Ajdin Huseinspahić: Mnogima je cilj da mladima omrznu Bosnu i Hercegovinu

Ajdin Huseinspahić rođen je 1984. godine u Zenici, gdje je stekao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Pravni fakultet završio je u Sarajevu, a postdiplomski studij u Zenici. Nakon stečenog zvanja diplomiranog pravnika, prvo radno iskustvo imao je na poslovima asistenta na predmetima Rimsko pravo, Nasljedno pravo i Porodično pravo. Doktorsku disertaciju Huseinspahić odbranio je na temu Historijski i pravni aspekti primjene instituta legitima portio i njegova pravna dejstva u pravnim sistemima na tlu Bosne i Hercegovine na Pravnom fakultetu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru. Trenutno je zaposlen na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici.

Razgovarao: Admir Lisica

STAV: Kao profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici, imate priliku veći dio svog vremena provoditi sa studentima. Kakvim vidite položaj mladih u Bosni i Hercegovini?

HUSEINSPAHIĆ: Kao docent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici, svakodnevno razgovaram s mladima, što mi pruža priliku da iz prve ruke čujem njihove stavove o onome što je bilo, što je sada i što će biti. Na bazi toga mogu s priličnom sigurnošću kazati da su mladi ljudi u Bosni i Hercegovini vrlo talentirani i pametni, ali izuzetno demotivirani u pogledu svoje budućnosti. Ta demotiviranost postepeno prelazi u depresivnost, a što onda postaje ozbiljan problem u društvu. Izlaz iz takve situacije mlad čovjek vidi u migraciji, odnosno u napuštanju vlastitog kućnog praga, avlije, sela, grada, države, jer očekuje da će “tamo negdje” naći svoju sreću, mir, svoju motivaciju. Nekoliko je faktora koji doprinose ovome.

Prvo, mnogi mediji svojom uređivačkom politikom nose veliki teret odgovornosti plasirajući depresivne informacije i svjesno gurajući mlade ljude iz BiH. Uvjeren sam da bi deprivacija i depresija mladih postepeno iščezavala ako bi medijski naslovi bili motivirajućeg karaktera. Mladi ljudi su žrtva medijske disfunkcionalnosti. U nedostatku motiviranosti, mladi posežu za odlaskom iz Bosne i Hercegovine. Ovo je potpuno pogrešan pristup jer mladi moraju znati, i to uvijek imati u vidu, da je ova zemlja prolazila i kroz mnogo teže društveno-ekonomske i političke procese, te da je u tim ključnim momentima postojala grupa ljudi, čak i mladih, koja je branila ovu zemlju, ali i grupa onih koji su je napustili ili su se krili u državi ili van nje bježeći od samopožrtvovanosti i vlastitog doprinosa odbrani ove zemlje. Mladima preporučujem da uvijek budu u prvoj grupi i da se po tom pitanju nikada ne dvoume, jer ne zaboravimo da oko principa nema dvoumljenja. Za principe se moramo boriti, žrtvovati i izaći iz zone vlastitog komfora. Da svojevremeno najbolji sinovi ove zemlje nisu ustali i odbranili ovu zemlju, pitanje je da li bismo mi uopće imali priliku danas razgovarati, učiti, studirati, raditi. Ako Bosnu i Hercegovinu uporedimo s teško bolesnim članom domaćinstva kojeg njegovi najbliži srodnici (sinovi ili kćeri) napuštaju odlazeći u drugu, stranu porodicu gdje nema tako bolesnih ljudi, ali ni srodnika, šta biste kazali za sina ili kćerku, kako biste ih okarakterizirali?

