Bejtullah – duhovni zavičaj vjernika

Kao dualističko biće čovjek se u ovosvjetskom životu povezuje sa fizičkim i duhovnim zavičajem. Fizički zavičaj je osnova za formalno ljudsko identificiranje, te prvo upoznavanje sa pojavnim svijetom, kao bližom i daljom okolinom.

Duhovni zavičaj ne određuje egzistencija, rođenje i prostor. Za njim se traga i ide, on se prepoznaje u omjeru u kojem čovjek pronalazi snagu duha, smiraja, izvorne predanosti Bogu i zaokupljenosti duhovnim vrijednostima. Zavisno u kojoj je životnoj dobi ta sklonost će biti jača i izraženija prema nekom i nečemu. Prema mišljenju nekih istraživača moglo bi se ustvrditi da je čovjekova sklonost ka fizičkom identitetu, zavičaju značajnije izražena u prvoj polovini života, dok u drugoj polovini života čovjeka okupira misao i osjećanje prema duhovnom ambijentu zavičaja i Stvoritelju.

Okovi griješnog tijela su dušu udaljili od Gospodara, zato ona čezne da se vrati smirena i sretna u okvire i perivoje Božije milosti. Bez fizičkog zavičaja čovjek je kao neko ko je odnekud ponesen i negdje donesen. A čovjek bez duhovnog zavičaja je kao onaj kome je sve poznato a ništa od toga nije usvojio niti prihvatio, niti ga pak smatra svetim. Priča o onom što on nije i što nije u njemu. Kazuje ono što su drugi i što je kod njih. Kod njega nema prosvijetljenosti. On ne  govori dušom i zato izgleda kao da je i nema. Izgubljene su mu koordinate duhovnog zavičaja i vibracije koje ga vežu za sveto, zato ostaje neprosvijetljen i neosvjetljen iznutra, a vanjsku svjetlost (uputu) ne vidi za razliku od onih koji zrače i povezuju se sa duhovnim zavičajem u kojem se svaki put kroz ibadet iznova vraćaju i teže.

Bejtullah, Kaba je središte duhovnog zavičaja svakog vjernika muslimana, a kibla je pravac koji vjernika vodi u središte tog duhovnog zavičaja. Snaga ibrahimovske dove kojom je molio Uzvišenog Allaha:“Naš Gospodaru, zaista sam ja nastanio (jedan dio) svojih potomaka na neobradivoj zemlji, kod Tvog svetog hrama, naš Gospodaru da bi klanjali namaz i daj da srca ljudi teže njima i opskrbi ih plodovima da bi oni bili zahvalni”. (14:37),se zorno posvjedočuje i oslikava do danas. Srca za koja se moli su izhodišta i mjesta vjerničke predanosti Bogu. Svakako srce je potvrda čovjekove sreće, radosti ili tuge. Kaba je srce duhovnog života, zato je odsustvo svijesti i misli o Kabi znak duhovne praznine kod čovjeka. Pravcem okretanja u namazu (kibla) se plete duhovna nit (fluid) koja povezuje najudaljenija mjesta sa geografskih širina, meridijana i paralela zemljine kugle. Kaba je nulta tačka koja horizontalne duhovnosti čovjeka povezuje sa Milostivim, ona je duhovni ekvator, a safovi u Haremi-šerifu su kao prstenasti krugovi Kabe koji simboliziraju jedinstvo, vjernost i ustrajnost u očuvanju džemata. Oni su poput paralela koje simbolički dodiruju i povezuju najudaljenije tačke na Zemlji. To je mjesto gdje se spaja istok i zapad, sjever i jug.

