U kojem smjeru da angažujemo naše misli

Autor: Salih Behmen

Prvi put objavljeno u Takvimu IZ, Sarajevo, 1969. godine

“Ko se nada susretu sa svojim Gospodarem, neka čini dobra djela i obožavajući Gospodara svoga neka Mu nikoga ne pridružuje.”

(XVIII, 111)

“A ko može Ijepšu riječ reći od onoga, koji poziva Bogu i čini dobra djela i kaže “Ja sam musliman”?!”

(XLI, 33)

Razdoblje letargije muslimanskog društva izgleda, hvala Bogu, pripada prošlosti. Svuda se osjeća želja za uzdizanjem i napretkom i mnogi se obraćaju izvornim mislima Islama da u njima nađu smisao i podstrek za svoje djelovanje. S mnogih strana čuju se glasna razmišljanja o sredstvima koja bi nam osigurala što brži i djelotvorniji put do ciljeva, kao i u prošlosti, da se ne izgubimo i ne zalutamo u mnogobrojnim teškoćama, te da izgubimo iz vida ono što je potrebno i da tako naše misli, stremljenje i djelovanje ne uputimo stazama koje ne dovode do onoga što je stvarno nužno za naš napredak. Kad listamo naše časopise, listove i knjige, iz dalje i bliže prošlosti, tako često nailazimo na stvari za koje ne postoji nikakva riječ opravdanja, a iziskivale su toliko truda i vremena i pisanog prostora. No, ni mi danas nismo od toga baš potpuno pošteđeni. Mi moramo uočiti koje su bitne činjenice za naš islamski život, a koje su nebitne. To je potrebno zato da bi naš trud dao željene rezultate, a ne da se gubimo u maglovitim razmatranjima, koja izazivaju nesuglasice i trvenja.

Primjera ima dosta i oni se javljaju s vremena na vrijeme kao za neki inad. Tako se nedavno kod nas vodila diskusija o biti zagrobnog života. Ona je vođena o pitanju kako bi trebalo razumjeti islamsko naučavanje o tome. Međutim, ovakva rasprava je bila nepotrebna, suvišna, pa čak i štetna, i na nju se ne bi ni trebalo osvrtati kad ne bi prijetila opasnost da se ovakva i slična pitanja vremenom opet ne pojave. Neshvatljivo je kako se Ijudi upuštaju u polemiku oko ovakvog pitanja (da li je zagrobni život duhovni ili materijalni), kad znaju i vjeruju u kur’anski ajet: “Mi smo odredili među vama smrt, a Mi nismo nemoćni da izmijenimo svojstva i oblike vaše, i da vas po drugi put stvorimo u obliku vama nepoznatom”. Čemu su potrebne ovakve diskusije među onima koji unaprijed prihvataju Kur’an kao istinu Božju, kao Božju riječ? Šta mi možemo da znamo o životu poslije smrti? Nama je znano samo ono što je dato u Objavi, i od nas se traži da vjerujemo, a ne da raspravljamo šta bi to trebalo da znači. Ovakve polemike su, na kraju krajeva, i opasne, jer se u jedan mah nađemo u situaciji da tvrdimo nešto za što nemamo nikakvih dokaza, nego se povodimo za vlastitim pretpostavkama. Da učinimo jedno poređenje: Šta su mogli znati, ili pak slutiti, veliki umovi davnih vremena kao npr. Aristotel, Platon, Euklid, Arhimed, Sokrat, o današnjem dostignuću tehnike i nauke? Zar oni ne bi bili zapanjeni kad bi sve ovo danas vidjeli? Oni su poznavali neke naučne istine, pa ipak ne takve koje bi im dozvoljavale pretpostavke za ovakva dostignuća savremenog doba. Oni nisu ni znali, a ni vjerovali, da je moguće ovakvo nešto što danas imamo. Oni nisu pravili ni pretpostavke, jer nisu imali nikakva osnova za to. Šta tek mi imamo da kažemo o zagrobnom životu? Tvrditi da će biti ovakav ili onakav potpuna je besmislica, jer Kur’an sasvim jasno kaže: “Mi najbolje znamo što će od vas ostati…” kao odgovor nevjernicima, koji su tvrdili da sa smrću čovjek potpuno propada i nestaje. Prema Kur’anu, mi znamo da će taj život biti istinit i pravi život, u odnosu na ovaj prolazni, te ako prihvatimo to kao istinu i vjerujemo u nju, to ne znači da sad možemo voditi diskusije, koje bi nas, tobože, trebale dovesti do istinskih saznanja o suštini drugog života. Nama treba biti jasno da smo mi daleko od takve mogućnosti i da je svaka polemika oko toga nepotrebna i štetna. Ona je nepotrebna, jer mi ne možemo ništa više znati nego samo ono što imamo u Kur’anu, a štetna je jer odvlači naše misli od puteva kojim trebamo usmjeriti svoje djelovanje po naučavanju Islama.

