Zašto nam je blamaža vlastite države najpoželjnija medijska poslastica?
Piše: Enes RATKUŠIĆ
Postoji opća saglasnost u vezi tvrdnje da su korupcija i nepotizam najopasnija vrsta korova za podrivanje stabilnosti neke države, pogotovo kada tako opake bolesti prakticira sama vlast. Korupcija i nepotizam cvjetaju u Bosni i Hercegovini, ali nikako na način koji se putem medija sve češće nastoji predstaviti kao jedino preostalo leglo na planeti koje treba dokrajčiti. Prije nekoliko godina Evropska unija borbu protiv korupcije proglasila je prioritetnim problemom, kako na planu unutarnje, tako i vanjske politike. Evropska komisija još je tada javno predočila da se zbog korupcije u Evropi godišnje izgubi preko 120 milijardi eura. Berlinska upravna škola “Hier” i Fondacija “Bertelsmann” reagirali su, međutim, ističući da se stvarni podaci o navedenoj pošasti sakrivaju i minimiziraju, govoreći da su gubici puno veći, oko 323 milijarde eura.
Navedene činjenice rječito upozoravaju da je problem sam po sebi prekompliciran, jer ako uređeni sistemi u pogledu njegovog uklanjanja ne pokazuju dovoljno efikasnosti, kako se protiv njega boriti u onim neuređenim kakav je bosanskohercegovački?! Daytonska skalamerija, međutim, nije jedini problem. Taj je ustav najčešće samo “dobar razlog”, izgovor po kojem svaku akciju unaprijed treba proglasiti “nemogućom misijom”. Pravo je pitanje kako u okolnostima medijske pucnjave dirigirane iz stranačkih bunkera po brižljivo odabranim ciljevima stati ukraj nepotizmu i korupciji. U takvoj je atmosferi teško “skontati” da li je neko uhapšen jer je oštetio državu ili predstavlja smetnju onima koji je kane pljačkati i urušavati.
Mediji bi na tom planu mogli odigrati veliku ulogu, ali šanse su u tom pogledu jako mršave, s obzirom na to da ih se većina, pogotovo internet-portali, opredijelila za misiju zbunjivanja javnosti, za njeno “formiranje”, a ne informiranje. I što je najstrašnije, oblikovanje prema stranačkim formulama ili senzacionalizmu po svaku cijenu u kojem se gube sva moguća mjerila izvještavanja. Stotinu medija, koliko ih otprilike ima u Pakistanu, izvijestili su tamošnju javnost da je posjeta njihovog premijera BiH protekla uz najviše državničke počasti. Samo je jedan iznio primjedbe na način dočeka i, bezmalo, svi portali u BiH utrkivali su se ko će što prije da prenese vijest baš tog medija, ne nalazeći za shodno da provjere navode, iako su im činjenice bile nadohvat ruke. Kako u okolnostima u kojima se blamaža vlastite zemlje nadaje najpoželjnijom medijskom poslasticom razabrati šta je istina, a šta izmišljotina?
Izgledi da će se korupcija i nepotizam, kao problemi koji ugrožavaju normalno funkcioniranje vlasti, naći na tapetu objektivnih sudskih procesuiranja nisu obećavajući. Po hapšenjima osumnjičenih za korupciju nadmašujemo cijelu EU, ali i po ekspresnim oslobađanjima, bježanijama preko granice, volšebnim nestancima sudskih spisa… Najodgovornije institucije, sudovi, tužilaštva, policija i drugi, očito ne igraju uz istu muziku. Još je slučaj “Budimir”, odnosno okolnosti vezane za hapšenje tadašnjeg predsjednika Federacije BiH, pokazao da je glavni razlog njegovog lišavanja slobode ležao u otkazivanju poslušnosti Draganu Čoviću, samoinauguriranom šefu svih Hrvata.
Političke stranke preko medija vještački kreiraju ponašanje, odnosno reakcije građana, brižljivo odabirući šta će se u eteru vrtjeti i s koliko galame i decibela. Kćerka Fadila Novalića, koja je prema relevantnim informacijama zadovoljavala sve stručne kriterije, pred stampedom se tako orkestrirane kritike povukla s posla iz Finansijsko-informatičke agencije, spašavajući oca od javnog linča. Nije isto prošao njegov prethodnik Nermin Nikšić, koji je odlukom vlastite vlade rođenog brata postavio za direktora JP Autoceste. S obzirom na to da nije ispunjavao uvjete, Nikšić je to učinio uz prethodne statutarne korekcije, a cijeli posao završio je bez naročite medijske pompe. Tek se nakratko potrudio napustiti sjednicu Vlade Federacije, uz obrazloženje da vlastitim prisustvom ne bi utjecao na ministre prilikom glasanja za njegovog burazera?!
Teško je objasniti kako parlamentarci uopće mogu slušati Damira Arnauta, koji im iz sjednice u sjednicu drži predavanja o nepotizmu, “kritičara”, računajući valjda na solidarnost medija koji se odveć neće baviti činjenicom da je suprugu oslobodio stresnih novinarskih poslova i smjestio u hladovinu Međunarodnog aerodroma Sarajevo. Pored toga, međutim, stoji još jedno objašnjenje za takvu vrstu slušalačke strpljivosti – malo su čiji džepovi prazni od oraha i oraščića. Da je drugačije, nekom bi, valjda, njegova priča dojadila. Šutnja, ali i bezobrazluk govornika, koji, prikrivajući vlastite rabote, prstom javnosti pokazuju na druge, upućuju na jasan zaključak – borba protiv korupcije i nepotizma u okolnostima gdje stranačka pripadnost diktira ponašanje pravosudnih institucija neće donijeti rezultate. A da ga diktira, nema sumnje, jer da je njihov rad u tom smislu nezavisan, da se po rođačko-prijateljskim vezama nisu ušemili sa stranačkim moćnicima, nesklad između hapšenja i riješenih slučajeva zasigurno ne bi bio toliko drastičan.