Odlazak hadžija na hadž i njihov povratak predstavlja i simbolizira otvaranje i zatvaranje želja i potreba koje svaki hadžija donosi u srcu. U tom kretanju odlaska i povratka prepoznajemo simboliku plime i oseke, udisaja i izdisaja, odnosno ritam vjerničkog srca. Obavljanje hadža je realiziranje nijeta koji predstavlja krunsko svjedočansvo, napor i želju vjernika da se dođe do središta duhovnog zavičaja. Izvršavanjem islamskih šarta: kelime-šehadeta, obavljanja namaza, posta mjeseca ramazana, izdvajanje zekata i obavljanje hadža zatvara se manifestaciona dimenzija islama. Nije kompatibilno  da se preskoči, izostavi jedna od stepenica nauštrb druge. One se grade, nadopunjujući jedna drugu i dajući tako snažnu sliku vjerničkog  svjedočenja šehadeta. U islamu ibadeti su naređeni, propisani sa ciljem izvršavanja Božije naredbe. No njihova odgojna dimenzija je utemeljena na tendenciji preinake ljudske naravi i ličnosti. Kao primjer navodimo namaz koji pored ibadetske suštine i forme ima i odgojnu dimenziju tačnosti, odgovornosti, predanosti, kontinuirang sjećanja kao i sprječavanja da se čine ružna djela. “Doista namaz sprječava ružna i sramotna djela.” (29:45)

Hadž, hodočašće Kabe objedinjuje tjelesnu i materijalnu vrstu ibadeta. To je pohod i posjeta svetim mjestima radi izvršavanja određenih radnji u određeno vrijeme, na precizno utvrđenom mjestu. Pored izvršavanja ibadetskih radnji hadž nosi i sadrži u sebi različite vrste koristi koje čovjek osvjedočuje. “…Da prisustvuju koristima svojima i da spominju Božije ime u poznatim danima.” (22:28)

Simbolizam hadžskih obreda

Hadž donosi različite vrste koristi. To je vrijeme ibadeta, kajanja, dova i zahvalnosti podsjećanje na daleke i bliske uspomene vjerovanja. Boraveći na hadžu duše se čiste i osjećaju da su u blizini Allaha i Njegovog časnog Hrama. Hadž se tretira i kao sveislamski kongres, vrijeme sticanja i proširivanja saznanja, spajanje dunjaluka i ahireta, trgovine, ekonomije, razmjene dobara, upoznavanja jezika, brige za porodicu kao što je brinula h. Hadžera za sina Ismaila tražeći rješenje između Safe i Merve. Hadž donosi koristi za materijalni i duhovni život, susret sa Bejtullahom, posjeta svetim mjestima, klanje kurbana, slavljenje i veličanje Allaha u danima Bajrama (ejamut-tešrik).

Zov ibrahimovskog glasa kojim poziva ljude hodočašću,“I pozovi ljude hodočašću. Dolazit će ti pješice, i jašući na svakoj mršavoj devi koje dolaze sa dalekog puta.” (22:27), odzvanja zemaljskim prostranstvima i ljudskim dušama. Na hadž se odlazi po pozivu Rahmana i zato se telbijom odgovara na poziv, a tekbirom potvrđuje da se u danima Kurban-bajrama slavi i veliča Allah, dž.š., dok se samim činom klanja kurbana potvrđuje ljudska, vjernička spremnost na žrtvu.

Arefatskom sedždom čovjek se vraća u stanje čistote i sedžde dok je bio u utrobi majke, jer se dova na Arefatu prima i Allah se pred melekima ponosi hadžijama koji Ga mole, dovu uče i sedždu čine. Širina arefatskog prostranstva nas uči da čovjek nije  lišen Božje milosti jer povijest svjedoči da se baš na tom mjestu nakon tumaranja po zemaljskim prostranstvima i bespućima  sreli Adem, a.s., i h. Hava. Na Arefat kao spoznajno mjesto se dolazi iz različitih mjesta i sa različitih strana svijeta sa pregrštem želja, emocija i nada. Tu se najjasnije posvjedočuje istina da je Bog Stvoriltelj svega i Milostiv prema svemu, te da bez obzira na ljudske slabosti i grijehe nije napustio čovjeka niti ga ostavio samog da se snalazi nego je čovjek taj koji se zaboravi, osili i prekine vezu sa Gospodarom. Iz tih razloga čovjek ima potrebu da posjećuje i boravi na svetim i odabranim mjestima. Sklonost ili bolje rečeno urođenost  insana prema ljepotama života i radostima je eser (trag) prvotnog prebivališta i spoznajnog života iz Dženneta u kojem se čovjek izgubio, iznevjerio i prekršio zabranu Stvoritelja, a sve u želji da postigne bezgrješnost i besmrtnost. Kao rezultat takvog postupka u nasljedstvo je dobio život na Zemlji, pun neizvjesnosti, izazova, poteškoća i prepreka. Arefat ukazuje na savez između čovjeka i Zemlje te emanet kojeg svako ponaosob nosi. Zemlja da bude mjesto života i kolijevka za čovjeka, a čovjek da na blagodati zemlje kao alternativi čini Bogu sedždu i zahvaljuje Mu.