Pa, kad bismo konačno tobože došli do istine o biti života poslije smrti, šta bismo time postigli? Zar bi se time uvećalo naše vjerovanje? Zar bismo se time i za dlaku približili i osigurali taj život za sebe? Ono što će nama osigurati taj život je vjera i rad u smislu kur’anskih ajeta”… oni koji vjeruju i dobra djela čine…”

Potrebno je uočiti da je težište islamskog naučavanja u ovome, a samo ovakvih ajeta – koji povezano zahtijevaju vjeru i dobra djela – ima preko 120! Zaista impresivan broj! Mi bismo trebali da na ovo obratimo pažnju, a ne da upućujemo naše misli sporednim putevima, koji ničemu ne vode.

Kad analiziramo islamsko društvo, dolazimo do činjenice da se ovoj kur’anskoj zapovijedi poklanja manja pažnja, nego što je to zaslužila. To je, možda, zbog toga što nam je data suviše uopćeno uz toliko drugih jasnih, potpuno određenih propisa Kur’ana. U nedovoljno ozbiljnom shvaćanju i prihvaćanju ovog kur’anskog principa leži klica našeg nazadovanja.

Ovo nekome može da zvuči neuvjerljivo. Pa ipak je ovo činjenica, samo je mi ne uočavamo. Da je ova konstatacija tačna, osvjedočićemo se nakon razmatranja nekih stvari.

Islam podrazumijeva čovjeka kao pripadnika društva i zahtijeva njegovo djelovanje u tom društvu, a i društva na pojedinca, njegov duhovni život i manifestaciju toga života, kao lični život potpuno izolovan i dostatan samom sebi. Nesreća je samo što se u onom velikom periodu našeg nazadovanja takav život prakticirao. Nije da nisu bila poznata načela kojim se muslimani obavezuju na društvenu aktivnost u duhu islamskih propisa – čak je želja za djelovanjem bila tu – ali događalo se nešto neshvatljivo: mirna savjest je carovala u muslimanskoj svijesti, premda je vremenom sve više propadala muslimanska zajednica.

Ovakvo ponašanje muslimana, promatrano sa strane, čak i kod nepristranih, stvorilo je onaj utisak, uostalom, sasvim netačan, da Islam sadrži imanentno fatalistički duh, koji svoje sljedbenike navodi na neaktivnost.

Ne, oni nisu bili ravnodušni, kao ni mi danas, prema ruševnom stanju islamskog društva. Oni su priželjkivali nešto boIje. Ali, oni su samo priželjkivali…

Isto tako i mi danas toliko puta susrećemo, počevši od sebe pa nadalje, jedne te iste riječi: “Ja bih učinio to i to…”, a sasvim rijetko: “Ja sam učinio to i to…” Tako mi na svakom koraku susrećemo muslimane samo dobrih želja, a malo muslimana dobrih djela.

To svi zapažamo. Zbog toga smo spremni da sami sebe ismijavamo (a to i radimo) i Ijutimo se, i kritikujemo, i optužujemo se. “Mi samo diskutujemo, a ništa ne radimo”, refren je svakidašnjeg našeg jadikovanja.

