Penzionisani otpravnik vozova: Ćiru još sanjam, donosio je posao, trešnje, kruške, bio je mjesto prvih ljubavi
Bio je Ćiro i mnogo više od toga… Mjesto susreta, druženja, prvih ljubavi…Mnogima je Ćiro donio posao, a svima je ostavio neizbrisive uspomene na neko ljepše vrijeme.
Autor: M. Arslanagić
Nije pruga bila faktor nekog velikog progresa, ali je bila faktor života. Ćiro je bio život. Svi su živjeli na račun pruge i sve je bilo usmjereno na račun uskotračne pruge – prisjeća se za Faktor sedamdesetjednogodišnji Ekrem Hastor koji je sa 18 godina počeo raditi na stanici Ustiprača.
Radio je kao otpravnik vozova u plavoj uniformi i sa crvenom kapom na glavi od 1965. do 1971. godine, a kako kaže, taj period života i dan danas sanja.
Stizale trešnje, kruške, paprike
Ja to još sanjam ponekad i volio bih da se to sve ponovi barem jedno deset dana, ali nažalost nema povratka. Teško je ukratko opisati ta vremena. Bilo je tu svašta, ali uglavnom lijepih stvari. Vozili su se đaci, studenti, radnici. I ja sam u školu u Višegrad išao vozom. Ćirom su se slale trešnje, kruške, paprike, a da ne pričam o namještaju, industriji, uglju. Otac od mog komšije slao je uvijek željeznicom iz Prače do Hercegovine i Dubrovnika maticu za pčele. Tako se i to razmjenjivalo, nije bilo drugih načina – priča Hastor.
U vozovima se za razliku od današnjih autobusa, upoznavalo, družilo, a Ćiro je donosio i prve ljubavi.
Uh i toga je puno bilo. Sjećam se da se u to vrijeme išlo na Tjentište na ekskurzije vozom, a u Ustiprači se presjedalo za drugi voz. Onda na stanici bude puno djevojaka i tada malo gledaš u voz, a puno u njih, ne možeš drugačije – priča kroz smijeh, sjećajući se detalja iz svoje mladosti.
Parne su lokomotive u historiju polako počele odlaziti još u 30-im godinama prošlog stoljeća, kada je Mehmed Spaho, tadašnji ministar saobraćaja Kraljevine Jugoslavije, insistirao na uvođenju motornih vozova. Ti vozovi su se u narodu dugo vremena nazivali Spahini vozovi ili Ludi Sarajlija, jer su bili dosta brži od starih.
A tek kada se pojavio brzi voz. Uh to je bio događaj. Njegova brzina nije bila nešto posebno, išao je 35 do 40 kilometara na sat, to je recimo danas smiješno. Ali je stajao malo i tada je to bio pojam – govori današnji penzioner, žaleći što se parne lokomotive danas nisu ostavile barem kao turističke atrakcije.
Ćiro nikada nikoga nije ostavio
Vozove u Sarajevu, kako kaže, čekali su ili na Bistriku ili na Čengić Vili.
Nama gimnazijalcima iz Prve gimnazije je bio bliži Bistrik, ali to je bio uspon. Uspon, ali kakav. Do Principovog mosta ili tačnije do samoposluge pod Bistrikom je bilo ravno i nekako, a onda kao uz nos. Za taj uspon, a redovno se žurilo pa čak i trčalo uz brdo, pa i zimi po poledici je stvarno trebalo i kondicije, ali i snage. Kad ono u žurbi, pa još u goloj vodi nekako dođeš na Bistrik, dočeka te hladan tuš na sve to, voz kasni neograničeno. Može doći za deset minuta, može za sat, a može i za 6 sati. Znam samo da nas Ćiro nikad nije ostavio, uvijek je došao, kad tad, ali je došao.
Kad sam bio lijen da se penjem uz Bistrik i kad sam imao dovoljno vremena, sjeo bih pred školom na Drveniji na tramvaj dvojku, koji je vozio do Čengić Vile, a odatle si za dvije minuta na željezničkoj stanici, koja je ujedno bila i polazna stanica za putnike. Skoro svi đaci koji su pohađali tehničke škole, koje su uzgred rečeno skoro sve bile kod kasarne “Maršalke”, su dolazili na Čengić Vilu i nisu se kao mi, pentrali uz Bistrik – prisjetio se Džanko nastavljajući:
“I tako u nedogled, još bi bilo tu priča sa voza koliko hoćeš. Ko god je vozario, vjerovatno ima svoju. I sve su različite, a sve tako liče, jer ih sve veže uspomena na naš voz, na Ćiru. Puno se toga zaboravilo, a puno se toga i dogodilo, da bi se sve zapamtilo. Znam samo jedno, da ja onome, koji je dekretom naredio da se pruga ukine, nikada to neću oprostiti. Jer, u narodu koji to pamti i dalje kruži legenda, da Ćiro, nikada, nikoga nije ostavio.”