Drugo, kolektivno posmatrano, mladi moraju restartovati vlastiti sistem vrijednosti te u inostranstvo odlaziti prije svega zbog vlastitog znanja i spoznaje, a ne isključivo i prioritetno zbog novca. Novac je samo mjerilo vrijednosti koju mi, mladi ljudi, moramo kreirati u našoj Bosni i Hercegovini. Mi smo pozvani da se žrtvujemo zbog naše djece i njihove sretnije budućnosti. Moramo izaći iz zone komfora i ovu zemlju učiniti boljom zbog nadolazećih generacija pred kojima će opet biti “neki novi” izazovi. Prva žrtva koju mladi moraju podnijeti odnosi se na njihovo obrazovanje. Ne postoji nijedan razlog koji bi bilo kojeg studenta udaljio od najboljih ocjena osim njega samog. Studenti moraju uložiti mnogo napora u cilju postizanja što boljih rezultata, kako u zemlji, tako i u inostranstvu, nakon čega bi bili spremni da se uhvate u koštac s aktuelnim društvenim pitanjima i problemima.

Treće, jedan od konstitutivnih elemenata svake države jeste njeno stanovništvo, koje je nosilac suvereniteta. Značajan dio tog stanovništva upravo predstavljaju mladi, koji su bili i ostali pokretačka snaga u svakoj državi. Kroz demokratske izborne procese stanovništvo svoj suverenitet prenosi na političke predstavnike koji na sebe preuzimaju dužnosti i odgovornosti u pogledu vođenja društveno-političke zajednice. Upravo kroz ove procese mladi u BiH imaju šansu da se uključe u javni, društveno-politički život i ponude rješenja problema.

A zašto smo na društveno-političkoj sceni svjedoci potpuno obrnutog procesa? Mladi se uključuju u društveno-političke procese, ali konkretni pozitivni rezultati izostaju. Da bi ponudili kvalitetno rješenje te postigli željeni rezultat, mladi ljudi trebaju shvatiti redoslijed prioriteta u privatnom životu, jer bez toga mlad čovjek neće biti u stanju da ponudi i u cilju općeg dobra realizira kvalitetnu javnu politiku.

Ako bih trebao dati definitivan odgovor na pitanje položaja mladih u Bosni i Hercegovini, bez ikakvih dvojbi bih zauzeo stav o prednostima današnjeg vremena u odnosu na period prije agresije na BiH, jer danas mladi u BiH mogu slobodno iskazati svoje mišljenje, kritizirati društveno-politički i ekonomski poredak, razmišljati o napuštanju zemlje bez posljedica, vraćanju u svoju zemlju bez bojazni od isljeđivanja i sl. Mladi u Bosni i Hercegovini danas mogu uživati sve beneficije slobodnog društva koje valja nadograđivati i svakim danom ga činiti sve boljim. To je samo do nas.

STAV: Da li u razgovorima sa studentima primjećujete njihovu želju za odlaskom iz domovine, ili im je ipak cilj svojim radom i zalaganjem jačati Bosnu i Hercegovinu?

HUSEINSPAHIĆ: Stasale su generacije koje su rođene nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, generacije koje se ponose svojim identitetom, porijeklom, kulturom, vjerom, uvjerenjem i tradicijom. Oni su jaki, ponosni, pametni i ustrajni u zalaganju na planu izgradnje jače, bolje, prosperitetnije i sigurnije BiH. Oni su uspješni učenici, studenti, radnici. Svjesni su da su samo u Bosni i Hercegovini važan i ozbiljan politički faktor. Uvjereni su da je na njima teret odgovornosti prema najčasnijim sinovima ove zemlje koji su za nju dali svoje živote. Mladi su uvjereni da samo u ovoj zemlji mogu uspostavljati društveni sistem vrijednosti po svojoj mjeri i svjetonazorima.

