A šta ti radiš ovdje? Hajde, ustaj, imamo posla!
Sad će tome tri godine.
Ležao sam nepomičan, prikovan za bolnički krevet poslije dvije teške operacije. Moja situacija grozna, ali trendovi nisu bili loši. Upravo su se promili mojih šansi za preživljavanje pretvarali u postotke.
Ušao je na vrata sobe, velik i jak, čvrst i odlučan, kakvog sam ga oduvijek znao. Sa njim je bila i supruga, pomislih da su mi došli u posjetu. Njegovo iznenađenje što me vidi kazalo mi je da razlog što je tu nije posjeta, nego nešto drugo. Jedina razlika je bilo malo blijedila u licu, inače je to bio onaj stari, moj Avdo, smrknut, a osmijehnut:
– Na’ka gušterača, nisam ni znao da je imam. A šta ti radiš ovdje? Hajde, ustaj, imamo posla!
Njegova situcija solidna, trendovi ne baš najbolji.
Sretali smo se po različitim budžacima svijeta. U Aziji, Africi, Evropi. Po mostovima gradova i kontinenata. U džamijama, kafanama i parkovima. Da smo i sto puta više, ne bi prestala moja potreba da ga slušam. Kairski student, poliglota, u svemu praktičar. Citirao mi je ajete Kur’ana Časnog, pitao se “pa zar ovi naši baš sve moraju pogrešno tumačiti”, nasmijavao me. Otkrivao mi riječi našeg jezika koje nisam znao i podsjećao na neke koje sam znao, a zaboravio. Učio me o hrani nekih drugih krajeva svijeta i o čajevima. Ništa mi o čaju i riži ne znamo, govorio je, mi smo narod kahve i krompira. I najteži, i najstresniji, najvažniji poslovi, kada ste ih radili sa Avdom, nisu bili teški i bili su zabavni.
U bolnici mi je hizmetio, služio me, pazio. Zavezan cijevima, kateterima i zavojima, nisam ni vode sebi mogao dohvatiti. On je prinosio čašu ili mokru gazu mojim usnama. Čitao mi, pričao, naglas razmišljao. Kad mi je došao brat iz Švedske, razgovarao je sa njim, a ja ih gledao kao dva svoja brata, mlađeg i starijeg.
– E, čuj ti ovog tvog burazera. Švedska, naša kuća. Pa ja, to su ljudi u islamu, kad i o državi vode računa kao o sopstvenoj kući. A vidi ovih naših…
Ja sam se pomalo oporavljao, jačao. Kad sam se mogao pridići, on je otišao kući, da čeka operaciju. Bog ga je, kao i mnogo puta prije, poslao da mi pomogne kad sam bio nemoćan i kad mi je trebalo. Oni njegovi trendovi su, nažalost, brzo pogoršavali njegovu situaciju. Nije dugo trajalo, otišao je moj Avdo, rahmet mu vječni!
Svaki dan, baš svaki dan, pred nekom džamijom, u nekoj kafani, u nekim vratima, kraj nekog prozora, učini mi se da vidim njegovu stasitu figuru i čujem njegov neponovljivi glas:
– A šta ti radiš ovdje? Hajde, ustaj, imamo posla!
Piše: Tarik Đođić
Akos.ba
