Ahmedija bijela – teret časti i amanet odgovornosti!
Piše: Haris Dedić
Nije ona samo bijela kapa od tkanine. Niti samo simbol. Ona je svjedok. Ona je kruna jedne dužnosti koja se ne mjeri radnim vremenom niti prestaje izlaskom iz džamije. Kada imam stavi ahmediju na svoju glavu, on time ne nosi samo dio tradicionalne odjeće – on na sebe stavlja amanet ummeta, obavezu vjere i jedno veliko breme povjerenja.
Sad, u tridesetpetoj, kad se i poneka sijeda ukazala, nešto razmišljam.
Ovu časnu ahmediju nosim već 15 godina. I mogu kazati: to nije bila samo odluka o nošnji – to je bila odluka o načinu života. Životna odluka da se ide putem koji ne nudi lagodnost, već odgovornost. Put na kojem te ljudi gledaju, slušaju i procjenjuju, ali na kojem uvijek moraš znati da te Najuzvišeniji posmatra, prije svih.
Ta ahmedija je bijela, čista – kao što treba biti srce onoga koji je nosi. Ona je vidljivi znak nevidljive borbe – borbe za moral, znanje, strpljenje i dosljednost. Nosi je onaj koji mora biti budan kada drugi spavaju, saburli kada se drugi ljute, blag kada se drugi prepiru. Nosi je onaj čija riječ liječi, čije suze krije sedžda, a čija je snaga u blagosti.
Ali, i taj imam koji nosi ovu bijelu ahmediju je čovjek (insan). Ima svoje slabosti, svoje tišine, svoje unutrašnje borbe. Nekad ni on ne može da proguta onu gorku knedlu. Nekad mora pustiti da žeravica ostane tamo gdje gori, jer je preteško uzeti je u ruku. I to nije slabost – to je podsjetnik da ispod ahmedije kuca ljudsko srce.
Imamski posao nije zanimanje – to je životni poziv – to je ŽIVOTNA MISIJA.
On ne poznaje praznike ni godišnje odmore kada narod traži riječ upute. To je služba u kojoj se čovjek troši, ne da bi bio viđen, već da bi bio koristan. Nema scene, ali ima svjedoka. Nema nagrade na dunjaluku, ali ima nagrade kod Onoga koji sve vidi i zna.
Ahmedija je krhka, ali onome ko je iskreno nosi, daje snagu veću od čelika. Jer, ona podsjeća imama da nije sam – iza njega stoje redovi džematlija, a iznad njega Allahova milost i obaveza da bude dostojan Poslanikove misije.
Zato, kada vidiš ahmediju, kad ugledaš imama u tamnom džubetu i s crvenim fesom omotanim bijelom tkaninom, nemoj gledati samo tkaninu – pogledaj borbu, trud, odricanja i tihu molitvu jednog srca koje je odlučilo služiti Istini, bez obzira na cijenu. Jer svaka bijela nit na toj kapi mogla bi pričati o noćima bez sna, o dovama u osami, o saburima u tišini i još mnogim dubinama.
Ahmedija nije ukras. Ona je teret. Ali, onaj ko je nosi s iskrenošću, neka zna – nosi ono što su nosili najbolji ljudi ovog ummeta. I neka se ničeg ne boji – jer nosi čast koju dunjaluk ne može platiti, ali ahiret zna nagraditi.
Preuzeto sa Preporod.info