Paralelno s procesima ohrabrenja i širenja mladalačkog poleta i entuzijazma, teku procesi njihovog obeshrabrivanja i deprivacije, koja ima samo jedno za cilj – kreiranje disfunkcionalnog društva, a samim tim i ove zemlje, te u takvim okolnostima iskorištavanja njenog prirodnog, odnosno društveno-ekonomskog bogatstva. Kada sa studentima razgovaram o motivima za odlaskom iz BiH, primjećujem da kod nekih nedostaje motivacije, hrabrosti i odlučnosti da sami sebi kažu: “Ovo je moja država, ne idem ja nigdje iz nje, borit ću se za nju baš kao što su se borili moji preci.” Uvjeren sam da bi naše najveće blago, a to su naši mladi, barem u onom dijelu koji je već postao žrtvom planski plasiranih depresivnih medijskih priča, promijenili percepciju stvarnosti i odustali od odlaska iz ove zemlje ako bi svi u okviru svog polja djelovanja s njima najiskrenije razgovarali. Jer, mnogi su sebi dali zadatak da mladima omrznu ovu zemlju i u tome, nažalost, uspijevaju. Migracije su uvijek postojale i postojat će, i ja ih podržavam, ali samo u smjeru stjecanja novih znanja i ulaganja u svoju domovinu. Ni jedna strana zemlja neće nas prihvatiti kao ravnopravan politički faktor. U tim zemljama bit ćemo isključivo sluge već izgrađenog sistema društvenih vrijednosti, propuštajući priliku da izgradimo vlastiti pravni sistem. Posebno me plaši postepeno, ali sigurno ubijanje nacionalnog ponosa i skupo plaćene izgradnje nacionalne svijesti i identiteta kod Bošnjaka, jer svjedoci smo da pretežan broj naših susjeda gleda u Srbiju ili Hrvatsku kao drugu, pa čak i prvu domovinu. Oni imaju alternativu, a mi nemamo.

Kada slušam mlade ljude dok pričaju o odlasku u inostranstvo, zaključujem da im je isključivi motiv novac, a to me žalosti jer želje za stjecanjem znanja i drugih kvalifikacija bivaju potisnute u drugi plan. Da su tako razmišljali mladi ljudi u tim stranim zemljama, sigurno ih ne bi izgradili i razvili do današnjeg stepena društveno-političkog razvoja.

Nedavno sam čuo za primjer porodice s iznadprosječnim novčanim primanjima koja je iz BiH odselila isključivo zbog osjećaja nesigurnosti. Ja ovo ne mogu prihvatiti kao opravdan razlog. To su postupci koji ovu zemlju predaju u ruke “političkim dželatima”.

STAV: Koliko je interesiranje za studiranjem na Univerzitetu u Zenici?

HUSEINSPAHIĆ: Brine me sve vidljiviji poremećaj “društveno-akademskog sistema vrijednosti” u Bosni i Hercegovini, uslijed čega bosanskohercegovačka akademska zajednica nije u stanju ovom društvu “dati” ono što se od nje očekuje. Prostor koji je ostavljen nastavniku u njegovom radu i autonomija svakog od nastavnika ne daje mu za pravo da šuti o aktuelnim društveno-političkim procesima. Po tom pitanju bosanskohercegovačka akademska zajednica nije dala ono što je morala, nije ponudila adekvatan odgovor na polju izgradnje ove države, zauzimanja stavova u smjeru izgradnje nacionalne strategije razvoja i miroljubive koegzistencije multietničkog društva. Akademska zajednica u BiH, podrazumijevajući tu nastavnike i studente, treba biti mnogo svjesniji i glasniji korektiv društvenih pojavnosti. Ako se ona povuče, prijeti nam opasnost od toga da društvenim procesima upravljaju individualni i partikularni interesi koji te procese vode samo u strovaliju.

Jedna od svjetlijih zvijezda bh. akademskog neba jeste Univerzitet u Zenici, koji posjeduje sve predispozicije da postane lider u društvenoj zajednici i korektiv društveno-političkih procesa. Kao relativno mlad univerzitet, on predstavlja spoj mladosti, mudrosti i iskustva. Pozitivni rezultati našeg rada vidljivi su i u zemlji i u inostranstvu, a dolaze kao plod marljivog, predanog i upornog rada naših studenata čija je zainteresiranost za upisivanjem fakulteta na Zeničkom univerzitetu u blagom porastu.

