Ahlak muslimana: Kako uspostaviti i održati jedinstvo ummeta

Božiji govor potvrđuje ovu situaciju i ne obraća se jedinki sa naredbama i zabranama, već cijelo društvo želi odgojiti i uputiti. Nakon toga, iz pouke koja je upućena svima, jedinka izvlači pouku i savjet. Tako se proteže kontekst zakonodavstva Kur’ana i Sunneta.

O, vjernici, namaz obavljajte i Gospodaru svome se klanjajte, i dobra djela činite da biste postigli ono što želite, i borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti!…^[1]

Kada musliman stane da moli Allaha i Njemu se pokorava, taj ibadet neće biti izvršen samo njegovim jezikom, od čovjeka izoliranog od svoje braće… Nap­rotiv, taj ibadet je dio satkane, usklađene skupine.

Kaže se: “Samo Tebe molimo i samo od Tebe pomoć tražimo”², a ne “Samo Tebe molim i samo od Tebe pomoć tražim”!

Zatim se musliman moli Allahu za Njegovu blagodat i uputu ne prisvajajući za sebe dovu. Naprotiv, tra­ži milost za sebe i za druge:

Uputi nas na Pravi Put, na Put onih kojima si milost Svoju darovao.

Uzvišeni nipošto nije stvorio ljude da bi se oni raz­dvajali i razilazili. On im je propisao jednu vjeru i re­dovno slao poslanike kako bi sve ljude poveli jednim putem. Zabranio im je od Ezela da cijepaju vjeru i da se oko nje na skupine razilaze.

Raširene strasti potisnule su ovu vrijednu preporu­ku i ljudi su zapostavili ovaj značajan Božiji zavjet. Ljudi su se razdijelili na stranke od kojih svaka nastoji naš­koditi i napakostiti drugoj.

Uzvišeni kaže:

“O, poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam što vi radite! Ova vaša vjera- jedina je prava vjera, a Ja sam Gospodar vaš, pa Me se pričuvajte/” A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine, svaka stranka radosna onim što ispovijeda, zato ostavi ove u zabludi njihovoj još neko vrijeme!^[2]

Iz ovog ajeta se vidi da su slijeđenje strasti i bestid­no ponašanje uzroci ovog velikog razdora.

Činjenica je da nauka, kada se odvoji od morala i liši ihlasa, postaje nesreća za njene nosioce i za ostale lju­de… A ljudi su prije obznane vjere lutali ponorima neznanja. A kada je došla vjera i kada su je oni počeli na svoj način tumačiti i trgovati njenim učenjima kako je odgovaralo njihovim interesima i apetitima, tada su mase bile izgubljene na nepoznatim putevima!

Božiji Poslanik, s.a.v.s., je tražio utočište kod Allaha od nauke koja ne koristi:

-Najviše se za vas plašim licemjera slatkorječivog jezika.^[3]

Da, pokvareno srce nauku koristi kao oružje za des­trukciju. Svijet je od davnina stradao od ove destruk­tivne nauke. Uzvišeni Allah nas obavještava da su naučnici na jeziku, a ne u srcu, ti koji su pocijepali je­dinstvo ljudi.

 On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisa­no Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: “Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!” Teško onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati. 

Zatim je rekao: A oni su se podvojili iz zlobe međusobne baš on­da kad im je došlo saznanje…¹

…A povod neslaganju je bila međusobna zavist, baš od strane onih kojima je data, i to kada su im već bili došli jasni dokazi^[4]

Pogledajmo kako nauka bez iskrene posvećenosti Allahu i milosti prema ljudima stvara razdor i prekida ono što je Allah naredio da se veže.

Razlika u mišljenjima i razgranatost shvaćanja nije čudno u životu. Međutim, to ne smije biti uzrok cije­panja i razdora. Uzrok razdora se nalazi u združivanju drugih činilaca, koji koriste razlike u viđenjima i miš­ljenjima kako bi istakli vlastita nahođenja.

U tom slučaju traganje za istinom se pretvara u tvrdoglavost koja nema nikakve veze sa naukom.

Kada bi namjera bila traganje za činjenicama i kada bi ljudi tragali za njima distancirani od želje za pobje­dom, ugledom, liderstvom, bogatstvom…, tada bi nes­talo prepirki koje su ispunile historiju tragedijama i patnjama.