Međutim, mi ovo moramo trijezno razmotriti. Ne treba to pripisivati eventualnoj ljudskoj lijenosti ili pak neiskrenosti. Ovdje leži jedna druga slabost, o kojoj kao muslimani malo vodimo računa, a koja nosi glavni teret krivice našeg nazadovanja.

Svaki dobronamjeran musliman, osvjedočen u svom islamskom uvjerenju, uviđao je nekad i sada, potrebu djelovanja a ne fatalističkog predavanja sudbini, kako mu to drugi pripisuju, samo što se takav musliman osjećao bespomoćan, jer su potrebe nadmašivale njegove snage. On je znao da treba rad u smislu kur’anskih dobrih djela. On je čak često sasvim tačno znao praktično potrebni cilj kojem treba težiti, ali on je bio prikovan na neaktivnost iz osjećaja nemoći, jer nije znao kako da to izvede.

Ovdje dolazimo do istorijske nemile pojave individualiziranja islamskog duha, misli i djela. Musliman je činio dobra djela, no sve njegovo djelovanje svelo se na usamljeni, lični rad, koji se ubrzo iscrpljivao u ograničenim mogućnostima pojedinaca. Njemu je nedostajalo smisla za koordinirani rad. Zato mi ne vidimo neka opipljivo značajna dobra djela kako bismo to očekivali, jer i svi osjećamo da islamski rad u smislu dobrih djela ima ogromno, neiscrpno polje djelovanja. Dobri musliman činio je ‘što može’, i bila mi je mirna savjest, jer je znao da nije zadužen onim što je izvan njegove moći. A ono ‘što može’ je velika samoobmana. Naime, ono ‘što može’ da učini je daleko više nego što on i sluti. Ovdje je srž našeg problema.

U smišljenom, koordiniranom, zajedničkom djelovanju leži neograničena mogućnost rada, i to bi trebalo svaki musliman da zna ako hoće da udovolji Božjoj naredbi u dobrim djelima. No, na nesreću, mi nemamo smisla, a ni volje, za dogovoran, planski rad, usmjeren ka jednom cilju, gdje bi se djelovanje pojedinca uklapalo s radom drugih u jednu smišljenu cjelinu. Mi nećemo da išta činimo ako nismo u mogućnosti da to sami uradimo, jer nećemo da se vežemo s ‘onim’ ili ‘ovim’ u nekom poslu, pa makar taj posao bio i po našem uvjerenju islamski. Mi ne želimo da smo ičim sputani, ograničeni, opterećeni, obavezni. Mi hoćemo da smo komotni. Nama je dosta i ličnih obaveza! Mi nemamo osjećaja discipline, ni samodiscipline. Mi postavljamo uvjete koji bi samo nama pogodovali, pa makar time i zaobišli Božju naredbu da radimo samo u ime Njega i radi Njega na Njegovu putu. Zato ne treba ismijavati one riječi: ‘Ja bih učinio to i to’, jer one sadrže nedorečen uslov ‘kad bih mogao’, nego treba osuditi što nećemo da sebe disciplinujemo na smišljen, dogovoran i metodičan rad, pa da kažemo: “Pošto ne može sve da uradi jedan čovjek, to ti učini jedan dio, a drugi dio ću ja”. Međutim, to je daleko od nas. Tu leži naša nesreća. Mi smo po svom mentalitetu jako individualizirani.