Ono čega se pribojavam u bližoj budućnosti jeste robovanje tzv. “tržištu rada”, koje po svaku cijenu akademsku zajednicu želi učiniti slugom potreba tržišta rada, koje opet predstavlja potrebu određenog kruga ljudi, interesnih grupa, vlasnika kapitala i sl. Sve su glasniji oni koji obilaze naše srednjoškolce i nagovaraju ih da upisuju fakultete koji će im kao garantirati zaposlenje, a da odustanu od onih koji su u fazi hiperprodukcije. Ovo je potpuno pogrešno, totalitarno i nedosljedno shvatanje tržišta rada. Moramo kod mladih razvijati samoinicijativnost i slobodu donošenja odluka po pitanju njihovog akademskog obrazovanja. Svako biće nosi svoje talente te bi svako insistiranje na njegovom budućem akademskom obrazovanju mimo njegovih talenata i želja dugoročno bilo kontraproduktivno. Zato su nam potrebni testovi profesionalnosti i nastavničke preporuke u pogledu uočenih talenata i sposobnosti djeteta.

STAV: Budući da su predmet Vašeg interesiranja državno-pravni odnosi, možete li napraviti paralelu između borbe Bošnjaka za rješenje državno-pravnog statusa s početka 20. stoljeća i današnjeg vremena?

HUSEINSPAHIĆ: Angažiran sam na predmetu Historija države i prava BiH, koji predajem brucošima Pravnog fakulteta u Zenici. Govoriti o državi i njenom društveno-političkom i pravnom uređenju je velika privilegija, jer historija je lična karta naše zemlje. Bez njenog poznavanja nemoguće je kvalitetno analizirati današnju političku situaciju u našoj zemlji.

Kada govorimo o početku 20. stoljeća, odnosno godinama austrougarske okupacije i predaneksione krize, trebamo imati u vidu da su na ovim prostorima paralelno tekli procesi autonomne borbe Bošnjaka i Srba. Dok su se Bošnjaci borili za vakufsko-mearifsku autonomiju i jačanje autonomije Bosne i Hercegovine, Srbi su se, boreći se za crkveno-školsku autonomiju u BiH, prevashodno borili za rješavanje velikosrpskog projekta, odnosno priključenja BiH Srbiji, shodno principu “gdje su Srbi, to je srpska zemlja”. Kao što to i rahmetli prof. Mustafa Imamović konstatira, dok je za Srbe ta borba predstavljala prelazno rješenje na putu ka priključenju Srbiji, za Bošnjake je ta borba značila borbu za opstanak u svojoj zemlji, na svom ognjištu, uz izgradnju vlastitih političkih institucija. Da bi uopće bili prepoznati sa svojim zahtjevima za rješavanjem pitanja vakufa i odgojno-obrazovnih pitanja, pred njih je tadašnji ministar finansija zajedničke austrougarske vlade Istvan Burian postavio uvjet formiranja političke stranke koja bi sve te zahtjeve trebala uobličiti kroz svoj politički program. Tako je još 1906. godine nastala prva politička stranka na ovim prostorima: Muslimanska narodna organizacija. Otkako je politička borba Bošnjaka krenula početkom 20. stoljeća, ona nije prestajala. Cijelo stoljeće bilo je obilježeno zatiranjem i potiranjem svega što bi moglo i u primisli podsjećati na Bošnjake i njihovu prošlost. To je bio dio velikohrvatske i velikosrpske politike koji je kulminirao formiranjem Kraljevine Srba, Hrvata, Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije, ali i sporazumom Cvetković-Maček, te naposljetku agresijom i presuđenim genocidom. Borba Bošnjaka tekla je u smjeru borbe za državu i njenu nedjeljivost, te u smjeru borbe za bošnjački nacionalni i kulturni identitet. Dok je prva borba uz velike žrtve dobijena koncem Drugog svjetskog rata, odnosno nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, borba za nacionalni identitet trajala je sve do pred kraj 20. stoljeća. Krvava kruna te borbe jeste agresija na Bosnu i Hercegovinu i presuđeni genocid nad Bošnjacima koji su počinili pripadnici Vojske RS-a i druge paravojne formacije potpomognute iz Srbije, koja je osuđena zato što nije spriječila genocid.

