Kratak osvrt na pripovjedački opus Alije Nametka

Piše: Rašida Kadrić

U pripovjedačkom opusu Alije Nametka pratimo tematsku razvojnu liniju od lirskih ljubavnih sadržaja – dramatičnih, ustreptalih od čežnje i želje, do pripovijedaka sa socijalnom tematikom. U prvima je pisac otkrivao unutrašnji svijet svojih likova i davao psihološke opservacije, u drugima je bio hroničar i slikar vremena i krupnih socijalno-ekonomskih događanja i promjena.

U svojim ranim radovima mladi Nametak je opijen ljepotom, zanesen ženom i doživljajem ljubavi. U tim novelama događaj je periferan, naracija je potisnuta, a deskripcija naglašena. U njima je progovorio Nametak – lirik.

U pripovijetkama Alije Nametka ženski likovi zauzimaju značajno mjesto. Žena se javlja kao ideal, doživljava kao fikcija (Sunce), ponekad je ravnopravan partner u čistoj i iskrenoj mladalačkoj ljubavi (Podne), ili u pozadini – zapostav­ljena i podređena, ali beskrajno odana (Bojićka), a u nekim pripovijetkama sna­gom karaktera žena nadrasta sebe i svijet oko sebe (Inoča). Iako uzete iz musli- mansko-patrijarhalnog miljea, Nametkove junakinje nisu okovane tradicionalnim patrijarhalnim normama; to su žene koje djeluju životno i stvarno, pa ostavljaju utisak fizički zdravih i duhovno kompleksnih ličnosti, moralno jakih i individua- liziranih.

U nekim pripovijetkama nagon, strasti i požuda postaju pokretači i oni odre­đuju postupke i život ličnosti (Napast, San čovjeka Božjeg).

U pripovijeci Trava zaboravka, djelu antologijske vrijednosti, bore se dvije ljubavi, dva poimanja života. Duševno i tjelesno predstavljeni su likovima njež­ne, osjećajne Emine, i Sekane, koja je oličenje fizičke ljepote, snage i strasti. Kao sjene, junaka novele Saliha Džoklu prate dvije žene, dvije vizije, pojavljuju se kao misao, naizmjenično, mame ga, muče, opominju, a potom iščezavaju. Ipak, na vagi Salihovih osjećanja prevagnula je nježnost, plemenitost i odanost, a unu­trašnja ljepota zablistala je svojim punim sjajem.

Pripovijetka Cjepar nagovještava Nametkovu novu tematsku orijentaciju. U njoj je pisac na najbolji način objedinio socijalnu problematiku, humane i moral­ne vrijednosti i estetski doživljaj. To je priča o malom čovjeku, cjeparu Ibrišu, krhkom starcu koji je godinama živio sam – bez porodice i topline doma, bez ugleda, bogatstva i prijatelja, bez radosti i tuge, ali s ponosom, dostojanstvom i poštenjem, koji ga uzdižu do jednog od najimpresivnijih likova u Nametkovoj prozi.

Drugi tematski krug Nametkove proze čine pripovijetke u kojima su prikaza­na, možda, najprelomnija i najdramatičnija zbivanja u historiji bosanskohercego- vačkih muslimana, uvjetovana događajima nakon Prvog svjetskog rata, stvaranja Kraljevine SHS i provođenja agrarne reforme.

Alija Nametak je u pripovijetkama doticao socijalnu dimenziju tih teških do­gađaja i pisao o materijalnom propadanju muslimanskih plemićkih porodica, ali o moralno-psihološkim refleksima tih zbivanja – nesnalaženju u novim uvjetima, borbi za egzistenciju, moralnim klonućima, posrtanjima i padovima, ali i snazi da se usprave i krenu naprijed. U tim pripovijetkama srećemo likove iznenađene i zbunjene naglim promjenama, u nekim trenucima i obezglavljene, bez sredstava za život, oslonca i podrške, ali tradicijom i ponosom još uvijek vezanim za proš­lost. Potomci aga i begova, zatečeni na vjetrometini novog doba i nepripremljeni za novi način života, različito se snalaze u tim dramatičnim situacijama. Stari vegetiraju i u nekom prividnom miru rezignirano očekuju smrt kao izbavljenje. Takvi su nekadašnji plemići okupljeni u Hamidovoj kahvi. A oni mlađi (predstav­ljeni u ciklusu o Duranićima), da bi se održali, morali su prihvatiti čak i ponižava­juće uvjete novoga života, dok su samo najsretniji uspijevali da se zaposle i žive od poštenog rada.