Najradije djelujemo (ako već nešto radimo) pojedinačno. A što je to i koliko je to što smo u stanju da sami učinimo? Istina, bilo je dobrih djela pojedinaca, i danas ih vidimo i koristimo mnoga takva kao iz prošlosti dobra djela pojedinaca koja su trajne istorijske vrijednosti, npr. džamije! Ali svaki novi dan postavlja i nove zahtjeve, a odziva nema. Život je nezaustavljiv hod, a mi sami kaskamo za vremenom umorni i nezadovoljni, svjesni da za njim zaostajemo. Ako hoćemo da idemo ukorak s vremenom, moramo uzeti drugi metod rada; dosadašnji je potpuno zatajio. Kako je sve ovo žalosno kad se sjetimo da su nekad muslimani išli čak ispred vremena, nametali se vremenu kao činjenica od značaja, pa mu davali ton, duh i smjer, kojim je imao da se kreće. Ali, ostavimo ovo! Vratimo se našoj boljci! Mi smo pod trajnim dojmom dostignuća drugih, te se osjećamo duboko inferiorni. Mi možemo da se divimo ovim ili onim na postignutim rezultatima, ali se mi varamo ako mislimo da su ‘oni’ imali mudrijih i marljivijih, nego što smo mi imali. I mi smo imali i radinih i pametnih, ali je našima nedostajalo smisla i discipline na zajedničkom radu ka jednom određenom cilju, Može neko da ukaže prstom da smo i mi imali i takvog rada. Tačno je to, bilo ga je, ali ga nije bilo u potrebnoj i dovoljnoj mjeri, u onoj mjeri koju je iziskivalo vrijeme i mjesto, tako da nije bilo onog blagotvornog utjecaja koji smo željeli.

Primjera gdje je samo zajednički trud mogao da dade željeni rezultat ima napretek. Evo samo jednog: Potreba za prevodom Kur’ana uvijek se osjećala u našoj sredini. Do sada ih je bilo nekoliko, ali ni jedan nije bio potpuno zadovoljavajući. Svaki je imao nedostataka. Krupan je to zalogaj za pojedinca! Primjedbe su stizale sa svih strana. I to na kakav način! Sipalo se drvlje i kamenje. To je naš stil. Međutim, istinska greška je bila i ostaje: nedostatak zajedničkog, koordiniranog rada svih onih, koji se smatraju da su dorasli da daju stručnu riječ i osjećaju se odgovornim za jedan tako osjetljiv rad. Nije važno što se mišljenja razilaze.

Važan je zajednički trud na zajedničkom djelu. Šta ima svijet od njihove prepirke, koju oni nazivaju učenim raspravama, a koje se svode na lične optužbe i uvrede, a svijetu ostaje jedino da se ibreti. Mi moramo shvatiti da nikad nije bilo ujednačenog mišljenja, niti će ga biti, ali može biti i mora biti zajedničkog truda ka jednom zajedničkom cilju. Ako je naše uvjerenje islamsko, čisto islamsko i samo islamsko, tada se lahko možemo sporazumjeti o cilju kojem treba ići. On se sam nameće. Međutim, mišljenje o putu i načinu do tog cilja uvijek će ostati sporno sve dok se ne postigne neki rezultat. Ali kad prevagne neko mišljenje, bitno je da se djeluje zajednički, složno, zdušno, planski, svi bez izuzetka, a to važi i za one koji su uvjereni da bi njihovo neusvojeno mišljenje dalo efikasnije rezultate. Kad se ipak uvidi da jedan put ne vodi cilju, tada se potraži drugi, pa opet složno, samo složno, bez izuzetka… Tu treba biti uporan.

Konačno će se naći put na kojem će se željeno i postići. Prirodno, sve ovo može nekome već i ovako izgledati tegobno. I jest tegobno! Ali zajednice koje su u radu osigurale sebi ovakvu upornost i složnost, postigle su nešto. A ako nekome izgleda preteško, pa time i neizvodivo, onda ne treba da plače nad našom ‘jadnom’ sudbinom. I još nešto: ne treba da zamišlja da je zaslužio neku veliku nagradu zbog toga što je imao veličanstvene planove, ali, eto, nije se našao neko ko bi ih izveo. Mi često vidimo stvarne naše potrebe i uviđamo nužnost zajedničkog djelovanja, ali ništa ne činimo, jer nam nedostaje praktičnog smisla za sporazuman rad i ne možemo da podredimo svoje hirove volji za zajednički uspjeh. Mi smo i suviše lični, sujetni, ambiciozni, bez dovoljno odgovornosti za dobrobit svoje zajednice.

