Alhamijado – bošnjačka književnost pisana arebicom
Do 1878. godine književno stvaranje Bošnjaka odvijalo se u tri različita toka. Uz narodno stvaralaštvo i književnost na orijentalnim jezicima, kao treći oblik stvaralaštva na našim prostorima javlja se alhamijado književnost – stvaralaštvo na bosanskom jeziku pisano arapskim pismom. Alhamijado književnost se, kako to ističe Muhsin Rizvić, kao nacionalo-regionalna pojava javila u krajevima koji su bili pod utjecajem arapsko-turske pismenosti. Pojam alhamijado književnosti podrazumijeva ukupno stvaralaštvo Bošnjaka na narodnom jeziku pisano arebicom. Sam termin alhamijado izveden je od arapske riječi el-adžemijje, što znači tuđi, stran, nearapski. Na područjima gdje je vladavina Arapa i islamiziranih Osmanlija trajala duže vremena i gdje je književnost na orijentalnim jezicima bila u centru interesovanja, kao paralelan književni izričaj razvila se i književnost na narodnim jezicima, pisana arbicom. Pojavu ovakvog književnog stvaranja susrećemo u Španini, Grčkoj, Albaniji, Poljskoj, Bjelorusiji, a naročito bogatstvo ovakvog stvaranja pronalazimo na našim prostorima.
Najstarijim djelom pisanim na narodnom jeziku smatra se ljubavna pjesma Hirvat turkisi, Mehmeda Erdeljca, iz 1588/89. godine, dok posljednje djelo alhamijado stvaralaca predstavlja Fikhul – ibadet, koje je napisao Mehmed Seid Serdarević. Objavljeno je 1941. godine, a podrazumijeva popis šeriatskopravnih propisa o izvršavanju islamskih obaveza.
Tematski opus i stvaralačke forma alhamijado književnosti
Alhamijado književnost pisana je narodnim jezikom i arapskim pismom koje je prilagođeno fonetskom sistemu bosanskog jezika. Razvoj alhamijado književnosti se ne završava s 1878. godinom. Ona se čak i intenzivira nakon reforme pisma. Korjenitiju reformu arebice izvršio je Mehmed Džemaludin Čaušević, koja je po njegovom nadimku i prozvana u narodu “matufovača”. Reformisanom arebicom, osim alhamijdo djela, štampan je priličan broj knjiga, uglavnom udžbenika za muslimanske vjerske škole i knjige religiozne sadržine, a na ovom pismu izlazili su i listovi “Mualim”, “Tarik” i “Misbah”, namijenjeni uglavnom muslimanskim vjeroučiteljima, te dva godišnja kalendara “Mekteb” za 1907-1908. i 1908-1909. godinu.
Djela alhamijado književnosti odlikuju se raznovrsnim tematskim cjelinama. Alhamijado stvaraoci pišu o ljubavnim temama, o političkim i društvenim događanjima, o intimnim ispovijestima, o odgojnim temama najčešće vjerskog karaktera. Alhamijado djela nastajala su i u proznim i poetskim formama. Proza alhamijado stvaralaca nerijetko se odlikuje dijaloškim oblicima, dok su u poeziji zastupljeni različiti stihovi koji se protežu od peterca do osamnaesterca, a pjesme od sažete lirske do razvijene epske poeme. Zanimljiva je činjenica da se alhamijado stvaraoci nisu potpisivali ispod svojih djela pa nam je poznat mali broj pjesnika i pisaca iz ovog perioda.
Ilahija kao alhamijado forma
Alhamijado pisci nisu posvećivali naročitu pažnju ljubavnim temama. Od posebnog su značaja i vrijednosti djela bosanskohercegovačkih alhamijado stvaralaca koja govore o društveno-političkim prilikama u Bosni za vrijeme osmanske uprave. Najznačajnije djelo takve tematike je tužaljka zbog nepravde, A. S. Ilahmije, „Čudan zeman nastade“. O teškoj situaciji pisali su i drugi autori poput Kajimije, Uskufija, Firakija.
Za razliku od poezije koja je obilovala različitim temama, prozna djela su imala isključivo odgojni karakter i pisana su na temu vjerskih propisa. Osnovni cilj ovih djela bilo je vjersko podučavanje i slanje moralno-duhovnih poruka čitaocima.
U našoj književnoj tradiciji ilahije zauzimaju značajno mjesto. Poznato je da je ilahija pjesnička forma kojom se veliča i slavi Bog. U bosanskoj alhamijado književnosti ilahije imaju kompleksnije i šire značenje od njihovog prvobitnog poimanja. U alhamijado književnosti ilahije ne predstavljaju samo pohvalu i veličanje Stvoritelja, nego u većini slučajeva poprimaju obrise praktičnih uputa o načinu života, o pojedinim islamskim učenjima. Ilahija naglašava da je samo izvršavanje vjerskih obaveza ispravan put do Spoznaje i do stjecanja Božije naklonosti i osiguranja čovjekovog odlaska u dženet. Kao i ostala alhamijado djela i ilahije imaju didaktičku funkciju – funkciju poučavanja. Ilahije, nastale na bosanskom jeziku, često su se prepisivale, učile napamet te dorađivale i usavršavale, pa je tako od individualne forme, ilahija prerasla u kolektivnu narodnu tvorevinu.
Za Akos.ba piše: Azra Crnčalo
