Mekteb i mi
Odsutno sam klimala glavom dok smo čekali polazak autobusa i pitala se odkud mu ta energija na sabahu. Odavno sam prestala da se zamaram i pofatam bit i suštinu kada mi o ovim temama priča. Jednostavno ne razumijem djecu sadašnjice. Prije četrnaest godina sam imala dvanaestogodišnjakinju i mislila kako mi je teško nosit se sa svom modernizacijom odgoja koju su nam nametnuli, a tek danas vidim da je to bio mačiji kašalj u odnosu na današnje stanje. Popiše im mozak ti nakvi youtuberi i slični njima i šta li tek rade i kako se ponašaju djeca koja imaju slobodniji i neograničeni pristup svemu što se na tom i takvom tržištu nudi???
-Eno Jusufa!-trže me njegova ushićenost i lupanje u prozor da bi mahnuo drugu.
Dok mu govorim da se malo smiri vidim Jusufovu mamu te je išaretom poselamim. Vodi svog Jusufa i Fatimu i komšijinog Muhmeda u mekteb. Samo što zamakoše iza okuke ide Mersida sa svojim ljepojkama. Posmatram ih kako su lijepo i skladno obućene. Na Sumeji siva duga haljina, a kod sestre tunikica do koljena i široke hlače. U tonu su marame s iglicama i broševima ukrašene. Neka nama curica u džamiji, ali me nekakva jeza obuzme kad ih vidim u helankama i nakaradno obućenim u tim svetim kućama. Pa valjda bi majke trebale malo povesti računa kakve kćerke šalju bar u mekteb. Nadam se da bi trebale, ali u većini slučajeva nije tako.Stoga mi je drago kad vidjeh ove biserčiće kako odoše niz ulicu. Prođe i Mujo sa četvorkama u autu.Kako vrijeme leti, baš k’o da su se jučer rodili, a evo ih pristigoše za vjersku pouku. Hita i Fatima sa Ismailom i mahalskom djecom. Ona nam je poznata po tome kako pola mahale vodi u džamiju. Odvede i Najla sestru Esmu. Svi se nekako sjatiše prema džamiji u tih pet minuta.
Drago mi bi. Vallahi me nakva toplina i milina obuze. Prije samo nekoliko godina prema mektebu vikendom iz naše mahale smo bili uglavnom jedini moj Zekerijja i ja. Koliko sam samo vikenda bila u iskušenju da ugasim alarm i okrenem se da spavam. Koliko puta sam se borila sama sa sobom da ga ostavim u krevetu onako slatko usnulog. Koliko sam ga samo jutara oblačila napola budnog i pričala, nagrađivala, pohvaljivala, borila se, ali elhamdulillah i izborila.
-Mama! Sjećaš se kada sam ja bio mali (k’o biva sad je veliki) da smo mi sami išli u mekteb? Mislim nije bilo djece iz mahale kao sad. Ponekad je išla i Sanija kad nije bila kod nane.
Baš k’o da mi je pročit’o misli.
-Sjećam maleni, kako da se toga ne sjećam.
– A sjećaš li se kako si me jednog jutra krkaće odnijela do mekteba?
Nasmijala sam se. Tog jutra se baš bio zainatio da ne ide u mekteb i ja mu rekla da će ići pa makar ga morala nositi. Spremio se i na vratima mi rek’o da sam ga obećala nositi. I tako ga ja krkaće do džamije.
-Kad sam bio u predškolskom i prvačić vodila si me do samih vrata džamije, onda si me dovodila do česme i čekala dok dođem do vrata i mahnem ti. Sjećaš se?
-Tog se ne sjećam osim da sam ti svaki put kad bih čekala kod česme da siđeš u tvom slučaju strčeš u džamiju govorila:
-Polahko, past ćeš!!!-rekli smo uglas i nasmijali se.
-Kako se toga ne sjećaš? Pa onda si me vodila samo do onih stepenica zbog crnog psa. Ja bih nastavio sam, a ti bi se vratila kući.
-Sad kad mi pričaš o tome prisjećam se i znaš da mi je drago.
-I meni je drago i hvala ti.-nagnuo se i poljubio me, a rukama snažno zagrlio. Hvala ti što si bila uporna i što nisi odustala. Uvijek sam svojim drugovima govorio o mektebu i kako nam je lijepo, ali su vazda imali neko opravdanje da ne dolaze. Jednom da idu nani, drugi put lektira, pa zaboravili, ali sad znam ustvari da se njihovi roditelji nisu potrudili oko toga. Žao mi je jer toliko toga lijepog nisu čuli i doživjeli….. A znaš li da su pauze u mektebu ono baš, baš dobre?
-Čuj to?
– Aha, smotamo papira i igramo na male golove, ganjamo se ili smo na kompjuteru. Doduše, to na kompjuterima ti nije k’o pauza više je i to učenje jer idemo na online mekteb i tamo malo istražujemo. To nam je efendija sve objasnio.
-Ne bih vam ja dala igre u džamiji,-rekoh mu.
-Znam. Sreća pa ti nisi efendija,-zadovoljno mi je odgovorio. Drago mi je i što imam dobre drugove u mektebu. Jest da se često svađamo oko toga ko će mujeziniti, ali mi je drago što znam Imada, Hadija, Farisa, Vedada i ostale.
-I meni je drago zbog tebe.
-Mekteb nije mjesto gdje se samo uči o vjeri. To sam uvijek pokušavao da objasnim raji u školi i žao mi je što to nisu iskusili. Mekteb je mnogo više od toga. Kako da ti to objasnim?
-I ne moraš maleni. Sve znam. I ja sam išla u mekteb,-sada sam ja njemu uzvratila zadovoljni osmjeh.
Autobus je konačno krenuo.
-I znaš onih top 10 što sam ti pričao na kanalu kjgiuzbuziuvč?-sav ushićen poče.
O moj Bože evo ga ponovo. I dok slušam drugu verziju 385 puta ponovljene priče u mislima dovim:
-Sabura, sabura, sabura. Omili im Allahu učenje u školi i u mektebu,olakšaj i proširi njihovo znanje, osvijesti roditelje,nagradi muallime. Amin!
Piše: Zilha Ramić