Nekad postupamo tako nerazumno da se mo-ramo upitati: Nismo li mi slabi muslimani, kad sebi dozvoljavamo da nas u jednom korisnom radu mogu zaustaviti lični momenti. Zar je moguće da se zaista prikujemo na neaktivnost iako znamo da Kur’an od nas traži da se angažujemo u ime Boga i radi Boga na Njegovu putu? Kako možemo dozvoliti sebi da nas u poslu rukovodi želja za nekom ljudskom afirmacijom kad Knjigu učimo i znamo da je takav rad kod Boga bezvrijedan? Ovakvi imaju često opravdanje u riječima: “Ja ću učiniti koliko mogu, ali ja neću s tim i tim…” Oni zaista i učine nešto korisno, ali je tragedija islamske zajednice što ovakvi ne mogu da uvide, da je to suviše malo prema onom što zajednici treba. Oni mogu sebi uobražavati da su sa sebe skinuli dug obaveze, no istovremeno trebaju znati da nikakvo društvo ne može napredovati s ovakvim u praksi provođenim pogledima. Pa kad ovo uoče, neka se malo zamisle ko će im suditi. Sigurno ne njihovi savremenici danas ili istorija sutra, nego sam Bog na Dan sviđanja računa. Ipak smo mi ljudi sa slabostima, to je jasno, ali je žalosno što im tako lahko podliježemo. Tako malo činimo da potisnemo osjećaje i misli koji u nama vladaju, a koje Islam osuđuje. A trebalo bi da islamsko uvjerenje prevlada u nama i da iz njega proizađe osjećaj odgovornosti za ono što je potrebno – za smišIjen i odgovoran zajednički rad.

Ovakav rad može jedino dati željene rezultate. Drugog puta nema! Naše propadanje i jest u tome što nemamo osjećaja za takav rad. To je naša tragedija! Mi odajemo priznanje marljivosti mrava, termita i pčela, jer nas njihovo djelo zadivljuje. Međutim, mi ovdje predviđamo jednu činjenicu kojoj bismo se stvarno morali diviti, a to je njihov smisao za organizovanje rada svake jedinke ka jednom potpuno određenom, zajedničkom cilju. To je ono začuđujuće, što je dostojno našeg divljenja. Priroda ima još itekako poduzetnih i radinih životinjskih vrsta, ali mi malo govorimo o njihovoj marljivosti, ne primjećujemo je, jer im nedostaje duha mrava, pčela ili termita. “Zrno po zrno – pogača, kamen po kamen – palača”. Budimo svjesni da hrpa žita nije pogača, niti je gomila kamenja palača!

Svaki atom je zanemarujući, beznačajan sam za sebe, pa ipak čitav svemir je sastavljen od ovakvih ‘bezvrijednih’ atoma, jer su složeni u jednu smišljenu cjelinu. Svaki musliman je misionar. To islam traži od svojih sljedbenika. Međutim, zaprepašćujuća je činjenica koliko je stran misionarski duh današnjim muslimanima. On je toliko tuđ da oni i ne zapažaju činjenicu da su Muhammed a.s. i ashabi bili veliki misionari. Istina, mi smo popustili u svim oblastima islamskog djelovanja, ali se još uvijek može naći neko ko ispunjava bar neku obavezu. No, tu obavezu ama baš niko ne ispunjava. A Islam obavezuje na ovo svakog svog sljedbenika. Ravnodušnost pre-ma ovoj obavezi je potpuna. Svjestan nehaj prema ovoj dužnosti je čak i tamo gdje to ne bi smjelo da bude.