Daju se primijetiti neke jako sitne stvari oko kojih se vodi žestoka polemika, zato što je to u osnovi ve­zano za političke interese. S druge strane, polemizira­nje oko važnih pitanja je dospjelo u ćorsokak. Mišljenja o tim pitanjima se razilaze na sve strane, zato što su rezultati tih polemika čisto teoretske prirode!

Pošto su ova opasna mimoilaženja opasna po Allahovu vjeru i blagostanje ljudi, islam to ubraja u otpadništvo od njega i nevjerovanje:

Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju ras­komadali i u stranke se podijelili, Allah će se za njih pobrinuti. On će ih o onome što su radili obavijestiti.¹

Allah upozorava muslimane na podijeljenost u vjeri i mimoilaženje oko njenog shvaćanja na stranke koje se svađaju i proklinju, kao što se to desilo u prošlosti:

I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u miš­ljenju podvojili kada su im već jasni dokazi doš­li, – njih čeka patnja velika. Na Dan kada će neka lica pobijeliti, a neka pocrnjeti. Onima u kojih lica budu crna reći će se: “Zašto ste, pošto ste vjernici bili, nevjernici postali? Pa iskusite patnju zato što niste vjerovali/” A onih u kojih li­ca budu bijela bit će u Allahovoj milosti, u njoj će vječno ostati.^[5]

Harmonija srca i osjećanja, jedinstvo ciljeva i meto­da jesu najjasnija učenja islama i najveće obaveze is­krenih muslimana… Nema sumnje da su jedinstvo safova i jednoglasnost govora dva sigurna stuba za očuvanje Ummeta, očuvanje njegove države i uspjeh njegove misije. Jer, ako su riječi jednoboštva vrata is­lama, jedinstvo riječi je tajna ostanka u njemu, njego­vog očuvanja i prvi garant susreta sa Allahom svijetlog lica i čiste prošlosti.

Isti posao po svojoj suštini i izgledu drugačije se nagrađuje kada ga obavlja sam čovjek i kada ga obavlja u društvu.

Dva rekata sabaha ili rekati podneva isto izgledaju kada ih čovjek obavi u džematu i kada ih obavi sam. Pored toga, islam za dvadeset i nekoliko puta uvećava nagradu ako se taj namaz obavi uz druge, pred Allahom.

Ovo je veliki podsticaj za prisustvovanje džematu i izbjegavanje izdvajanja. To čovjeka povlači iz samoće i uključenje u Ummet. Islam doista ne voli da se mus­liman ograđuje u sebe, da se izolira u svojim razmišlja­njima i osjećanjima i da svoje interese distancira od interesa i života džemata:

U hadisu stoji:

– Vjernikovo srce se ne može napojiti tri stvari: iskrenog djelovanja radi Allaha, savjetovanja muslimanskih vođa i – redovnosti u njihovom džematu, jer njihova dova bdije oko njih.

A kako bi se musliman uklopio u društvo u kome živi, Allah je propisao zajedničko obavljanje dnevnih namaza. Preporučio je prisustvovanje džamijama i ho­danje ka njima. Zatim je obavezao stanovnike manjeg sela ili naselja da se skupe svake sedmice radi džume— namaza. Zatim poziva na veći skup, na bajramskom namazu, koji se obavlja na širokom prostoru, izvan grada. Naredio je ljudima i ženama – čak i onima u ciklusu – da prisustvuju tom bajramu, kako bi se pos­tigla maksimalna korist i povećalo dobro.

Osim ovih, naredio je i jedno veće i opće skupljanje, koje obuhvaća ljude sa istoka i zapada – obavezao je hadždž. Odredio mu je decidno mjesto i vrijeme, čime je zagarantiran susret između svih rasa muslimana.

Božiji Poslanik, s.a.v.s., je često upozoravao na opasnosti izoliranja i izdvajanja. I na putu i u mirovanju je pozi­vao na zajedništvo i udruživanje.

Seid b. Musejjeb bilježi da je Božiji Poslanik, s.a.v.s.,re­kao:

-Šejtan se ustremljuje na jednog ili dvojicu. Kada naiđe na trojicu, ne pokušava ništa.^[6]

Prilikom jednog putovanja primijetio je da se pri odmoru čitav karavan razišao i rasturio kao da ih ništa ne veže. Taj gest je osudio i pokudio.