To nas upućuje na zaključak da su pitanja vjerskih sloboda i zagovaranja bošnjačko‑muslimanskih interesa bila neizostavnim dijelom političkog djelovanja u prošlosti, te se kao takva nameću pred svaku bošnjačku stranku u sadašnjosti i budućnosti. Kako god nije, niti smije biti, sporno djelovanje srpskih i hrvatskih političkih subjekata i njihova političko‑pravna borba za nacionalne interese jednako, tako vrlo jasno i glasno moramo kazati da je mnogo krvi proliveno tokom 20. stoljeća da bi se neko danas poigravao s bošnjačkim identitetom relativizirajući ga.

STAV: Ovih dana obilježavaju se godišnjice rođenja i smrti istaknutog bošnjačkog intelektualca Mustafe Imamovića. Kolike su njegove zasluge u pogledu prikupljanja činjenica o našoj političkoj povijesti?

HUSEINSPAHIĆ: Rahmetli Mustafa Imamović ostavio je neizbrisiv trag u bosanskohercegovačkoj i regionalnoj akademskoj zajednici. Iako se školovao u socijalističkom sistemu, s ponosom je uvijek isticao da je to, i pored svega, bilo vrijeme opismenjavanja bosanskohercegovačkog stanovništva, koje je najviše pomoglo Bošnjacima muslimanima, među kojima je procent nepismenih bio izuzetno visok. Imamović je naučnu karijeru počeo na Istorijsko-pravnoj katedri Filozofskog fakulteta u Beogradu, da bi se 1972. godine zaposlio na Pravnom fakultetu u Sarajevu, na kojem je od 1973. godine predavao nacionalnu historiju države i prava. Kao gostujući profesor, predavao je na više univerziteta u SAD-u i Evropi, čime je stekao ugled u međunarodnim okvirima. Njegov naučni opus je ogroman i u kvantitativnom i kvalitativnom smislu. On spada u red najistaknutijih bošnjačkih intelektualaca koji je ne samo redao historijske činjenice nego ih je i precizno secirao ulazeći u njihovu suštinu, sintetizirajući i analizirajući ih na zavidnom akademskom nivou. Iako je napisao mnoge knjige koje se bave državno-pravnom historijom BiH, ipak jedno djelo predstavlja krunu njegovog akademskog rada. To je kapitalna knjiga Historija Bošnjaka, koju bih preporučio svakom građaninu Bosne i Hercegovine na čitanje. Ova knjiga je njegov legat Bosni i Hercegovini i njenim narodima, a posebno Bošnjacima, na čiju je posebnost ukazivao sve do svoje smrti. Pisao je neostrašćeno, argumentima i bez predrasuda. Svojim radovima ukazivao je na stradanja svih naroda ovih prostora. Nije bježao od korištenja termina poput “genocidne radnje nad Srbima u NDH”, ali niti od činjenice da su Bošnjaci narod koji je na ovim prostorima bio žrtvom brojnih planskih i sistemskih ubijanja dajući im karakter genocida, ali istovremeno ukazujući na činjenicu da je samo jedan od njih presuđen. U vezi s tim, ja bih rahmetli prof. Imamovića svrstao među najutjecajnije ličnosti bosanskohercegovačke povijesti. To je u jednom od prošlih brojeva učinio magazin Stav, tako da sam vam na tome neizmjerno zahvalan.

STAV: Ponovo je aktuelizirana priča o neustavnosti imena bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. Kakva pravna rješenja možemo očekivati kada je riječ o ovom problemu?