Još malo, pa da ovo sebi ne pripišemo u neku, k’o bajagi, vrlinu! (Ironična aluzija na jednu neobičnu pojavu jednog teškog vremena, kada ste u štampi mogli pročitati izjave, poznatijih Ijudi, koji su se predstavljali kao vjernici, ali njihova vjera je odisala potpunom pasivnošću. Kao tobože iz slobodoljubivih načela, o kojima se tada na sve strane trubilo, nisu pokušavali djelovati u islamskom duhu ni na svoju rođenu djecu, Objašnjenje je bilo otprilike ovako: ”Ja sam kao musliman rođen i tako odgojen – to je takvo vrijeme bilo; a djeca neka rastu i odgajaju se u ‘svom’ vremenu, pa ako hoće vjeru, sami će je naći.”, (Kao potvrdu ovakvom stavu navodili su i hazreti Alijine riječi, očigledno pogrešno interpretirane, da djecu treba odgajati u ‘njihovom’ vremenu, u vremenu u kojem će oni živjeti.) Otkud ovakve izjave? Bilo je tu svega: straha, stida i računice. Ateizam je vrhunio, bio je u rušilačkom napadu, bio je državna ideologija i javno ponašanje pojedinaca prihvatljivo za društvo; bio je i ‘naučni’ stav u svim obrazovnim i odgojnim ustanovama, koje su bile pod neposrednim državnim nadzorom.)

Misionarski rad nam se nameće kao nužan zahtjev današnjeg vremena. On je bio oduvijek najefikasniji oblik rada. Potreba za ovakvim djelovanjem osjeća se u prvom redu – žalosna je to činjenica! – u samoj muslimanskoj sredini. Ona pati od nepoznavanja i neizvršavanja osnovnih propisa Islama (npr. salat, učenje u Kur’anu itd.). Kršenje temeljnih zabrana je svakidašnja pojava među nama. Alkoholizam, kocka, nemoral, krađa, laž, ružne riječi i postupci, razjedaju naše društvo. Za Ijubav istine mora se priznati da se oduvijek našlo u našoj sredini onih koji su se osjećali dužnim da se odazovu kur’anskoj zapovijedi! “Propovijedajte dobro, a odvraćajte od zla…”, ali njihovo djelovanje (ako se uopće može nazvati djelovanjem ono što su oni radili) bilo je sasvim neefikasno, njihove metode su potpuno zatajile. Oni su sa visokih ćurseva pozivali i opominjali… i oni su smatrali da su time ispunili svoj dug. Ali, ko ih je slušao? Sama propovijed je nedovoljna. Treba sići u narod, pa od čovjeka do čovjeka obratiti se svakom pojedincu, a ne čekati da on tebe traži kako bi što čuo. Islam to zahtijeva. Doduše, ovo je mukotrpan posao, ali je i jedino efikasan. Pa makar, ako se i među stotinom naiđe na jedan povoljan odziv – a povoljan se smatra kad ovaj, usvojivši misao, i sam je počne tako širiti -, to je uspjeh.

A nije uspjeh kad se skupu klanjača sahat-dva priča o potrebi salata ili kad se apstinenti uvjeravaju u štetnost opojnih pića. Da se razumijemo: i ovakav rad je potreban u izvjesnom smislu, ali to treba znati da je to najbliži oblik djelovanja. Treba naći neklanjača i alkoholičara, pa im uznemiriti savjest ne bi li se povratili… Naravno, za ovakav misionarski rad nužni su kvaliteti, kojih mi, na žalost, nemamo. Mi nemamo ni tradicije, ni iskustva u ovom pogledu, ali moramo uočiti da je to jedini put iz našeg duhovnog mrtvila.

U prvom redu ovo trebaju shvatiti oni koji poznaju vjeru i koji se osjećaju pozvanim da je propovijedaju. Neka znaju da samo misionarski rad donosi uspjeh, a ne ono što se do sada radilo. Kad ovo uvide, biće mnogo skromniji u ocjenjivanju samih sebe. Brzo će ih proći samozadovoljstvo kojim se obmanjuju da su oni jedini i neosporni stubovi vjere.

