Radim da’wu ahi!
Poslijeratno vjersko buđenje bošnjačkog naroda je bilo naglo i impulsivno. Iz komunizma i sveopće afirmacije ateizma ušlo se u duhovnošću i vjerom ispunjene ratne godine, a zatim i poslijeratni period relativne slobode izbora i javne artikulacije svjetonazora.
Dio tog buđenja je bila i takozvana selefijska dawa, potencijalni dah svježine u komunizmom osakaćeni bošnjački vjerski život. Bio je to primjer koji je rakijom i pršutom opijenom Bošnjaku trebao nakon 1945. godine nanovo pokazati kako se vjera živi i prakticira. Ova dawa je ruku pod ruku sa Islamskom zajednicom mogla narodu vratiti povjerenje u islam, učiti ga i privući nazad u čvrste džamijske saffove. To je mogao biti neki idealni scenario, koji se nažalost nije u potpunosti desio. O indiferentnosti i kalkulantskom djelovanju (dobrog dijela) Islamske zajednice ćemo pričati drugi put, ovaj put ćemo o selefijskoj dawi, tačnije o njenim problemima reflektovanim kroz grupice i pojedince koji su ovim greškama privukli veliku pažnju i poslali jednu negativnu sliku ovom narodu. Naravno, uz svesrdnu pomoć povampirenih medija.
Ekspresno ulaženje u vjeru bez sistematskog učenja je rezultiralo pojedincima totalno nesposobnim da se nose s onim što su naučili, pojedincima sklonim konfuznom i nelogičnom ponašanju, konfliktima i ponekad izolaciji. Razlog ovome je jedan veliki vakuum između na brzinu naučenog i često pogrešno prenesenog znanja i njegove primjene u stvarnosti gdje su se mnogi izgubili. Dalo je to mnoge vjerski neizgrađene ličnosti, vjeri odane i sklone ibadetu, ali suštinski nepromjenjene. Ostale su tu sve negativne osobine ophođenja prema ljudima, odsustva ahlaka, strpljivosti i mudrosti. Bukvalna shvatanja propisa ili još gore, izvođenje propisa na svoju ruku iz vjerskih tekstova kroz idealiziranje stvarnosti i jedno romantičarsko poimanje su stajali nasuprot grubog otrežnjenja nakon zatvaranja korica knjige ili izlaska sa predavanja.
Zbog toga se pojavio i veliki nesklad u vrednovanju šerijatskih propisa. Tu dolazimo do famoznih brada i nogavica koji svakako imaju svoje mjesto, no zapostavljanje karakternih i intelektualnih odrednica i suštinskih promjena je za posljedicu imalo uzdizanje brade i nogavica na pijedestal simbola identiteta i pripadnosti. Okolina je naravno reagovala još gore uzimajući spomenute detalje kao isključive i jedine oznake za stigmatizaciju jedne grupacije.
Dosta tih ljudi se počelo baviti stvarima kojima nisu dorasli. Ne posjedujući osnovne temelje iz poznavanja vjere odali su se raspravama o kompleksnim temama i bespotrebnom forsiranju razlika i podjela umjesto konstruktivnog djelovanja.
„Radim dawu ahi“ ili „pendrek dawa“ je fenomen koji se pojavio zbog pogrešnog tumačenja hadisa o otklanjanju zla rukom, pa su pojedinci na terenu maltretirali ljude i pravili razne ekscese. Ova pojava je vremenom zbog sazrijevanja tih ljudi i izlaska iz vjerske adolescencije uglavnom iščezla, ali priče u narodu i gorak okus su ostali. Stvorio se mit o agresivnim bradonjama koji tjeraju ljude u vjeru.
Na ovo se nadovezuje i princip „moram reći sve, svagdje i svakome“ što je posljedica nepoznavanja metodologije pozivanja u vjeru. Presretanje ljudi na ulici, ubjeđivanje i borba protiv vjetrenjača zbog nekontrolisane demonstracije imana su takođe bili praksa ovih pojedinaca. Nesposobnost prihvatanja realnosti u kojoj žive i pravilnog postavljanja prema istoj je imala za posljedicu gomilanje frustriranosti i razočarenja.
Zanimljiv je i psihološki momenat traženja opravdanja za vlastite greške i propuste u drugima. Nesposobnost ostvarivanja normalnog odnosa sa okolinom i osuda iste se doživljava kao iskušenje i musibet koje je povlastica samo odabranih, a ne kao posljedica vlastitog javašluka i arogancije.
Ovo je dalje vodilo u sticanje osjećaja lažne ekskluzivnosti i posebnosti kao posljedica izolacije. U ekstemnim slučajevima završavalo je totalnim distanciranjem od okoline i sektaškim konceptom prakticiranja vjere.
Drugi pojedinci su pretovarivši se vjerom i učenjem integrala bez poznavanja tablice množenja nakon izvjesnog vremena popustili pod pritiskom kojeg su sami sebi stvorili i ponovo završili u birtijama ili s druge strane utopijskim neprirodnim komunama što je samo razotkrilo neshvatanje temeljnih postulata u vjeri i pogubnost doživljavanja osobe koja je jučer ušla u vjeru apsolutnim mjerilom vjerske podobnosti na osnovu nekoliko vanjskih detalja. Dali su time jedan veoma ružan primjer okolini o nedosljednosti i prevrtljivosti takozvanih „hardcore“ vjernika.
Ovi ljudi vjersko znanje najčešće crpe od pojedinih studenata koji su studirali u arapskim zemljama i koji su stekli knjiško znanje, ali koji su zbog ličnih osobina i dugog odsustva često i sami nesposobni da stupe u zdravu i objektivnu interakciju sa bosanskohercegovačkom stvarnošću, pa takva situacija vodi stvaranju grupica koje su često mikrokozmos svaka za sebe. Ima tu i raznih samoprozvanih „šejhova“ koji dodatno unose smutnju i stvaraju podjele nakaradnim učenjima i okupljanjem istomišljenika najčešće odgojenih na internetu i facebooku.
Posljednja stvar koju ću pomenuti je emotivno doživljavanje eventualne nepravde od strane pojedinih službenika Islamske zajednice ili džematilija u džamijama. Ti doživljaji su stvorili famu o Islamskoj zajednici kao neprijatelju islama, a ne braći muslimanima s kojima treba sarađivati i voditi dijalog. Umjesto šerijatski utemeljenih stavova, pojedinci su po svom nahođenju klasirali ljude i na osnovu toga izgrađivali ili rušili odnose.
Za kraj treba reći da su velika većina takozvanih selefija ustvari čestiti vjernici, dobre komšije i lojalni građani, ali zbog neodgovornih pojedinaca i grupa o kojima ovaj tekst govori i islamofobične medijske klime trpe određenu nepravdu od strane društva, a često i Islamske zajednice. Mnogi od njih daju veliki doprinos afirmaciji vjerskih vrijednosti i međuljudske solidarnosti i zajedništva, ali zbog gore pomenutih faktora oni teško dolaze do izražaja. Ovo spominjem iz razloga da neko neupućen u tematiku ne stvori na osnovu ovog teksta pogrešnu sliku o ovim ljudima. Jedina svrha svega spomenutog je eventualno ukazivanje na dotične greške i nada da neko ko ovo pročita neće sutra ponoviti iste stvari.
Nermin Spahić (nasevijesti.com)
akos.ba