HUSEINSPAHIĆ: Ocjena ustavnosti imena entiteta Republika Srpska jeste isključivo pravno pitanje. Ovo je, zapravo, pitanje ocjenjivanja “ustavnosti Ustava”, a što teško može biti predmetom za koji je nadležan Ustavni sud BiH, koji je uspostavljen istim tim Ustavom. Međutim, za pokretanje postupka pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, koji je nadležan za ocjenjivanje povrede ljudskih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda s protokolima, a koja je članom 2. Ustava BiH uključena i u naš pravni sistem, postajući nadređena svim zakonima u zemlji, potrebno je da su iscrpljeni svi domaći pravnosudni mehanizmi. U vezi s tim, predviđam da bi Ustavni sud BiH mogao donijeti odluku kojom odbacuje zahtjev kao nedopušten, a što bi predmet eventualno preusmjerilo ka Evropskom sudu. To je pravni korak na koji svi imaju pravo. Volio bih da su se srpski političari početkom devedesetih godina opredijelili za isključivo pravnu bitku protiv BiH i pravni disolucioni proces u SFRJ, a da nisu izvršili agresiju, poveli rat, podsticali i izvršili etničko čišćenje, te na koncu i genocid. U slučaju preispitivanja naziva entiteta Republika Srpska, možemo govoriti i o političkoj konotaciji. Ali, da bi ovakav potez pripisali Bošnjacima i njihovoj “igri na političkom planu”, nužno je da to isto barem deseterostruko više puta propitaju i preispitaju među srpskim ili hrvatskim političkim establišmentom, koji i dalje djeluju u pravcu negiranja genocida i udruženog zločinačkog poduhvata, koji su presuđeni pred Međunarodnim sudom pravde i Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu.

Mi za sobom već imamo negativno iskustvo kada su politički zvaničnici iz RS-a prkosili Ustavnom sudu BiH ne poštujući njegovu odluku o neustavnosti 9. januara kao dana entiteta RS. Tada smo na sceni imali nepoštivanje državnih institucija i Ustava BiH, u kojeg se ovih dana kunu isti ti politički predstavnici iz RS-a koji su i referendum raspisali ne bi li pokazali da su iznad Ustavnog suda BiH. Zaključujemo da je na sceni argument sile, a ne sila argumenta. To je situacija u kojoj vas predstavnici međunarodne zajednice osude zbog toga što planirate da se obratite Ustavnom sudu BiH, a na temelju Ustava i zakona, dok one druge isti ti domaći i međunarodni dušebrižnici mirno gledaju u njihovom pohodu ka rušenju ustavnog poretka zemlje, negiranju Ustavom uspostavljenog Ustavnog suda, kao i njegovih odluka uz prijetnju otcjepljenjem. Očigledno je na djelu bezobzirno kršenje ustavnih normi ove zemlje od onih koji ne mogu podnijeti jednu čisto pravnu borbu.

U Bosni i Hercegovini, prema Ustavu, žive tri konstitutivna naroda s ostalima, koji se nerijetko žele predstaviti kao alternativni, prograđanski politički blok. Plašim se da oni nisu razumjeli historiju ove zemlje niti da posjeduju politički kompas koji bi ih okrenuo u ispravnom smjeru. I, gle čuda, taj prograđanski koncept je opet “mućak” Bošnjacima, njima se opet želi objasniti da nacionalno opredjeljenje nije bitno. Uporno su brojni politički režimi Bošnjake željeli svesti na vjersku, kulturološku komponentu, jer su znali šta znači biti nacionalno osviješten i učestvovati na političkoj sceni. I baš kada su Bošnjaci tu cijenu platili genocidom, neko želi objasniti da su bh. muslimani zapravo “ostali”, odnosno građani, a što podrazumijeva negiranje političke posebnosti BiH. Ako pažljivije pogledate tzv. građanski politički blok, vidite da svoje mjesto na političkoj sceni traži isključivo među Bošnjacima, dok među druga dva naroda ili među ostalim nacionalno neopredijeljenim ljudima i ne pokušavaju djelovati. Dok god su građanski politički koncepti, naglašavam politički koncepti, strani faktor među hrvatskim i srpskim političkim predstavnicima, svako zagovaranje istog među Bošnjacima predstavlja njihovo političko degradiranje i vraćanje u period prije šezdesetih godina 20. stoljeća.

U okviru trenutne političke zbilje valja djelovati politički vrlo mudro i zrelo. Valja se boriti na paralelnim političkim tračnicama, kako protiv unutarbošnjačkog nerazumijevanja ili vrlo “plitkog” razumijevanja društveno-političke zbilje kreirane izvana, tako i protiv vanjskih političkih subjekata koji danonoćno rade na urušavanju ove zemlje.

STAV