Kakva divna noć, kakva divna teravija!
Piše: Samedin KADIĆ
Nanese me neku večer put na teraviju u jedan mesdžid sagrađen u zabačenom djelu sarajevske periferije. Upravo tako: u zabačenom djelu sarajevske periferije. Harem presijeca mesdžid dijagonalno, što je, pretpostavljam, bio optimalan odnos položaja parcele i smjera kible, pa uramljena slika ovog vjerskog objekta sadrži nešto od kubističkog poliperspektivizma. Desno je široko polje na kojem je nekad cvjetala i buktila ciganska čerga, a lijevo groblje ukradenih automobila na kojem sada bjesomučno laju psi.
Kako sam kasnio, sjednem u posljednji saf i nehotice razbijem lanac pretpubertetlija koji su tu da se malo druže i zabave. Do mene klanja momčić, peti-šesti razred, ima “jež frizuru” i crve u guzici. Cijelu teraviju pravi lom oslobađajući nepojmljive količine čiste energije. Okreće se, namiguje djevojčicama, naizmjenično se kesla i mrgodi, blago se podiže sa sedžde i razgleda, kašlje, šmrče, širi noge kao vehabija, lupa prstom na sjedenju kao vehabija, gladi nepostojeću bradu, prijeti dječacima u nastavku safa jer se, po njegovom mišljenju, previše vrpolje, imitira nekog hadžiju ispred sebe koji ne prestaje zijevati. Vratio me u one volšebne ratne ramazane kada sam isto ovako išao na teravije zbog dobrih skečeva, jedine moguće zabave tih dana: na teraviju je od mlađih išao i ko zna i ko ne zna klanjati, i ko ima i ko nema abdest, nije tu bilo govora ni o kakvoj pobožnosti, preteška je to riječ za taj uzrast.
U mihrabu je student koji uči ajete bez nekog posebnog reda, ali fizički dio teravije fercera kao podmazana makina, bez zastoja, bez preskoka. U suštini, jedan osrednji Brzi Gonzalez, znao sam i bržih, mnogo bržih, koji tokom teravije oslobode više kolektivnog znoja nego u pojedinim gradskim teretanama. (Jedan je moj školski u prosjeku klanjao tridesettri rekata za dvadeset i pet minuta.) Džematlije otpuhuju, koljena krckaju i jedva stižu pohvatati ruknove, ali više vole i ovako nego da efendija razvuče do ponoći, pa da zahrču u pola Ettehijjatu. Ali, već poslije sedam-osam rekata većina džematlija potpuno je pogubljena u vremenu i prostoru, samo mehanički idu gore‑dolje, gore-dolje, a mislima su negdje daleko, najčešće u lisnatim djetinjstvima, misle je li sve baš moralo ići kao što je išlo, uglavnom naopako i trnovito, misle o svim putevima kojima nisu pošli, o svim ljepotama koje su ih mimoišle, misle o krevetu koji iskupljuje ovakva zamorna razmišljanja.
Upravo tada jednom amidži iz prvog safa naprasno zvoni mobitel, melodija je izvorna, s podrinjskih teferiča:
“Bit ću šofer i na onom svijetu
Da prevozim žene po Džennetu
Ja ne mogu živjeti bez volana
Šoferska mi sudba zapisana.”
Amidža usplahireno vadi mobitel, skakuće mu u rukama i nikako da ga isključi, džemat je u rasulu, djeca padaju od smijeha, samo efendija ide uz struju i ne prekida namaz, što je po protokolu trebao uraditi i upozoriti prisutne da ugase uređaje. Amidža, sav u goloj vodi, konačno ukida poziv, a džemat dolazi do daha.
No, Jež se ne smiruje. Tempo laktanja nije ni za rekat splasnuo. Vitri su u toku i čeka se da neko, umjesto prstima ka ušima, proleti na ruku’. Onaj amidža i nekoliko dječaka prije kunut-dove profulaše kroz truhlu dasku polusna prema ponoru koljena, uslijed čega nastaje opći delirij: djeca se, s Ježom na čelu, ponovo guše, napuhuju obraze da ne prasnu u potpuni smijeh. To me opet podsjetilo kad sam kao softa pokušavao deautomatizirati hipnotizirane džematlije tako što bih proučio ajet za kojim slijedi ajet koji počinje s “Allahu…” Negdje oko petnaestog, šesnaestog rekata, kada džematlije više ne znaju gdje su, brzo bih proučio neki ajet, a zatim rekao glasno: “Allahu…” Cijeli džemat pao bi na ruku’, a ja bih nastavio sljedeći ajet, naprimjer: “Allahu velijju‑llleizine amenu…” Čuo bih ih kako se vraćaju s ruku’a, kašljucajući, kao ono: zbunili se…
Ova se teravija primakla kraju, ostao je još tespih. Jež uzima korpicu s tespisima i predano baca po džematu. Pogađa onog amidžu u vugla, i opet nastaje delirij, mlađi se dječaci guše, kao i sam Jež. Opomenu ih jedan stariji čovjek, ali blago, više da se sam razbudi. Namaz je završen i svi se srdačno selame, bez velikih riječi i ispraznih kurtoazija, toliko je dobrote i iskrenosti u ovim rukovanjima. Od drugog razreda medrese pa do četvrte godine faksa klanjao sam teravije po ovakvim džematima “širom sarajevske periferije”. To su moji ljudi: skromno, nenapaljeno, iskreno, žuljevito, pošteno. Nikad nisam podnosio teror-džemate u kojima u posljednjem safu sjedi namrgođeni stražar i mrko mjeri svakog ko se mrdne ili raširi noge. Život je kratak za bilo kakav teror.
Izašao sam iz mesdžida lahak kao ptica. Kakva divna noć, kakva divna teravija!
