Simbolika 11. jula: Na današnji dan prije 35 godina umro Meša Selimović
Ima neke simbolike u tome da je na današnji dan, 11. jula, umro jedan od najvećih bosanskohercegovačkih književnika Mehmed Meša Selimović.
Desilo se to 1982. godine, 13 godina prije srebreničkog genocida, ali odlomci Mešinog „Derviša i smrti“ se baš svakog 11. jula čitaju, a i danas će, pored bijelih nišana u Memorijalnom centru u Potočarima.
Posljednja molitva
Možda je to Mešina posljednja molitva, možda posljednji dar zemlji i ljudima koje je zasigurno volio, bez obzira što je posljednje dane dočekao upravo tamo odakle je ideja o genocidu i potekla, gdje je skrojena ili makar započela svoj krvavi hod, u Beogradu. Možda je i to neka simbolika. Sudbina.
Selimović Bosnu nije napustio ni u posljednjim danima života. Iako već uveliko bolestan, uspio je da napiše kraći tekst za monografiju našem, također, slavom slikaru Mersadu Berberu.
Teško da će biti slučajno da je tako bolestan upravo Berberu poslao svoj posljendji rukopis. Tom slikaru koji je svoju inspiraciju, kako je tvrdio, najviše je crpio iz “mističnog svijeta Bosne, njezinih otomanskih slojeva i tragičnog usuda njezinih ljudi”, čovjeku koji je govorio da “nostalgija curi iz njegovih dijela” i da je “tuđina najveći ispit”, stalno je isticao neopisivu ljubav prema Bosni i Hercegovini. Na koncu, koji je temi Srebrenice toliko dao.
“Ja znam da me njegove slike privlače, da ih gledam i istinski uživam. One mi pružaju veliku radost, utjehu i sjetu. One me podsjećaju na moju rođenu Bosnu sa svim njenim suprotnostima, sa svim njenim nježnostima i grubostima. Berber traži onu istinski voljenu Bosnu, bez laži i lakiranja, što sam i ja pokušao u mojim knjigama. Sjećam se da imam jednu njegovu sliku ‘Prusački ulema’. Svi koji dođu kod mene, stanu, dugo posmatraju sliku i ne mogu da se odvoje od nje. Ja mislim da je to najviše što jedan slikar može, treba i želi da doživi”, napisao je među posljednjim rečenicama Meša Selimović.
Volio sam više biti naivan nego surov
U bolnici je proveo skoro tri mjeseca, a početkom 1977. ponovo mu je pozlilo. Na običnom papiru, u bolesničkoj postelji, napisao je svoju oporuku u kojoj je između ostalog i ovo:
“Živio sam svakojako, ali većinom pošteno, a to me ispunjavalo zadovoljstvom. Kažem većinom, jer se dešavalo da načinim i nepoštenu stvar, kao i većina ljudi, mada nikome nisam nanio zlo, barem ne ozbiljno. Patrijarhalno vaspitanje, a kasnije komunistički moral (i ono što sam ja pod tim zamišljao), tjerali su me da mislim o drugim ljudima, a radije sam pristao na svoju štetu nego na tuđu… To me često stajalo spokojstva i sigurnosti, ali sam uvijek više volio da budem prevaren, nego pokvaren, više sam volio da ispadnem naivan nego surov.”
Inače, kako su svojevremno pisale srbijanske Novosti, posljednjih mjeseci života Meša Selimović više nije mogao da čita.
Gledao je televiziju, a knjige, časopise i novine satima mu je čitala supruga. Kao i sve drugo u životu i tešku bolest, potpunu oduzetost lijeve strane tijela, podnosio je s mirom i strpljenjem. Na kraju više nije htio ići u bolnicu. Želio je da kraj dočeka u svojoj kući. Umro je 11. jula 1982. godine dok je gledao prijenos finala Svjetskog prvenstva u nogometu Italija – SR Nemačka.
Pametni su ovo ljudi
Bosna je, pisao je, moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi.
– Bosna je u meni kao krvotok – poručuje nam Selimović.
Nažalost, ostaje gorčina da je Meša Selimović, poput drugih najvažnijih bh. pisaca (Nikole Šopa, Ive Andrića…) utočište nalazio u Beogradu. Za razliku od drugih, Selimović je iz Sarajeva ispraćan uvredama i u velikoj mjeri iz Bosne i Sarajeva protjeran, pisao je svojevremeno ugledni Miljenko Jergović.
Pa, ipak, uprkos nacionalnim određivanjima, koja se teško mogu posmatrati izvan tadašnjeg okvira i dešavanja u životu umjetnika, možda je onda najbolje završiti sa Mešinim razmišljanjima o Bosancima jer su “moji i ja sam njihov”.
“Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro”, napisao je Selimović.
Čudan svijet, dodao je Selimović, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada.
“Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.”
Predavao u medresi
Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine. Jedno vrijeme je prdavao u tuzlanskoj medresi.
Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd. Meša Selimović je zasigurno među najvećim bosanskohercegovačkim piscima. Ono što nije sporno je status Selimovića kao velikog pisca ranga europskoga klasika, a taj se status temelji ponjaviše na njegova dva romana, “Derviš i smrt” i “Tvrđava”. Pisac se poziva na središnju evropsku narativnu tradiciju, napose Dostojevskog, kao i na opću struju književnog modernizma 20. stoljeća.
Najpoznatija Selimovićeva djela su: “Derviš i smrt”, “Tvrđava”, “Tišine”, “Sjećanja”, itd.
