Odlomak iz knjige ‘Begovi su pali na tjeme’ – Selam alejkum Ilhamija, halali, nisam te prepoznao

                   Čudan zeman nastade,

                   sve zlikovac postade,

                   din-dušmanin ustade;

                   šta se hoće, zaboga?

                                         Abdulvehab Ilhamija

Iskustvo nam savjetuje da se treba bojati, da treba biti oprezan, da ne smijemo pisati ako će nas to dovesti u neprilike. Je li to znao uzoriti nakšibendijski šejh Abdulvehab Ilhamija kada je napisao antologijsku pjesmu, biser bosanske književnosti, pod nazivom “Kasida“, poznatija kao “Čudan zeman nastade“? Ilhami-baba je bio, vjerujemo, iskren i ljubazan čovjek, svakako poznat po svome znanju i učenosti, bio je srčan, ali i razuman i kako mu se onda dogodilo da napiše nešto što će ga doći glave?

Naime, zbog te nepodobne pjesme odrubljena mu je glava u travničkoj tvrđavi, godine 1821., po nalogu tadašnjeg bosanskog vezira Dželalije. Znao sam o tom stradanju razmišljati nakon što bih zbog nekog uzrokovanog gnjeva ili nepromišljene hrabrosti, znatiželje i djetinjeg užitka napisao poneki tekst za koji sam znao da će mnoge uzrujati.

Ilhami-baba je bio mudar, pretpostavljamo da je osjećao svoju mudrost kao dar Stvoritelja te da iz te veze proizlaze sva njegova znanja i književni talenti.

Teško je sa sigurnošću tvrditi, ali možemo reći da je Ilhami-baba dobro znao što piše i kuda će ga to odvesti. Je li, dolazeći pred travničku tvrđavu, na poziv tadašnjeg vezira Dželaludin-paše, da se suoči sa svojim dželatom, njegov preostali život postao polusan – ništavni časak prošlosti svijeta. Sve žene, muškarci, tolike smrti i rođenja, čvrsti mač turski nad glavom savijen kao mjesec i toliko drugih događanja i stvari u tom je trenutku mogao zaboraviti, kao i bivšega sebe, jer stigao je svome središtu, svojoj algebri i odgonetki postojanja, svojemu zrcalu. Je li upravo tada, gledajući dželatu u oči, doznao tko je, što je uistinu i tko će uskoro biti. Ironično, ali istinito: susret sa dželatom uvijek je životno produktivan.

Šta se hoće, zaboga?

Premda bi sve to trebalo plašiti, osjećamo ugodu, iako, tuđu egzekuciju nikada ne treba posvajati. Toliko ispisanih stranica koje postoje na ovome dunjaluku, koje ljute i potiču srdžbu, koje razotkrivaju laž i potvoru – treba li ih iznijeti na danje svijetlo, bez straha od kazne dežurnih čuvara takvih “zapečaćenih“ spisa. S juga, istoka, zapada i sjevera putovi nas dovedoše tajnom središtu, mjestu gdje se čuva uspomena na, od naroda voljenog, šejha Ilhamiju. Na raznim manifestacijama koje organiziraju Bošnjaci i Islamska zajednica, prigodom nekih obljetnica i jubileja, skuplja se narod da bi odao počast svome trajanju i prisustvu, zajedništvu i svojoj bogobojaznosti.

Gotovo dvjesto godina nakon što je Ilhami-baba pogubljen, jednom zgodom, u danima dok sam nastupao kao recitator, na godišnjicu osnutka jednog hrvatskog medžlisa, dogovorio sam izvođenje provjereno naše pjesme koje će obradovati i razgaliti srca Bošnjaka. Da ne bih upao u recitatorske klišeje, koje sam odvazda mrzio i da ne bih recitirao inače prekrasne pjesme Muse Ćazima Ćatića i Maka Dizdara, organizatorima sam ponudio izvođenje Ilhamijine pjesme “Čudan zeman nastade“. Tada je nastao znakoviti tajac.

