Bosanski put u Mekku (IV dio)

Nezaboravan je iskorak u prvi tavaf, to ljudsko iskradanje iz svijeta materijalne nedoličnosti, te nečujno i neprimjetno pridruživanje svijetu otkrovenja i duhovne kakvoće. Tavaf je ibadet kruženja. U mahšeru pritisnut, kružim oko sopstvene ose, koračam kroz svoj nastanak i bitak. Nije bilo davno kad ni spomena nisam bio vrijedan. Ja, sa svojim imenom i prezimenom, svojim rodom i porodom, sa svim onim što jesam i nisam uradio, bio sam kapljica hude tekućine, izveden iz kičme moga oca. Pohranjen na sigurno mjesto. Krpa sukrvice, kostiju i mesa. Zatim izveden iz utrobe moje majke, sa sluhom, vidom i razumom. I svim drugim dobrima koja su mi data. Po stvorenju nezahvalan.

Te zore u kojoj se namučila moja majka, na Zemlji se nije promijenilo ništa. Neće se promijeniti ni kada umrem. Šta ih je što nikada neće saznati ni da sam bio. Ja sam sasvim beznačajna datost. Bože, ne daj mi da protiv Tebe ustajem!

Ka’bu sam kao opčinjen zagledao sa svih strana. Kao da je biram za sebe. Kao da ću tu veličanstvenu i časnu, fizičku i duhovnu građevinu ponijeti kući u Sarajevo. Kao da se od nje više nikada rastati neću. Cijeli svoj život vjerovao sam u njena znamenja, iako su od nje daleko bila moja čula. Po prvi put, stajao sam pred Ka’bom i doticao njen goli zid, svjestan da njena magičnost nije u njenom kamenu na koji se ispeo Bilal Habešija, gazeći ga nogama, već je moć u ideji na kojoj ona počiva. Allah je naš Stvoritelj, jedan čovjek nam je predak i svi smo jednaki. Uzdižu nas naša djela, a unizuju naši porivi. Pred Ka’bom, pred svjedocima u liku meleka i ljudi, ja sam obnavljao svoj životni zavjet: ne mogu živjeti kao poltron, dodvoravajući se. Napustila bi me svaka radost, i moje bi biće tada zarobile praznine. Ne umijem čovjeku priznati ikakvu snagu ni moć, jer Allah je vlasnik mog života, jedini posjednik moje sudbine. Početak i utok svih stvari. Ja sve drugo smatram pronevjerom. Ta ideja neprestano kola mojom krvlju, natapa moja prsa. Kad utamničen od lažljive svijetine klonem, Allah me oslobodi, kad uznapredujem, On primiri moja nastojanja. Ko mi dođe s mišlju da je otpor zalud, a stvari konačne, reći ću mu da je posumnjao u Allaha i Sudnji dan! Ono što je u Allaha je najbolje!!!

Obradovao sam se kada sam u tavafu ipak ugledao dvojicu svojih saputnika, koji su ranije odlučili da se vrate u hotel. Inat je zbilja održao moj narod. Ta je sklonost u Bosni izrazita vrlina. Iako su ta dvojica ispred mene bili svega pedesetak koraka, da mi zatrebaju ne bih ih mogao dozvati, niti i na koji način skrenuti njihovu pažnju. Znao sam ih svega nekoliko sati, ali su u tom prvom tavafu bili poput mojih najrođenijih.

Drugi dan boravka u Mekki posjetili smo muzej posvećen Poslaniku a.s. Atmosferu u autobusu uz pomoć mikrofona, održavao je naš domaćin, neprekidnim i raskošnim glasovnim interpretacijama. Dao sam mu ime Habibi. Nas četrdesetak, uz ponekog hadžiju iz Indonezije, nismo pokazivali naročito oduševljenje. Radije smo posmatrali pejzaže Mekke, što je  Habibija možda i uvrijedilo. Tražio je onda da neko od nas preuzme mikrofon i prouči štogod. Bio je vrlo uporan, neprestano insistirajući. Mi smo se zbunjeno zgledali, dok su ga Indonežani posve ignorisali. Kod nas učtivosti ponekad nema ni za lijeka, ali Bošnjo umije i da se raznježi. Snebivanje je dotužilo pa je istupio mladi hafiz Davud Efendić, učesnik brojnih takmičenja iz kiraeta. Habibi se iščuđavao jer je pred njim bosanski mladić koji zna napamet cijeli Kur’an, pa sam poželio da bude nagrđen. Mladi hafiz nam je brzo povratio čast, a u autobusu se začinjala  navijačka atmosfera. Habibi je mikrofon ponovo uzeo natrag i vrlo ofanzivno krenuo na sve ili ništa. Uzdao se u druge kiraete i razne varijacije učenja. Želio je pokazati svu raskoš svog učačkog umijeća. Trebala je to biti vaspitna mjera, potvrda dominacije i nedostižne vrline. Ali, Habibi je srljao. U našoj grupi bio je i moj medresanski profesor kiraeta, prvi imam Gazi Husrev-begove džamije, hafiz Mensur Malkić. S onom dječijom, vragolastom zadovoljštinom, čekao sam da na proste faktore bude razložen taj Habibi.

