Ako želiš da budeš u redu poštuj red

Uzvišeni Gospodar stvara ovaj svijet i uspostavlja zakonitosti na osnovu kojih postoji i opstoji. Te i takve zakonitosti su utkane u kozmički red i kao takve nisu podložne promjenama/izmjenama. Takvo što je vidno u kur’anskom izričaju: “U Allahovim zakonima/sunnetullahu nećeš naći promjene, nećeš naći odstupanja” (Fatir, 43.)

Također, Darovatelj života stvara čovjeka u najljepšemu obliku i dariva mu univerzalne principe, poput pravde, solidarnosti kompetencije, odgovornosti, a na temelju kojih će urediti i srediti svoj odnos prema svim vidljivim i nevidljivim egzistentima. Razumije se, oni su tu da bi čovjek, kako na razini svoje vlastitosti jednako tako i na razini društva, uspostavio željenu harmoniju i krenuo putem preobražaja i progresa. Naravno, čovjek kao biće izbora može takvo što prihvati i usvojiti ili zanemariti i odbaciti.

S razlogom vjerujući čovjek, a u kontekstu kazanoga, postavlja određena pitanja sebi i drugima. Najprije, kako je moguće da su oni koji su preuzeli emanet Riječi Božije još uvijek tu gdje jesu u pogledu naučno-tehnološkog, društvenoga, organizacionog razvoja. S druge strane, kako je moguće da oni koji nemaju ono što imaju prvi ipak daleko više i brže prosperiraju i napreduju? Drugačije kazano: šta to danas nedostaje sljedbenicima ummeta Muhameda, s.a.v.s., pa nisu u prilici da krenu putem preporoda? Naravno, kada god nam se postavlja ova vrsta upita, po inerciji, odlazimo ka jedanaestom ajetu sure Er-Ra’d u kome se kaže: „Allah neće izmijeniti stanje jednoga narod dok on sam sebe ne izmijeni.“ Kao što se može primjetiti ovaj ajet je, u načelu, posve jasan. No, šta bi to u praktičnom smislu trebalo značiti? Šta se želi ovim nadahnutim riječima poručiti i preporučiti. Šta je podtekst koji odčitavamo? Bit ćemo slobodni kazati da nema promjene na razini društva sve dok lideri, ali i sami građani, ne shvate kako se principi trebaju poštivati.

Dakle, odgovor je jasan: muslimani su tu gdje jesu, jer su zaboravili kako ovodunjalučki, a ništa manje i ahiretski, uspjeh uveliko ovise od odnosa prema pomenutim principima. Poslužit ćemo se primjerom iz naše svakodnevice. Prije izvjesnoga vremena jednoga uglednoga čovjeka zove jedan vjerujući insan (praktikant) i moli ga da mu pomogne da se dijete upiše u jednu našu Ustanovu. Kada mu ovaj kazuje da će mu svakako pomoći on biva obveseljen te se svesrdno zahvaljuje, tepa, izriče hvalospjeve i zadovoljno opetuje kako je znao kome će se obratiti. No, čovjek principa mu sada mnogo jasnije i glasnije kaza kako njegova pomoć u konkretnome slučaju podrazumijeva da tom djetetu neće biti učinjena nepravda. Ovome nije bio posve jasan odgovor te upita: “Ne razumijem, šta bi to trebalo značiti”? To podrazumijeva kako ću podići glas u slučaju da Vaše dijete bude degradirano, ali ću biti i protiv toga da bude primljeno na uštrb drugoga djeteta koje ima bolje predispozicije. Naravno, ovaj čovjek nezadovoljan odgovorom ukaza kako je trebao uslugu a ne ders. Čovjek principa mu kaza kako bi jednako postupio i u slučaju vlastitoga djeteta. Nakon izvjesnoga vremena se ponovno susreću, a ovaj mu sa dozom osoritosti kazuje kako je uspješno riješio slučaj svoga djeteta.

Poštovani, složit ćemo se kako ovaj primjer zorno oslikava našu svakodnevicu i prilike u kojima živimo. Zapravo, naši stariji imaju običaj kazati da čemu je vrijeme tome je i vakat. Upravo tako, vakat je da shvatimo i prihvatimo kako jedno društvo može ići naprijed samo onda kada se prihvate i poštivaju zakonitosti koje nam dariva Dragi Bog. Da pojednostavimo. Nije Njemačka ljepša od naše Bosne i Hercegovine, nije čovjek koji tamo živi ništa sposobniji niti inteligentniji, nisu tamo rijeke na izvoru čistije i bistrije nego li su naše, nisu tamo kiše drugačije nego li su ovdje, no posve je vidna razlika u jednoj prevažnoj činjenici: u svijesti tamošnjih lidera i običnoga svijeta glede poštivanja općeprihvaćenih načela/principa. Zapravo, ono što čini određene zemlje i narode progresivnim i proaktivnim jeste insistiranje na principima kao što su pravda, solidarnost, kompetencija i nadsve odgovornost.

Ni manje ni više, oni pojedinci i narodi koji baštine i drže do principa bivaju predvodnicima svoga vremena. Vjerujućem insanu ostaje da duhovnost koju u svojoj nutrini nosi kao takvu, autentičnu, drugima donosi i pronosi tim prije što će uvijek i na svakome mjestu dati prednost pravednosti u odnosu na uzurpaciju, solidarnosti u odnosu na uskogrudost, kompetenciji u odnosu na poznanstvo (vezu) i odgovornosti u odnosu na nemarnost. Na koncu, ako insan hoće da bude uredu odnosno u harmoniji sa sobom i drugima valja mu poštivati sami red koji je uspostavio Uzvišeni Gospodar.

Autor: Hafiz Saudin ef. Gobeljić (islam.ba)