Organizatori su ušutjeli kao da sam teatralno i prijeteće izvadio kakav željezni mač. Mač kovan u hladnoći zore, sazdan od riječi kojega će narod bošnjački izjednačiti s ledom i vatrom. Mač od riječi koji će voditi krasnu pobjedničku bitku. Mač koji siječe glave. Nakon početnog krzmanja, organizatori su se sabrali i odgovorili mi umilnim glasom da ta pjesma možda i nije baš najbolji izbor. Tada sam iskoristio stih iz pjesme i upitao ih: “Šta se hoće, zaboga?“ Nanovo su ušutjeli, a jedan hrabriji istupi i reče mi: “Poštovani naš dramski umjetniče, to je prekrasna pjesma, ali izlažete nas opasnosti da ju netko krivo shvati i da se potom naljuti. Netko bi mogao pomisliti da mi nekome nešto podvaljujemo, a to nije dobro. Uostalom, u toj pjesmi se spominje ulema u ne baš finom tonu.“

Što sam mogao na to odgovoriti? Možda odustati od nastupa iz protesta, mogao sam, dakako da sam mogao, ali u prvom redu dvorane su bile lijepe djevojke iz KUD–a “Sevdah“ i nipošto nisam želio izgubiti lijepi osmijeh rumene djevojke zbog pjesme nekog Ilhamije kojemu je davno prije, u nesklonoj mu prošlosti, odsječena glava. Ukratko, odlučio sam da ovaj put izdam rečenog Ilhamiju (iako, izdao sam sebe) te odustanem od recitacije pjesme “Čudan zeman nastade“. Bolje je izgubiti glavu zbog osmijeha rumene djevojke nego zbog uklete pjesme.

Je li Ilhami-baba bio u pravu?

U doba suvremenosti iznovice oživljavamo književnu ostavštinu onih koji su svojevoljno proživljavali patnju, bili šehidima, da bi njihov narod u budućnosti, iz njihova primjera, mogao učiti o slobodi. Možemo li Ilhamijinu smrt prepoznati u mukama Srebreničana i Prijedorčana i Sarajlija i svih onih koji su dobrovoljno branili svoju vjeru i svoja uvjerenja od raznih dželata. Zašto se onda još uvijek bojimo Ilhamijine pjesme? Jesmo li nakon svih patnji još uvijek nekome nešto dužni? Dug je zao drug. Smrt nakšibendijskog šejha prožela je povijest bošnjačkog naroda i kao da upućuje na zgražanje onih umjetničkih duša koje nipošto neće dopustiti da Ilhamijini tragovi iščeznu. I moja malenkost (nesumnjivo sam mali naspram Ilhamijine veličine), iz ove priče, znala je, da sam mu, nakon što sam ga u suvremenosti izdao, na neki čudan način ostao dužan, kao i iskrenosti i vjeri u Allahovu, dž.š., providnost.

Književnici, poput Rešada Kadića, autora popularne knjige “Ilhamijin put u smrt“, prožimaju svoja djela s ličnostima poput Ilhamije. Upravo staloženost u mučeništvu, koju nam podastire životna i književna ostavština Abdulvehaba Ilhamije, obnavlja načelo iz kojega se crpi život, ali iz koje neki crpe svoju književnost. Zasigurno je Kadićev literarni opis Ilhamijinog puta u smrt jedan od inspirativnih primjera za svakog imalo vjerski senzibiliziranog Bošnjaka. No, treba istaknuti, Kadić je najveći dio knjige ispisao iz svoje mašte.

Mi doista ne znamo što se događalo na njegovom putu u smrt. I ne samo to, mogu se čuti razne interpretacije Ilhamijinog puta u smrt (onog neliterarnog) i njegove pjesme. Naime, u bosanskim tekijama šejhovi nerado pričaju o ovoj temi. Radoznala duha, gurajući svoj nos posvuda gdje mu nije mjesto, postavljao sam mnoštvo pitanja upravo šejhovima, smatrajući da bi oni mogli odgonetnuti tajnu Ilhami-babinog izbora – da napiše pjesmu koja će ga odvesti u smrt. Nisam izvukao puno osim zagonetnog smiješka i poprilično zbunjujuće konstatacije: “Je li bio u pravu – jest! Je li to smio napraviti – morao je!“ Od jednog, meni posebno dragog i bliskog nakšibendijskog šejha iz naše suvremenosti, tom prigodom nisam mogao izvući više.