Islam – nije to neka nesavladiva filozofija za izuzetne pojedince. Naučavanje Islama je prihvatljivo i dostupno svakome, samo je teško izvršavati njegove propise. Za to je potrebna istinska vjera, vjera u Boga i u susret s Njim na Sudnjem danu. Nije teško objasniti Islam, teško je navesti ljude da se pridržavaju njegovih propisa. Tu je potreban rad – taktičan, metodičan, mukotrpan rad. Tu je potreban potpuno novi tip, s potpuno drukčijim mentalitetom, s višim kvalitetima, propovjednika islama, misionara kojeg mi do sada nismo imali. Ovo nam, konačno, mora biti jasno ako želimo da odgovorimo složenim zahtjevima današnjeg društva i vremena. Bilo bi zanimljivo znati šta o ovome misle oni koji smatraju da je islam njihov lični monopol, te da su oni isključivo pozvani da daju posljednju riječ. Ako ne vara dosadašnje iskustvo, onda ovakav prijedlog može kod njih izazvati samo kiselo lice… Oni su daleko od bilo kakve konstruktivne misli i djela.

Žalosno je kako mi nemamo sluha za potrebe zajednice i vremena. Tako se među nama može naći onih koji vrše i neobavezne molitve, zikr. Svakako da je to pohvalno, ali je šteta što oni ne osjećaju da bi bilo sevabnije da to vrijeme posvete npr. poučavanju naše omladine u vršenju salata i u učenje Kur’ana (za čime se osjeća velika potreba) i to fi sebilillah. I to neka ne čekaju da ih neko traži i moli, nego neka skoknu, pa sami potraže takve i uvjere ih u potrebu poznavanja i vršenja salata i učenja u Kur’anu. Među našim mladim naraštajem primjećuje se izvjesna težnja ka islamskoj misli i njenoj obnovi u savremenom društvu. Od ovog naraštaja, duboko razočaranog stanjem naše zajednice, čuju se kritike, protesti i zahtjevi. No, ovoj generaciji mora se reći gorka istina: Ona ne treba da traži ni od koga ništa, jer ono što zahtijeva, to joj niko ne može pružiti, iz jednostavnog razloga što to niko ne posjeduje. Ono što ona hoće, to mora sama da stvori. Naša zajednica je dobrim dijelom moralna, duhovna i materijalna ruševina. Malo je toga što bi se moglo iskoristiti. Treba početi sve iz temelja.

Ako su želje naše omladine zaista iskreno islamske – a mi vjerujemo, želimo i Boga molimo da tako bude – onda ne treba sumnjati u nju. Prigovor koji se čuje tu i tamo šapatom, da naša omladina mnogo ne zna, tačan je, ali je to najmanje što bi trebalo da zadaje brigu, jer najbitnije je da kod nje postoji volja da se nešto uradi. Polet i oduševljenje će nadoknaditi mnoge nedostatke. To je ono što stvara, a toga je upravo kod nas nedostajalo. Potrebe će je nagnati da uči, a iskustvo će joj dati znanje. Važno je da ova generacija uviđa potrebu rada. Put do uspjeha nije lahko naći, ali ko traži, naći će! Teškoće su mnogobrojne i postoji samo jedan lijek: strpljiv i uporan rad. U smišljenom, planskom, dogovornom, zajedničkom radu je put na kojem se postižu rezultati, koje pojedinac sam nikad nije u stanju da postigne. Problemi naše zajednice su ogromni. Cilj kojem treba težiti jest da se zajednica navede da islamski misli i živi. Velik je to i težak cilj. Uspjeti u tome znači postići velik uspjeh. U stvari, on se svodi na djelovanje od pojedinca do pojedinca. Uspjeh je samo pojedinačan, ali i njega treba smatrati tek potpunim ako se od takvog pojedinca formira jedinka, koja će isto tako djelovati u istom smislu i u istom smjeru.

Našoj omladini mora biti jasno da će dobiti malo ili nimalo podrške i razumijevanja. Zalud je što ona smatra da ima pravo na to. Nek se ona uzda samo u svoje snage, čak neka bude sretna ako ne naiđe na ometanja. Takoder, neka ne računa na pohvale i priznanja. Žalosno je to! No, možda je i bolje da je tako. Idealima nisu potrebne nikakve nagrade, pa ni priznanja! Omladina treba da nade podsticaj i pravo zadovoljstvo u jedino vrijednoj satisfakciji, u kur’anskoj istini “…Zaista je Allahova milost blizu onima koji dobra djela čine!”

mm.co.ba