Tebi, babo moj…
Tebi, Babo moj…
Prije nešto više od pola godine, za mene su se zatvorila jedna džennetska vrata. Tako iznenada, kao da je istrgnut iz mog života, na Vječni put se zaputio i moj Babo. Boli me i sama pomisao na njega, a ponekada ga sanjam da je oživio, kao da su to jecaji dubine moje duše koja misli da je ovo sve samo san.
Babo se ne vraća…
Barem ne tijelom. Međutim, u mome srcu on je još živ, jer će uspomena na njega za mene živjeti dok i moj sat ne otkuca posljednju sekundu. Babo živi kroz uspomene, i babo živi kroz mene, kroz ono što je usadio u mene dok mi je pokušavao pružiti život koji on nikad nije imao.
Onih 10 žuljeva i od rada tvrde babine ruke će za mene cijeli život biti mehlem u sjećanju, jer babo me je naučio da ko radi, ne boji se gladi.
Poslije sebe feninga duga nije ostavio, a zamjerao bi mi kada bih god od drugih posudila. Pokrij se koliko je jorgan dug, govorio bi, i časno i pošteno zaradi svoj hljeb.
Često ga je stomak bolio, ni do smrti nismo saznali zašto. Ali babo je znao oćejfiti i duši dati oduška. Jedi domaće, pusti ono uvozno, govorio bi mi dok bi slasno jeo jerbasmu, klišansku poznatu krušku.
Čuvaj i štedi, jer nikada ne znaš za šta će ti zatrebati, često bih od njega čula kada bi mi savjet dao. I zaista, i dan danas se pitam kako je mogao ostvariti ono što ćemo sestra i ja uzeti zdravo za gotovo, a na čemu ne možemo biti dovoljno zahvalne.
Dugo mi je trebalo da pustim peru da piše, jer nije lahko još jednom osjetiti težinu gubitka voljenih. Međutim, poruke koje su nam prenijeli, i emanet koji su nam ostavili zaslužuju da se spominju i da ih se svakodnevno sjećamo, te da molimo Svemilosnog da se našim voljenima smiluje, da im oprosti i uvede ih u najljepše džennetske bašče. Nas, ako Bog da, zajedno s njima. I da se više nikada ne rastanemo…
Tebi, Babo moj.
Autor: Amina Mujela
Izvor: Akos.ba
