevno preispitivanje naših uvjerenja, misli, emocija, ali i namjera.
Motivaciju određuju i naši identiteti. Ako se identifikujemo kao neko ko voli učenje, nama će učenje ići znatno lakše, u odnosu na one koji se ne identifikuju kao ‘učači’. Izazov u procesu identifikacije nastaje kada se ograničimo u identitetima, kao i onda kada se identifikujemo u društvenim interakcijama, u kojima ne dobivamo povratnu informaciju u skladu sa onim što se uistinu zbiva. Kada se drugi ponašaju prema nama kao da nismo vrijedni poštovanja na primjer, mi se možemo identificirati sa uvjerenjem ‘ja nisam vrijedna/an’. Ovdje leži i ponekad zbunjujuća interpretacija konstrukta samopouzdanja. Ako naša slika o sebi uveliko ovisi o slici koju drugi imaju o nama, mi imamo nepotpunu sliku o sebi. Tada često znamo reći da nam nedostaje samopouzdanja, a zapravo nam nedostaje samopoštovanja, koje se odnosi na prihvatanje sebe, i ono ne zavisi od uspjeha koji postižemo. Ukoliko vrjednujemo sebe, u odnosu na naše uspjehe, mi konstantno imamo potrebu da budemo uspješni, što nije realno očekivanje za čovjeka. Iz ovog očekivanja, javlja se i anksioznost, energija koja se potiskuje jer nije usmjerena ka onome što je naša potreba, već u smjeru zadovoljena vanjskih očekivanja o postignuću i vanjskom izgledu stvari.
Samopouzdanje je procjena da smo sposobni učiniti ono što je potrebno. Iz ovakve postavke, vidimo da je za razvoj samopouzdanja potrebno iskustvo u različitim identitetima, te znanje o koracima u izvedbi nekog projekta, jer samo iskustvo može utabati put novih uvjerenja. Za razvoj svake sposobnosti i svake vještine potrebna nam je nova identifikacija. Ako govorimo o vještini pisanja eseja na primjer, potrebno je da se identifikujemo sa nekim ko je pisac, barem za taj trenutak, prije nego uđemo u sam proces pisanja. To nam olakšava proces, oslobađa nas mentalnih blokada koje šalju kontradiktorne signale našem tijelu za izvedbu neke radnje. (Zamislite kako je teško bilo šta učiniti ako smo duboko u sebi uvjereni da ‘nismo sposobni ni za šta’. Uvjerenje nastalo kada nam je u samo jednoj prilici u djetinjstvu neko u nemaru izgovorio takve riječi, a nije rijetko da čujemo: ‘Nije te Bog stvorio ni za šta.’)
(Nastavit će se, ako Bog da…)
akos.ba
