Dar govora jedna je od najvećih blagodati kojima je Allah obdario čovjeka i uzdigao ga nad drugim stvorenjima. Koliko je blagodat velika, toliko je veća i odgovornost prema njoj: obaveza zahvalnosti i težina nezahvalnosti.
Islam je objasnio kako se ljudi trebaju koristiti ovim darom i kako da riječi koje tokom cijelog dana izgovaraju postanu put prema dobru.
Mnogim ljudima govor ne prestaje, niti im se jezici smiruju. Kada bi sabrao ono što su izgovorili, ustanovio bi da je najveći dio isprazno pričanje ili štetno brbljanje. A Allah nije zbog toga stavio jezike u usta, niti se tako pokazuje vrijednost primljenog dara.
Islam je veliku pažnju posvetio sadržaju govora i načinu na koji se izgovara. Čovjekove riječi otkrivaju kakav mu je razum i kakva mu je narav. Način razgovora u nekoj zajednici pokazuje njen opći nivo i koliko je vrlina prisutna među njenim članovima.
Čovjek se, prije nego što progovori drugima, treba zapitati: postoji li razlog da govorim?
Ako postoji, neka govori. Ako ne postoji, šutnja mu je preča. Uzdržavanje od nepotrebnog govora ibadet je za koji slijedi velika nagrada.
Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, savjetovao je:
„Ne govori o onome što te se ne tiče: to je suvišno, a ne mogu biti siguran da zbog toga nećeš ponijeti grijeh.
Ni o onome što te se tiče ne govori dok ne pronađeš pravo mjesto za to. Koliko je ljudi govorilo o nečemu što ih se tiče, ali u pogrešnoj prilici, pa su zbog toga bili prekorevani!
Ne prepiri se ni s razboritim ni s nerazumnim: prvi će te zamrziti, a drugi povrijediti.
O svome bratu, kada je odsutan, govori onako kako bi volio da on govori o tebi. Poštedi ga onoga čega bi volio da on poštedi tebe.“
Musliman to može ostvariti samo ako ovlada svojim jezikom i čvrsto drži njegove uzde: obuzda ga kada treba šutjeti i nadzire kada želi govoriti.
A one koje vode njihovi jezici — vode ih prema propasti.
Piše: Muhamed el-Gazali
Izvor: „Hulukul-muslim“ — „Moral muslimana“, poglavlje „Edebul-hadis“ — „Kultura govora“,
Prijevod i obrada: akos.ba