Ebu Sa‘lebe pripovijeda:

Ljudi su se, kada bi se ulogorili, razdvojili po klan­cima i dolinama. Vidjevši to, Božiji Poslanik, s.a.v.s.,reče:

-Ovo vaše razdvajanje je od šejtana.

Nakon toga se više nisu ovako razdvajali, već su se držali jedni drugih, tako da se činilo da bi se mogli pokriti jednim prekrivačem.^[7]

To je posljedica jedinstvenih osjećanja, uzajamne ljubavi i skladnosti safova.

Ljude koji se ne okupe oko istine rasturit će neisti­na. Ukoliko ih ne ujedini ibadet Milostivom, rascijepat će ih robovanje šejtanu. Ako ih ne privuče ahiretsko uživanje, posvađat će se oko dunjalučkih stvari… Iz tog razloga žustra sukobljenost jeste karakteristika zaostalog džahilijjeta i običaj bezvjernika.

Božiji Poslanik, s.a.v.s.,je rekao:

-Nemojte se nakon mene vratiti u kufr tako što će­te jedni drugima glave sjeći!^[8]

Tj. žestoki sukobi su običaj razjedinjenih nevjernika na sukobljene strane.

Islam odobrava razilaženje u razumijevanju nečega. Tako je onome ko pogriješi dao jednu nagradu, a onome ko pogodi dvije, a obojicu je primio u svoju široku riznicu zato što su tragali za istinom i težili njenoj spoznaji i primjeni.

Božiji Poslanik, s.a.v.s.,je rekao:

—Kada se sudija potrudi i donese pravi sud o ne­čemu, imat će dvije nagrade. A ukoliko se potrudi ali donese pogrešan sud, imat će jednu nagradu.^[9]

Iz ovoga vidimo da je Allahova milost u korelaciji sa mišljenjima u onoj mjeri koliko su ona rezultat dobre namjere. Zašto onda ljudi sužavaju ono što je Allah proširio i zašto su jedni prema drugima grubi?

Kada je Božiji Poslanik, s.a.v.s., naredio mudžahidima na izlazu iz Medine da klanjaju ikindiju samo u Benu Qurejzi, to je protumačeno na dva načina. Neki su vi­djeli da će vrijeme za namaz proći pa su klanjali na pu­tu, a neki su striktno postupili po Poslanikovom, s.a.v.s., naređenju i klanjali ikindiju u suton. Božiji Poslanik, s.a.v.s., je prihvatio mišljenje obje strane i ustrojio ih pred ne­prijateljem u jednu vojsku.

To je duh islama kod rješavanja naučnih dilema. One su neminovne kod ljudi zdravih umova i osjeća­nja… A kada ta razilaženja postanu sredstvom prido­bivanja koristi, zasnovanom na tvrdoglavosti i mržnji, tada će biti izgubljen i svijet i vjera.

Jednom su Hasanu el-Benni su rekli:

Idi u džamiju, klanjači samo što se nisu potukli!

Zbog čega? – upita šejh.

Jedni žele da klanjaju teraviju osam rekata, a drugi že­le da klanjaju dvadeset rekata?

I šta onda?

Očekuju tvoju fetvu!

Moja fetva je da se džamija zatvori i da se teravija uop­će ne klanja. To je samo nafila, a jedinstvo muslimana je farz. Ne može se zbog nafile rušiti farz!

Ihlas i savjetovanje zbog vjere i zbog ljudi nema ni­kakve veze sa ovakvim slučajevima.

Upravljajući se prema islamskim učenjima o zaštiti Ummeta od sablasti razdora, ulema je izdala fetvu da se ne treba uklanjati neko zlo ukoliko će to dovesti do većeg zla. Ostanak tog zla je šteta, ali dešavanje još ve­ćeg zla je veća šteta, pa se prihvata ono što je manje. Zar ne vidimo da doktor ne pristupa operaciji sve dok se ne uvjeri da tijelo može izdržati zahvat? Ako vidi opasnost od toga, zaustavit će se i pored bolesti.