Šehidska smrt je, od vremena hazreti Husejina naovamo predstavljala predmet izučavanja i razgovora uleme na najvišim razinama, bez obzira radi li se o ulema-i zahirin ili pak o ulema-i batinin (naime, o imamima i pravnicima ili šejhovima i duhovnjacima). I jednako dugo su unutar obje skupine postojali zagovornici oba stava – i da je trebao i da nije trebao. Naime, izvjesna paralela s Ilhamijinim putem u smrt je postupak hazreti Husejina i njegovog šehadeta (i kurbana 72 člana njegove familije i prijatelja) na Kerbeli. Njegov rođeni brat Muhammed Hanefi bio je mišljenja da Husejin ne treba ići na Kerbelu, da se može povući u Perziju ili bilo gdje drugdje gdje bi ga dočekali raširenih ruku i zasigurno izginuli braneći ga. Ali… Hazreti Husejin svjesno traži bejat od stanovnika Kufe (17,000 ljudi daje bejat), odlazi na Kerbelu i svjedoči izdajstvu, licemjerju i šehadetu najodabranijih živih stvorenja toga vremena. Je li trebao? Valjda je on najbolje znao! Očigledno da je trebao.

Zatim, Hazreti Hasan Basri je bio učenik Imama Alija, Imama Hasana i Imama Husejina. Živio je u vjerovatno najturbulentnije vrijeme života četvrtog i petog halife i Prvog, Drugog i Trećeg Imama Ehl-i Bejta. Bio je svjedok svega što se u to vrijeme događalo Ehl-i Bejtu, pa opet nije sudjelovao ni u jednoj bitci koju je vodio Imam Ali protiv murtata i munafika, nije sudjelovao ni u bitci na Siffinu gdje su poginuli i Uvejs Karani i Selman Farsi, nije živio u Medini gdje je otrovan Imam Hasan, nije bio na Kerbeli gdje je šehadet učinio Imam Husejin… Nije. Je li želio? Vjerovatno jeste (tko na njegovoj mertebi ne bi želio zapečatiti svoj život šehadetom i to uz Alija ili Husejina). Je li trebao? Nije.

Je li Imam Ali znao da će ga 19. ramazana Abdurrahman ibn Muldžem smrtno raniti na drugoj sedždi, drugog rek’ata sabah namaza? Naravno da je znao! Pa, Poslanik, s.a.v.a., mu je pokazao ženu koja će roditi njegovog ubicu i prije nego je ovaj rođen. Je li poznavao svoga ubicu? Jeste! Čak ga je pokazao svojim Drugovima u Kufi nekoliko dana prije ubistva na što su oni isukali sablje da ga sasjeku, ali ih je on u tome spriječio. Zašto? Zato što taj čovjek još nije ništa uradio i ubili bi ga nevinog. Je li Imam Husejin znao šta će se dogoditi? Naravno da je znao. Pa on je Poslanikovoj časnoj kćerci Umm Kulsum pokazao mjesto svoga šehadeta, zahvatio šaku zemlje s tog mjesta (čudesno, stajali su u Medini, a on je rukom dohvatio šaku zemlje iz tvrde iračke pustinje) i rekao joj da kada ta zemlja, koju su stavili u staklenku, prokrvari, on će biti mrtav. Zar čovjek koji je ispravni nasljednik Allahovog Poslanika (s.a.v.a.) po svim znanjima – pa čak i likom – da nije znao gdje ide i šta radi? Naravno da jeste.

Je li hazreti Hasan Basri znao šta se događa u njegovom vremenu i tko je tu u pravu, a tko nije? Naravno da je znao! Je li trebao poći na Siffin? Naravno da nije!

