Izmijenjeni religijski pejzaž Evrope: Javno, privatno i pluralno u ispoljavanju vjerovanja

Jedna od glavnih tekovina Evrope jeste njena unutrašnja raznolikost. Stoga bi bilo mudro maksimalno je iskoristiti i odmah na početku odustati od snova da se u javnoj sferi širom Evrope religiji da isti prostor i značaj.

Piše: Silvio Ferrari

Postojanje različitih siste¬ma odnosa između države i religije nije suprotno unifikacijskom procesu Evrope, pod uvjetom da ostanu unutar širokog okvira zasnovanog na poštovanju ljudskih prava. Međutim, možemo ukratko spomenuti dva procesa koji predstavljaju izazov za tradicionalno shvatanje javne sfere kakvo vlada u mnogim evropskim državama.

Prvi je kulturna, religijska, etička i etnička pluralizacija savremene Evrope. Zahvaljujući imigraciji i globalizaciji, u Evropi sada postoje (fizički i virtuelno) pojedinci i grupe koji ne priznaju prvenstvo individualnih religijskih sloboda, uspostavljeno u evropskoj historiji: na različite načine oni se priklanjaju jednom komunitarističkom pristupu koji dovodi u pitanje centralno mjesto individualnih prava pa time i distinkciju između javne i privatne sfere.

Drugo, religija izlazi u javnost, oglašava se — dobija publicitet. U većem dijelu Evrope (s izuzetkom zemalja komunističkog režima) religija se nikad nije privatizi- rala, u smislu da je javnost nije priznavala i podržavala: međutim, postojala je jasna distinkcija između duhovne i svjetovne sfere i bilo je općeprihvaćeno da u ovoj drugoj sferi religija ima obavezu suzdržavanja, samoograničavanja. U posljednjih 20 do 30 godina granice između duhovnog i svjetovnog postale su nejasne i religije mogu utjecati na javni diskurs i u pitanjima o kojima ranije nisu mogle raspravljati. Ona poznata poruka Alberica Gentilija „Neka teolozi šute o stvarima koje nisu iz njihovog područja“ (iz naslova njegovog djela Silete theologi in munere alieno) nije više aktuelna i sve više građana traži pravo da javno slijedi načela svoje religije u stvarima kao što su kodeks oblačenja, rodni odnosi, pravila prehrane itd. 

Ova dva procesa odvijaju se u jednom kontekstu u kojemu vlada strah da će Evropa ući u fazu demografskog, ekonomskog, političkog i vojnog propadanja.

Ovo osjećanje u evropsku svijest ulijeva mnoge sumnje o tome hoće li moći upravljati pluralizacijom i publicitetom religije onim alatima koje ima na ‘skladištu’ ljudskih prava. Ovaj nedostatak samopouzdanja rezultira stalnim kolebanjem između poriva da se religija strožije ograniči na privatnu sferu, da se isključi iz procesa iz-gradnje nacionalnog identiteta, s jedne strane, i želje da se nacionalni identitet ojača kroz revitalizaciju (a time i novi publicitet) samo većinskih religija. U prvom slučaju arsenal ljudskih prava primjenjuje se rigorozno, bez straha od marginalizacije i otu-đenja velikog dijela stanovništva, a u nekim slučajevima, i bez straha od neliberalnih posljedica. U drugom slučaju usvaja se pristup ograničene primjene ljudskih prava (posebno tamo gdje je ugrožen jednak tretman), sa ciljem da se održi privilegirani status većinske religije. Francuski zakon koji zabranjuje nošenje religijskih simbola u školama dobar je primjer ove prve tendencije; dobar primjer ove druge tendencije jesu zakoni koji dopuštaju isticanje križa u italijanskim učionicama, oni zakoni kojima se u nekim njemačkim pokrajinama zabranjuje učiteljima da nose nekršćan- ske religijske simbole ili švicarski referendum koji zabranjuje izgradnju munara. 