Neke ličnosti, pak, neće i ne mogu da priznaju i prihvate promjene, pa tra­gičnim sukobom rješavaju te situacije. Omer Alajbegović nije mogao podnijeti uvrede i poniženja, zapalio je čuvenu kulu Alajbegovića i izgorio naslonjen na nju. Takav je i ponosni aga Džankić koji odbija da od bivšeg kmeta primi trećinu ponuđenu kao milostinju.

Alija Nametak je sentimentalno vezan za stari patrijarhalni život i njegove vrednote koje su se nasilno rušile pred naletom novog vremena. Pisao je toplo i sa simpatijama o vremenu prošlom, što je kritika ponekad određivala kao idilič- no-romantični pristup životu i prošlosti, pristrasnost i idealizaciju s prizvukom tuge.

U novelama i crticama iz ciklusa Rotimlja Nametak piše o prirodi, seoskom životu i seljaku – upornom i nepokolebljivom, te o njegovoj čvrstoj i žilavoj borbi za egzistenciju (Ljudi iz krša, Kiša i dr.) Toplo i prisno govori o ljudima iz krša i njihovoj vezanosti za kamen i ono malo zemlje.

Čovjekovu iskonsku povezanost sa zemljom i sredinom u kojoj je ponikao, jedan Nametkov junak (Ahmet u noveli Kmet) objašnjava ovako:

Zašto li je ovo, Bože jedini. Šta je ovo? Kakva je ovo slast u ovoj zemlji, pa je ne možemo ostaviti, a kad je ostavimo ne možemo je zaboraviti.

Zbirka pripovijedaka Tuturuza i šeh Meco, objavljena 1978., pedeset godina poslije prve Nametkove pripovijetke, višestruko je zanimljiva. Svojom temati­kom, pristupom životnoj građi i načinom njenog oblikovanja, te jezikom i spe­cifičnim humorom, ona predstavlja novinu u Nametkovom stvaralaštvu i vidan zaokret u odnosu na ostvarenja koja su joj prethodila.

Mada u ovoj prozi svaka priča može činiti dio za sebe, postoji nit koja ih po­vezuje, a to je što svaka predstavlja po jedan putujući doživljaj dvojice prijatelja, veseljaka Tuturuze i šeh Mece. Kroz zgode i dogodovštine sarajevskog papudžije Avdije i malog derviškog mudraca Mece data je slika poslijeratnog musliman­skog sela. Njihovim opservacijama, razmišljanjem i dosjetkom, te humorom koji katkada pređe u podsmijeh i blagu ironiju, zaogrnuta su kazivanja o ozbiljnim ži­votnim temama. Obredi, rituali, narodni običaji i slike porodičnog života djeluju realistički uvjerljivo, dopadljivo i ističu jednostavnu i prirodnu mudrost narodnog življenja. I tako, pomalo nadmeni šeh Meco i Tuturuza koji ostavlja utisak simpa­tično poslušnog saputnika, opsjednuti dobrim zalogajem i pometovski zagledani u bogatu trpezu, putuju kroz prostor, ali i kroz vrijeme, doživljavaju sadašnjost i oživljavaju prošlost, a i u jednom i u drugom vremenu otkrivaju univerzalne životne istine.

Mada je jednom prilikom Alija Nametak skromno izjavio da bi se iz njegovog opusa moglo izabrati desetak vrijednih novela, svi oni koji poznaju njegovo djelo saglasit će se s ovim mišljenjem Ive Balentovića: “Nametak je pisac naš, sviju nas, umjetnik našeg podneblja… čije je književno djelo ugrađeno u našu književ­nost i u njoj trajno ostaje.”

Godišnjak BZK Prepordo 2006.

Akos.ba