Poučna priča: I to će proći
U drevnom Babilonu živio je moćan i poznat car. Rješavao je mnoga pitanja od visoke važnosti za svoj narod uz pomoć cijele armije savjetnika i pomoćnika. Ponekad su živjeli u miru, ponekad je bila glad ili su se pak vodili ratovi. Vrijedila je, i danas vrijedi, ona izreka da je teška careva kruna.
U ovom slučaju bio je to veliki prsten koji je označavao Vladarevu nadmoć, istovremeno služeći i kao njegov pečat. Jednog dana car okupi sve svoje namjesnike i reče: “Nemam više vremena da se stalno savjetujem sa svima vama.” “Vremena i okolnosti se sve brže i brže mijenjaju. Želim da mi napišete što kraće nešto što će mi biti dovoljno kao savjet i u dobru i u zlu.” Namjesnici se razletješe po cijeloj zemlji tražeći učene ljude da im sroče jedan takav tekst. Jedni dođoše sa 300 stranica. Car reče: “To je previše.” Namjesnici se pobuniše, kazavši da je nemoguće na manje papira sročiti sve te mudrosti. Nakon toga dođoše sa 100 stranica napisanih od nekog mudraca. Car reče ponovo da je i to previše. Nakon dugog traganja dođoše do mudraca koji im sve to sroči na 10 stranica. Namjesnici rekoše: “Vaše Visočanstvo, ovo je najmanji mogući oblik.” Car prihvati i od tada sa sobom poče nositi tih 10 stranica.
Medutim, s vremena na vrijeme, car zaboravi ponijeti tih 10 stranica te ponovo pozva svoje sluge i zapovjedi:
“Želim ovo imati na jednoj stranici. Deset mi je previše i stalno zaboravljam gdje sam to ostavio. Nudim nagradu od milion dukata onome ko to sroči.”
Vijest se brzo proširi. Mnogi mudraci počeše pokušavati, ali ne uspješe.
Utona se javi jedan stari sluga i reče: ”Ja to mogu.”
Carevi savjetnici počeše ismijavati staroga slugu, na šta on reče: “Ne samo da mogu to napisati na jednoj stranici nego mogu ugravirati na carev prsten, tako da to stalno nosi, gleda i ima na pameti.” Kao jedini uslov sluga postavi da mu se dá prsten i kada ga završi, da zauvijek kao slobodan čovjek napusti carevinu, a da car pogleda prsten kada se vrate u palaču i kada on već bude slobodan.
Car na to pristade unatoč protivljenju svojih slugu. Nakon nekog vremena, sluga se pojavi i dogovoriše primopredaju.
Namjesnici pustiše slugu preko rijeke – koja je ujedno bila i granica carstva – na slobodu. A car dobi prsten.
Došavši u svoju palaču, pažljivo odmota pokrivač preko prstena i pogleda.
Na prstenu jasno ugravirano stajalo je: I to će proći”…
Priredila: Amina Musić
Izvor: “Pazi kojeg vuka” hraniš K.C.