Da bi se izašlo iz ovog ćorsokaka, može se primijeniti model običajnog prava (model „meke“ državne moći, bez težnji da se religija otjera na margine javne sfere). Ali, osim činjenice da ga je teško izvesti preko La Manchea — ovaj model skriva i određene opasnosti. Iz nekih sudskih odluka može se zaključiti da religije, da bi im se dopustio ulazak u javnu sferu, moraju platiti određenu cijenu time što će poštivati ljudska prava unutar vlastitog doktrinarnog i organizacijskog sistema. Ako se strogo primjenjuje, ovaj princip može pokrenuti proces kulturne homoge¬nizacije koji, na kraju krajeva, podriva specifičnosti religijskih zajednica i njihov doprinos izgradnji pluralnog društva, što je mnogo opasnija posljedica od njihove marginalizacije u javnoj sferi (kao u slučaju „francuskog“ modela).

Prema nekim mišljenjima, ove teškoće nagovještavaju „kraj sekularnog poretka zasnovanog na principima — ma kako ti principi u praksi bili nefunkcionalni — sporazumne racionalnosti“, gubljenje razlike između javne i privatne sfere i „ponovnu fuziju… ovih relativno odvojenih sfera“. Po mišljenju ovog autora, ovo nije neminovni, pa ni željeni ishod. Liberalna demokratija ima dovoljno re¬sursa da upravlja transformiranjem savremenog društva a da ne dovede u pitanje temeljne principe na kojima je zasnovana.
Da bi se našao izlaz, ideja javne sfere mora se redefinirati tako da bude otvorenija za pojedince i grupe koji žele manifestirati svoju religiju ili uvjerenje; da bude dostupna svim pojedincima i grupama (ne samo nekolicini odabranih) koji su spremni i mogu prihvatiti pluralnost i ravnopravnost različitih religija i uvjerenja u ovoj istoj sferi (to je ulaznica koju moraju imati svi koji žele ući u nju); da poštuje ljudska prava, ali i bude otvorenija za prilagođavanja, neophodna da bi se očuvala unutrašnja autonomija religijskih i svjetonazorskih zajednica. Ova strategija pretpostavlja bolje razumijevanje višestrukih prostornih i ličnih dimenzija, skrivenih iza pojma javne sfere.