Nije pametno ulaziti u šejhovske stvari, osim ako i sam niste šejh. Taj autoritet ja ne mogu ni posuditi, niti odglumiti, mogao bih ga zaslužiti, ali, s obzirom na sve svoje nedosljednosti a posebice na svoj brbljavi jezik, sumnjam da će se to ikada dogoditi. Uostalom, ta čast je veliki teret, te doista ne znam tko bi ga olako poželio. No, to mi nije bilo dovoljno pa sam već spomenutog bosanskog šejha probao “dignuti na foru“. Upitao sam ga jedne večeri: “Rekoše meni neki da ste vi evlija i da znate odgovore na mnoge skrivene istine. Šta je to s Ilhami-babom, nisam shvatio?“. Šejh uzdahne i odgovori: “O, selam alejkum moj Ilhamija, halali, nisam te prepoznao, mislio sam da je to Mursel.“ Na to su se okupljeni derviši počeli razdragano smijati.

“Tko ti je rekao da sam evlija, mora da je i sam evlija, jer samo evlija prepoznaje evliju“, reče mi i počne češkati elegantno podšišanu bradu. “Evo, pogledaj me dobro, i odgovori mi po čemu nisam evlija“, na što sam ga počeo radoznalo razgledavati i ama baš ništa čudno (bez derviškog edeba) nisam primijetio. “Neka ti odgovori Hadžija“, reče mi i pokaže na svog vekila koji je sjedio u kutu divanhane. Hadžija k’o iz topa odgovori: “Lijevom rukom češkate bradu, to evlija nikada ne bi činio.“ Ah, koliko sam sebe puta preklinjao zbog tog svog poganog jezika i radoznalosti. Doista, u šejhovsko ne treba ulaziti, a evliju može prepoznati samo evlija. Kako bih ja onda mogao shvatiti Ilhami-babine postupke? Haman nikako! Što više po tome kopam, to više upadam u zamku pa da se ogriješim o duhovnog velikana, ili, ne daj Bože, da mi jednog dana netko doista na moj selam odgovori: “Alejkumu selam, Ilhamija, oprosti što te nisam prepoznao.”

Crvena i crna tinta

Međutim, šejh je te večeri, u svojem tekijskom dvorištu, dok smo gledali u prastare zvijezde, zadovoljio moju znatiželju. Gledao sam pritom lice insana koji je svjetlo vjere, koji je u neprekinutom duhovnom naslijeđu naslijedio uzoritog šejha Ilhamiju, kojega neznanje čovječje ni imenovat ne zna. Šejh me je prodorno pogledao i dubokim, ali toplim glasom ispričao sljedeće:

Predaja kaže da je Ihami-baba, zajedno sa Sirri-babom krenuo u Travnik zijaretiti turbe Ibrahim dede, koji je preselio kao šehid. Sirri-baba je pričekao Ilhamiju i odmorio se na jednom kamenu pored Lašve dok je on uz turbe učio dovu. Osjetivši što je Ilhamija proučio Sirri-baba se odjednom podigao te mu rekao: “Ilhamija, dova će ti biti uslišena! Hoćeš li da to napišem crnom ili crvenom tintom.“ “Crvenom“, odgovori Ilhamija. Predaja kaže da je Sirri-baba znao da je Ilhamija molio Allaha dž.š. da preseli na Ahiret šehidskom smrću Ibrahim-dedeta, a odabir crvene tinte je značilo da će mu biti odrubljena glava. Da je Ilhamija, Božjom voljom, odabrao crnu tintu, bio bi udavljen.

Nedugo nakon toga događaja Ilhamija dobiva poziv iz Travnika u koji je krenuo pješice hodajući tri dana da bi mu tamo bila odrubljena glava. Kažu da se glava ovog velikog Božjeg roba otkotrljala daleko od tijela. Krvnici su tijelo uspjeli podići ne bi li ga ukopali, ali glavu, uza sva nastojanja, nisu uspjeli ni pomaknuti. Bila im je preteška. Nastala je velika zbrka sve dok netko iz okupljene gomile nije povikao neka glavu spoje s tijelom. Tako učiniše i Ilhamijinoj glavi se vrati njezina prijašnja težina. Ilhami-baba je još rekao, prije ovog strašnog nedjela, da će njemu svijet dolaziti sa svih kontinenata, jer će biti nadaleko poznat, učit će mu Ja’sine i hatme mu poklanjati. I zaista kod Ilhami babinog turbeta uvijek svijet dolazi – klanjaju u turbetu dva rekjata, uče na tom mjestu razne dove tražeći od Allaha da im budu kabul.