Stanje urođene prirodnosti “fitre”, u kojoj se čovjek rađa, potvrđuje čistotu novorođenog bića i svetost života. Tokom života ta čistota se “zaprlja”, baš kao što je i hadžerul-esved pocrnio iako je iz Dženneta spušten bijel i čist. Hadžerul-esved se, iako je kamen, ljubi jer je iz Dženneta i zato da bi čovjek provodeći izvjesno vrijeme u svetom prostoru i svetom vremenu vratio izgubljenu čistotu. Isto tako bacanjem kamenčića na Mini, jer su izvorno dunjalučki, čovjek svjedoči svoju spremnost na odbacivanje tereta, grijeha i poriva koje je počinio na dunjaluku te spremnost na kontinuiranu borbu u odbacivanju negativnih poriva. Hadž kao peti temelj islama u svojoj suštinskoj i fizičkoj ibadetskoj formi posjeduje sve atribute svetosti. Zato je hadž propisan i naređen jedanput u životu za onoga ko je u mogućnosti. Odlaskom na hadž čovjek obnavlja čistotu koja je tokom života pod poteškoćama i izazovima nestala. To nije osnova novog rođenja, ali jeste otvaranje nove stranice života i stvaranje uslova za novi početak, jer nakon obavljenog hadža preinakom i promjenom dosadašnjeg načina života svaka osoba pred sobom vidi novi smisao i cilj života.

Tavaf  je nužno kružni ibadetski hod oko Kabe. To kretanje je suprotno kazaljci na sahatu. Pored toga što je jedan od ruknova hadža, tavaf simbolizira u svom kružnom hodu odmotavanje klupka života kako bi se neutralisali grijesi koje je čovjek tokom života počinio. Ljudska potreba za duhovnim uzdizanjem i susretom sa svetim čovjeka pokreće i vodi u središte duhovnog zavičaja i prostora zemaljske svetosti. Želja da se učestvuje i prisustvuje u obrednim propisima hadža je potvrda i znak da u srcu vjernika ima vjere i da se putovanjem želi ući u prostor i stati nogom, dodirnuti sveta zemlja. Stati nogom na prostor po kojem su hodili odabrani poslanici znači postići snagu vjere, čistotu, dobrotu, plemenitost i odgovornost ličnosti kojoj su težili odabrani poslanici.  “To je tako ko bude poštovao Božije zapovijedi, to je dobro kod njegova Gospodara.” (22:30)Oblačenje, zaogrtanje ihrama, te njihova bjelina podrazumijevaju našu želju da se kroz obrede hadža zaogrnemo i povratimo u rođenu čistotu i bjelinu koja je tokom života posivila. Ihrami nas uče na ljudsku jednakost pred Bogom bez obzira na boju kože, društveni status, te da se pred Boga iznose samo dobra djela.

Vraćajući se sa hadža dolazimo do spoznaje i razumijevanja riječi Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.: “Ko obavi hadž kloneći se svađe i ružnih postupaka, vraća se oprošten od grijeha kao na dan kada ga je majka rodila.”

bir.ba