Božiji Poslanik, s.a.v.s., je tražio prisegu od ensarija na “poslušnost, pokornost u teškoći i blagostanju, u obilju i oskudici, pa i onda kada vladari uzurpiraju ovosvjetske blagodati za sebe…”^[10]

Znači, dobar čovjek ne treba da očajava zbog gubit­ka nekog ovosvjetskog dobra. I ako ga zapostave kod davanja nekog položaja ili mu daju malu platu, on neće ispuniti horizonte vikanjem i galamom. Jer, pretjeriva­nje u ljutnji zbog nečeg ovodunjalučkog znak je munafika o kojima Allah kaže:

Ima ih koji ti prigovaraju zbog raspodjele zekata. Ako im se iz njega da, zadovolje se, a ako im se ne da, odjednom se razljute.^[11]

Ako bismo analizirali današnje raskole, primijetili bismo da je većinom uzrok u Ijubavi prema dunjaluku i slijepa sebičnost… A jedinstvo je snaga… To se ne odnosi samo na međuljudske odnose. To je jedan od znakova Univerzuma. Kada se slab konac udruži sa mnogo takvih, pretvara se u debeli konopac koji može podići veliki teret. I ovaj veliki svijet samo je skupina sjedinjenih mrvica!

Jedan mudrac je na samrti svoje sinove želio da na­uči lekciji iz jedinstva. Dao im je nekoliko upletenih prutova i rekao im da ih polome. Nijedan od njih nije uspio u tome. Zatim ih je raspleo i pokazao im kako ih je lahko slomiti jedan po jedan.

Koplja se ne daju slomiti kad su skupa, ali ih je razdvojene lahko polomiti.

Razdor može oslabiti i jake narode, a slabe može i uništiti. Stoga je Uzvišeni Allah, nakon pobjede na Bedru, muslimanima poručio da ujedine svoje saffove i saglase mišljenja.

A kada su poželjeli ratni plijen i počeli se prepirati oko raspodjele, objavljen je ajet:

Pitaju te o plijenu: “Plijen pripada Allahu i Pos­laniku.” Zato se bojte Allaha i izgladite međuso­bne razmirice, i pokoravajte se Allahu i Njegovu Poslaniku, ako ste pravi vjernici.^[12]

Zatim im objašnjava da složnost u bogougodnim poslovima predstavlja put sigurne pobjede i snage:

I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali…^[13]

Upozorava ih da se ne grabe oko dunjaluka i ne hrle za njegovim prolaznostima poput onih koji ne očekuju nagradu kod Allaha:

I ne budite kao oni koji su, da se pokažu svijetu, nadmeno iz grada svoga izišli da bi od Allahova Puta odvraćali…

Muslimanima je, nakon toga, na Uhudu očitana gorka i bolna lekcija koja im je odnijela sedamdeset junaka i vratila ih u Medinu. Bili su potišteni i pora­zom i zluradošću nevjernika.

A zašto? Njihovo vjerovanje u Allaha i zaštita istine obećavali su im čistu pobjedu! To zbog toga što su se razišli, podvojili i prekršili naredbu Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.v.s.

Allah je ispunio obećanje Svoje kada ste neprija­telje voljom Njegovom, nemilice ubijali. Ali ka­da ste duhom klonuli i o svom položaju se raspravljati počeli, kada niste poslušali, a On vam je već bio ukazao na ono što vam je drago – jedni od vas su željeli ovaj svijet, a drugi onaj svijet – onda je On, da bi vas iskušao, učinio da uzmaknete ispred njih…^[14]

Kada bi muslimani pojmili svoje stanje u ovom tu­robnom dobu njihove historije, osjetili bi da je ono što ih tišti rezultat slabosti njihovih principa i rasipanja njihovih snaga.

Savremeni krstaški napad i cionistički pokret koji ga slijedi… nisu mogli uzdrmati islamsku državu i uzur­pirati njena dobra sve dok nisu muslimane razdvojili na slabe, nedisciplinovane stranke i međusobno su­kobljene državice među kojima su rasla trvenja i raz­dori bez određenog razloga… A politika Zapada u okupiranju i potčinjavanju Istoka zasnivala se na pravi­lu “zavadi pa vladaj”.

Islam se jako trudi da očuva svoj Ummet i zaštiti njegovu strukturu. Radi toga on snažno gasi svaku is­kru razdora. Apeluje na sve svoje sljedbenike da se ud­ruže kako bi Ummet izvukli iz tamnih ponora razdora. “Allahova ruka je nad džematom. Onaj ko se izdvoji izdvojit će se u Vatri.”