Kada sam poslušao ovu priču do kraja, zagledan u nurli šejhovo lice, on me uputio u Travnik gdje sam mogao, zajedno s ostalim vjernicima, proučiti Fatihu uz bijeli nišan s derviškim kaukom na bašluku na kojem je nepoznati pjesnik napisao: “Sejjid Vehhab postao je uzor svih pravednih ljudi.“ U srcu Travnika nalazi se i mezar hafiza Dželaluddin Ali-paše, velikodostojnika čiju je uspomenu nadživjela jedna pjesma pod nazivom “Čudan zeman nastade“.

U ovoj tekijskoj hikaji krije se odgonetka na pitanje je li Abdulvehab Ilhami-baba znao i šta radi, i kako će to uraditi i najvažnije – treba li ili pak ne treba – zasigurno jest. Naravno, uvijek oni koji gledaju sa distance (spoznajne, vremenske i prostorne) pitaju: Je li trebao? Je li smio? Očigledno je da je mislio (naime, znao) da treba, kao što je to znao i njegov suvremenik šejh Abdurrahman Sirri-baba koji ga u tome nije spriječio. Ilhami-baba je svojim djelom potvrdio da je to smio učiniti. Pa zar nije Ilhamija – Bogom nadahnut znanjem!

Izvodimo zaključak da je među najupućenijima u Bosni (i u svijetu) uvijek bilo Sirri-baba koji su živjeli s vlastodršcima u miru i Ilhami-baba koji se s nepravdom nisu mogli ni miriti ni pomiriti. Isto tako činjenica je da su obje rečene skupine i obje vrste ljudi i velikana potrebne ovoj zemlji. Je li Ilhami-baba znao šta radi? Naravno da jeste! Bi li mogao nastaviti živjeti znajući da je nešto trebao (morao!) učiniti, a nije? Ne bi. Stoga, je li trebao učiniti što mu je zapovjeđeno? Jeste. Je li i Sirri-baba trebao učini isto? Nije.

Islam, tesavvuf i tarikat ne bi postojali kakve ih danas poznajemo, sačuvani od strane naših predaka i nama predati na čuvanje, da bi ih predali svojim potomcima i nasljednicima da ih i oni čuvaju i predaju svojim, bez Imama Alija, Imama Hasana, Imama Husejina, Hamze Balija, Ilhami-babe i brojih inih šehida koji su se dosljedno pokorili zapovijesti Gospodara svoga i dali glavu da sačuvaju vjeru. Oni su svojom glavom (kurbanom) dokazali čvrstinu (ne svoga) dina i tarikata. Kao što ne bi postojao ni bez Hasana Basrija, Sirri-babe… i brojnih inih čija imena i ne znamo a koji su po zapovijesti Gospodara svoga činili što im je zapovjeđeno (nisu se pridružili šehidima), dosljedno se pokorivši Zapovijesti nastavljali živjeti u ovome svijetu, pored krvnika i dželata svojih prvaka. Na taj način su osiguravali i čuvali din i tarikat, prenoseći vjeru (kako su je primili), ali i priču i o jednima i o drugima. Ali i o trećima koje ovdje nepravedno zaboravljamo, a uopće nisu nevažni, naime njihovim slijednicima u sadašnjosti .

U glavi mi se rojilo mnoštvo misli, a prije nego što sam napustio tekiju, u kojoj bi prije 180 i kusur godina mogli sresti Ilhamiju i s njim činiti pročišćujući zikr, negdje u Bosni gdje se zbiljsko miješa sa sanjanim ili, bolje reći, zbiljsko bijaše jedan od oblika sna, već spomenuti šejh mi je iz srca svoje ašikhane poručio: Sinko, znanjem traži istinu, to je istina na izvoru, tu biti i ostati cilj je koji Uzvišeni Allah stavi pred čovjeka. Trnovit je put ovaj, a ti ga olakšaj iskrenošću, čistim nijetom, ljubavlju i saburom. Samo hrabri i ustrajni dostojanstveno koračaju putem ovim, jer znaju da je kraj njegov \ulistan mirisni.

Odlomak iz knjige:

“Begovi su pali na tjeme”

Izdavač: KDBH Preporod, Zagreb, 2012., 323 stranice

akos.ba