Javno, privatno, pluralno: uvodne bilješke

Prije početka bilo kakve diskusije o podjeli na javno i privatno, potrebno je dati nekoliko opaski. Sa mnogih strana ukazuje se da je takva distinkcija ideološki uprljana, u smislu da se „klasičnom liberalnom dihotomijom javno – privatno mnogo toga skriva od javnosti i mnoga politička ili javna pitanja (npr. asimetrija društvene moći) pokušavaju tretirati kao „privatna“, tj. skinuta su sa javnog / po¬litičkog dnevnog reda“. Hanne Petersen smatra da je dihotomija javno-privatno povezana s monoteističkim shvatanjem religije koje je „naslijeđeno s organiza¬cijom i propisima sekularnih država. ‘Atlantsko-evropske’ sekularne normativne kulture uvode podjelu na javnu i privatnu sferu, kojom se nastavlja tradicija rod¬nih podjela i klasnih povlastica“, dok drugi identificiraju direktnu vezu između podjele javno – privatno i kršćanstva (posebno protestantskog kršćanstva), gdje se religija smatra nečim što prvenstveno utječe na duhovnu stranu ljudskog po¬stojanja (nasuprot materijalnoj), kao forum internum naspram kojeg stoji forum externum. U oba slučaja istaknuto je da je distinkcija privatno – javno kulturno pristrana i nimalo univerzalna. Na kraju, ona je gruba i neprecizna distinkcija: ne može se povući oštra granica koja dijeli ove dvije dimenzije ljudskog života i, kakvu god definiciju javnog i privatnog usvojili, nemoguće je ukloniti tu ogro¬mnu sivu zonu u kojoj se javno i privatno preklapaju i miješaju. Ova se kritika ne može zanemariti, ali, s druge strane, distinkcija javno – privatno duboko je ukorijenjena u naše razumijevanje strukture društva i igra pozitivnu ulogu u iz¬gradnji i održanju demokratskog društva: svijet u kojem bi privatno bilo javno i obratno vjerovatno bi bio ili totalitarni ili teokratski svijet. Kao što ističu Gau- dreault-DesBiens i Karazivan, „podjela na javnu i privatnu sferu i danas je važna… sviđalo nam se to ili ne, ova podjela i dalje nadahnjuje zakonodavne težnje države, kao i ponašanje mnogih građana“. Iz tih razloga, brižljiva i mudra upotreba ovih dviju kategorija još uvijek može biti od pomoći u analizi mjesta koje će se dati religiji i ulozi koju će ona imati u oba područja.
Kjell Modeer daje jedno zanimljivo historijsko gledište na podjelu javno – privatno. Po njegovom mišljenju, ova podjela tiče se moći i pitanja ko je za šta zadužen. On ovaj stav potkrepljuje trima primjerima — porodicom, obrazovanjem i socijalnom pomoći. Porodica i porodični zakoni bili su, i još uvijek jesu, dio pri-vatnog područja u kojem su pojedinci glavni akteri. Obrazovanje je podvrgnuto procesu „publicizacije“: dugo se smatralo privatnom stvari, međutim, počev od 18. stoljeća ono je sve više u sferi odgovornosti države, mada roditelji još uvijek imaju važnu usmjeravajuću ulogu. Napokon, pomoć siromašnima skoro je is¬ključivi zadatak socijalne države, gdje privatni učesnici imaju pomoćnu funkciju.
Religija nije nikada bila isključivo privatna ili javna stvar. U kršćanskoj tradiciji (judaizam i islam možda imaju drugačiji pristup) vjera je lična stvar koja se tiče naj- privatnijeg dijela čovjekovog života — forum internum — savjesti. „Kraljevstvo moje nije od ovog svijeta“, rekao je Isus i, kako to ispravno potcrtava Modeer, ovo ubje- đenje podupire ideju da su država i crkva odvojene sfere utjecaja. Međutim, evan¬đeosku izreku „Dajte caru carevo, a Bogu Božije“, koja spomenuti princip prevodi u operativne termine, crkvene vlasti nikada nisu tumačile u smislu da je car neko javan, a Bog privatan. Kršćanske crkve uvijek su podržavale javnu dimenziju religije i oštro se suprotstavljale pokušajima da se religija privatizira, posebno tokom 19. stoljeća: ovim crkvenim otporom može se objasniti zašto u Evropi nikada nije ostva¬rena zamisao privatizacije i zašto čak ni u zemljama kakva je Francuska, gdje postoji stroga odvojenost crkve i države, religija nije izgubila svoju javnu ulogu (što se vidi iz toga da je u vojsci opstalo kapelanstvo, iz pravnog statusa katoličkih bogomolja itd.).
Sada je, kako smo to pokazali u prvom dijelu ovog poglavlja, podjela na javno i privatno opet aktuelna, barem što se tiče religije. Proces privatizacije iz¬gubio je zamah i novi publicitet religije postao je nova poštapalica u mnogim akademskim krugovima. Međutim, ovaj „ponovni publicitet“ ne može biti jed¬nostavno ponavljanje prošlosti, zato što se u Evropi dešava nešto novo: religija postaje pluralna i, za razliku od prošlosti, ova pluralnost podrazumijeva mnoge nekršćanske religije kao i sve veći broj Evropljana koji nemaju religiju. Kategorije i jezik neminovno su mnogo raznovrsniji, a ta razlika ima utjecaja i na definiranje javnog i privatnog: kako se ova dva pojma mogu reformulirati tako da odgovaraju ovoj novoj pluralnosti, predmet je drugog dijela ovog poglavlja.

Naslov izvornika: Silvio Ferrari, „Religion in the European Public Spaces: A Legal Overview“ u Religion in Public Spaces: A European Perspective, Silvio Ferrari i Sabrina Pastorelli (ed.) (Surrey, UK: Ashgate Publishing, 2012), 139-156.

Nastavlja se.

Izvor: Časopis Kontex (u PDF-u časpis možete preuzeti ovdje)

Izdavač: Centar za napredne studije Sarajevo