Gledao sam kroz prozor izmučene i uvehle mekkanske oaze kada je zaučio hafiz Malkić. Prisjećao sam ga se kako na kaburu mog rahmetli babe uči ajete sure Beqare, dok je besprijekoran mekam što ga je preuzimao vjetar, glasno odjekivao šumom i vraćao se. Nad humkom je mirisala svježa zemlja i ljuljale se krošnje. Ni od čega čovjek ne može tako ozepsti, niti ga išta može ušutjeti kao žalost. Ali ga ništa ne može okrijepiti niti uspraviti kao Kur’an. Ništa nije ni nalik njegovu obećanju …Onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali; i onima koji budu vjerovali u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, i onima koji u onaj svijet budu čvrsto vjerovali. Njima će Gospodar njihov na Pravi put ukazati i oni će ono što žele ostvariti. (Beqare)

Ako se dobro sjećam, Habibi je u povratku prešao na ilahije.

Muzej po imenu ”Neka je na tebe mir i spas o Vjerovjesniče” s pravom se ima smatrati novom znamenitošću Mekke, ali i novim pristupom Arapa kulturi. Ideja o opširnoj enciklopediji sire – životopisa Poslanika a.s. pretvorila se u muzej, ali i istoimeni televizijski program. Na ovom izuzetnom projektu, duže od sedam godina radilo je više od 250 renomiranih muslimanskih intelektualaca. Muzejska postavka sadrži interektivne makete Mekke i Medine iz doba Poslanika a.s., uz mapu Hidžre, izlog posvećen Poslanikovoj a.s. porodici s više od 300 naučnih naslova iz te oblasti, Ploču znamenitosti na kojoj su nabrojana imena muškaraca i žena koje su ikada došle u vezu s Poslanikom a.s. prilikom putovanja, besjede ili u nekoj drugoj situaciji, zatim index s 1000 riječi kojima se služio Poslanik a.s., index s imenima ljudi koji su ikada poljubili, zagrlili ili se rukovali s Poslanikom a.s., izlog na kojem su pobrojana sva mjesta na kojima je boravio Poslanik a.s., makar i samo kročio na njih. Muzej sadrži i zbirku govora, hutbi i preporuka Poslanika a.s., postavku s replikama predmeta iz vremena Poslanika a.s., poput odjeće, posuđa, i oružja. Zatim niz sabranih naučnih djela o Poslaniku a.s., njegovim karakteristikama i izgledu, te čak četiri toma djela posvećenih opisima Poslanikovog a.s. lica. Impozantna je 3D mapa muslimanske države iz vremena Poslanika a.s., s jasno označenim resorima obrazovanja, trgovine i dr.

Sve ovo zamisao je i vakuf nevjerovatnog čovjeka, Nasifa el Husejnija el Kurešija. Posebno dojmljiva je postavka s više od 200 njegovih ispisanih olovki, stotina ispisanih listova, sakupljenih avionskih karti i drugog materijala, potrošenog i čuvanog za vrijeme sedmogodišnjeg strpljivog rada i istraživanja. O svemu tome, napisana je i kasida. Sretan sam jer sam imao priliku sresti i zagrliti tog čovjeka.

Za vrijeme boravka u Mekki, upoznao sam mnogo ljudi. Neću zaboraviti jednog taksistu, inače rođenog Mekkeliju, koji mi je za vrijeme vožnje prema Ten’imu kategorično ponavljao: Arapi su praznih glava. Danas ih zanimaju samo žene, zlato i nafta. Kada bih zatražio pojašnjenje, on bi vrlo brzo, poštujući isti redoslijed, ponovio svoju tvrdnju. Nisam mu se suprotstavljao. Kod nas nije običaj protivrječiti domaćinu. Pitao me za godine, pa me odmjerio. Kaže: U Bosni su baš veliki ljudi! Odgovorio sam mu da nas matere dobro hrane, jer ratujemo svako malo. Dok se on smiješio, bilo mi je žao što sa mnom nije moj Hare Drmonja, romanijski vuk kojem su s godinama, motorna pila i teški fizički poslovi u šumi, od jedne prosječne, napravili dvije ljudske šake. Kad se nas dvojica rukujemo, njegovi prsti dopru do mog lakta. Ovaj bi mu mekkanski taksista u krilu sjedio k’o dječak.

Dani u Mekki prolaze brzo, bližilo se vrijeme polaska na Arefat….

(Nastavit će se ako bog da…)

Za Akos.ba piše: Ismet Bećar