Pomaganje drugih i dijeljenje u islamu
Po učenju islama muslimani su dobročinitelji koji se nikad ne rasipaju imetkom bespotrebno, već štede kako bi, kad je to potrebno, davali i pamagali drugima. U svom davanju oni, pored zekata, obavezuju sebe i na druge vidove davanja i potpomaganja Allahovih stvorenja.
Ibrahim En-Nehai, Ata, Eš-Šabi, Mudžahid i drugi zastupaju stajalište po kojem je imućniji musliman dužan pomoći drugog musliman kad god se ovaj nađu u nevolji. Stoga, kod nekih pravnika postoji pravilo da je pomaganje ove vrste ”fardi kifaje”, tj. kolektivna obaveza, kada neko iz zajednica mora izaći u susret drugom muslimanu i potpomoći ga, jer musliman ne smije sebi dozvoliti da njegov brat bude u nevolji, a da ga neko iz zajednice ne potpomogne i podrži.
Pravi musliman je sretan kad može nekome izaći u susret i pomoći ga, a za njegovu sreću postoji više razloga koje samo iskrena i čedna ljudska duša može razumjeti. ”Lična sreća je u sreći drugih” – kaže jedna stara poslovica. Pravi musliman uživa kad drugog čovjeka vidi nasmijanim, sretnim i veselim, a posebno onda kada je on uzročnik te ljudske sreće i radosti.
Potpomaganje drugih ljudi u nevolji je zaista plemenito i čestito djelo. Dok pišem ovaj sadržaj kroz glavu mi prolazi na desetine svijetlih primjera iz historije islama koji govore o tome kako su naši časni prethodnici voljeli pomagati drugima. Ipak, ovom prilikom pomenuću samo jedan primjer, i to primjer čestitog Imami-azama Ebu Hanife, koji je jedne prilike nekom čovjeku pozajmio 4 000 dirhema do određenog roka. Kada je prošao određeni rok, čovjek nije bio u mogućnosti da vrati posuđeni iznos, te je počeo zaobilaziti Ebu Hanifu, propadajući od stida što nije blagovremeno vratio svoj dug. Kada je to primijetio naš Imam, jedne prilike presreo je čovjeka na ulici i upitao šta je to Imam pogriješio pa ga njegov brat u zadnje vrijeme zaobilazi. Kada mu je postiđeni čovjek priznao da ga zaobilazi svog toga što još nije u mogućnosti da vrati svoj dug, Imam Ebu Hanife mu je halalio cjelokupan posuđeni iznos naglasivši da novac ni u kom slučaju ne smije biti razlogom da se zapostavi ili poruši jedno dugogodišnje iskreno prijateljstvo.
Allahu ekber! Kako divan primjer koji me svaki puta gane do suza. Počesto se pitam: Zašto mi nismo ”prave hanefije” i kad je novac u pitanju, a ne samo onda kad to nama odgovara i kad želimo da kontriramo drugima? Zašto se ne ugledamo na našeg čestitog Imama i u ovim veličanstvenih postupcima? Zašto se muslimani ne ugledaju i na desetine drugih primjera koji su, poput ovog primjera sa Ebu Hanifom, uistinu veličanstveni i vrijedni svakog pomena?
Nagrada za dijeljenje i pomaganje potrebnih je Džennet. Onaj ko iskreno u ime Allaha, dž.š., dijeli, ne hvaleći se javno i ne pogovarajući za udjeljeno, imat će, uistinu, veliku nagradu i prije samog ulaska u Džennet. Naime, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je obavijestio da će na Velikom Danu u hladu Njegovog Arša biti i oni koji dijele i pomažu druge na način da njihova lijevica ne zna šta je dala desnica. Iz ove, ali i iz drugih hadiskih predaja zaključujemo da je bolje da udjeljivanje, osim zekata, bude tajno. Mada i po pitanju zekata i sadekatul-fitra ima mišljenja koja i za ta propisana davanja preporučuju određene vidove tajnosti i javnog neisticanja. Allah najbolje zna!
I za kraj navešćemo jedan bitan detalj koji svaki škrtica treba da zna, a to je nepobitna istina da onaj koji daje i dijeli u ime Allaha Uzvišenog, nikada neće osiromašiti i propasti. Uzvišeni u časnom Kur’anu garantuje da će onima koji budu davali i pomagali drugima, njihov imetak uvećati mnogostruko i da će ih za njihovu darežljivost posebno nagraditi.
Ono čega se trebamo čuvati prilikom davanja zekata, sadekatul-fitra, hedija (poklona) i sadake jeste licemjerno davanje samo da bi nas drugi vidjeli, te kasnije pogovaranje i hvalisanje za učinjeno dobročinstvo.
Allahu moj, daj da sav naš imetak bude halal i da ga možemo iskreno davati i udjeljivati isključivo u ime Tebe, čuvajući se i od najmanjeg vida licemjerstva, hvalisanja i pogovora!
Za Akos.bA piše: Admir Iković