Neprijatelji islama žele da pridobiju jednog čovjeka koji bi im bio oslonac i preko koga bi povukli cijeli Ummet! Zato nije čudo da se u pravilu ovakav oslonac treba ukloniti kako bi se ostatak Ummeta spasio nje­govih zala. Stoga Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže:

-Desit će se velika zla i nevolje. Ko bude želio da razjedini ovaj Ummet odsijecite mu glavu, ko god on bio.^[15]

Pobuna protiv jedinstva Ummeta – koja se na ovaj način sankcioniše – nakon toga ulazi u ajet Uzvišenog:

Onoga ko se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi Put, i koji pođe putem koji nije put vjer­nika, pustit ćemo da čini šta hoće, i bacit ćemo ga u Džehennem, – a užasno je on boravište!^[16]

Među ljudima postoje zlobnici koji izumiru kada je Ummet jedinstven. A kada se pojave prve nesuglasice, ovi busijaši i profiteri se okupljaju oko prvog pobu­njenika. Spolja se čini da se okupljaju oko nekog prin­cipa, ali je suština drugačija. Niko ne treba da se čudi ovakvim sankcijama. Virus razdora neminovno na kraju dovodi do propasti naroda.

Zbog toga Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže:

—Ko otkaže poslušnost i izdvoji se iz džemata pa umre – umro je džahilijjetskom smrću.^[17]

—Ko se pobuni protiv mog Ummeta i počne ubijati dobre i loše, ne prezavši od vjernika i ne poštuju­ći ugovore koji su potpisani, taj nije moj niti sam ja njegov.^[18]

Vrijedan čovjek treba da predvodi, a sposobni ljudi treba da koriste Ummetu. Premda, koliko god čovjek imao vrijednosti ili sposobnosti, neće koristiti Ummetu ako bude bolestan od vlastoljublja. Onaj ko teži ka vlasti Allah će ga lišiti uspješnosti, a takav čovjek će biti neuspješan pa makar bio genijalac.

Iz tog razloga islam one koji teže vlasti lišava polo­žaja za kojim žude.

Ebu Musa prenosi: Ušao sam kod Poslanikam, s.a.v.s., sa dvojicom svojih amidžića. Jedan od njih reče:

—Božiji Poslaniče, postavi nas na neki položaj koji ti je Allah prepustio.

I drugi zatraži isto. Božiji Poslanik, s.a.v.s., reče:

-Tako mi Allaha, ovaj posao ne dajemo onome ko ga traži ili ko za njim teži.^[19]

Čudno je kako su gadne pukotine, koje su uzdrmale zidove islama i Ummeta, počele i ponavljaju se iznova i iznova, od strane pojedinaca i porodica koje boluju od vlastoljublja.

Kada bi njihova žudnja za vlašću i dominacijom bila re­zultat njihovog izraženog isticanja u raznim umijećima i talentima, to im ne bi dalo pravo za unapređenje, shodno riječima Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Šta tek reći za vladare koji pripadaju najgorim i najnemoralnijim ljudima?

Mutenebbi ih je davno opisao u stihu:

Vladari svih ljudi se biraju od njih, a vladari muslimana su najveće njihove sluge.^[20]

Neka svaki musliman pripazi na nepravilnost gdje god se ona nalazila i neka se ugradi u zgradu Ummeta.

Velika prijateljstva imaju dubok trag u usmjeravanju duše i razuma. Ona imaju važan udio u stanju društva -napretku ili zaostalosti, usplahirenosti ili smirenosti.

Islam poklanja značajnu pažnju ovim vezama koje te vezuju za ljude koji utiču na tebe i na koje ti utičeš, čiji život je vezan za tvoj život na duže vrijeme.

Kada ove veze počnu i razviju se u plemenite i iskre­ne veze, Allah ili prihvata i blagoslovi. A ako su to jefti­ne i lažne veze, On će ili vratiti u lice onih koji ih gaje.

Tog Dana će oni koji su jedni drugima bili prija­telji postati neprijatelji, satno to neće biti ono ko­ji su se Allaha bojali i grijeha klonili:”O, robovi Moji, za vas danas straha neće biti, ni ti ćete i za čim tugovati.”^[21]

Islam je, kao što znamo, vjera okupljanja i sloge. Trend upoznavanja i miješanja ljudi originalan je u nje­govom učenju. Islam ne počiva na samotnjaštvu. Svoje sljedbenike ne poziva na izoliranost i bježanje od život­nih obaveza. On muslimanovu misiju na Zemlji nije ve­zao za povlačenje u manastire, ili robovanje u sinagogama. Ne, ne i ne! Uzvišene stepene Allah nije