„Proveli smo dan ili samo dio dana“: Susret s Allahom ne treba smatrati dalekim

O Sudnjem danu često razmišljamo kao o događaju koji pripada dalekoj budućnosti. Pred nama su obaveze, planovi, porodica i godine za koje se nadamo da ćemo ih doživjeti. Znamo da ćemo stati pred Allaha, ali u svakodnevnom životu lako se ponašamo kao da za pripremu imamo još mnogo vremena.

Kur’an pred nas stavlja prizor koji potresa takvu sigurnost. Govoreći o onima koji su poricali istinu, prenosi pitanje i njihov odgovor na budućem svijetu:

„A koliko ste godina na Zemlji proveli?“ – upitaće On.

„Proveli smo dan ili samo dio dana“ – odgovoriće – „pitaj one koji su brojali.“

„Pa da, kratko ste proveli“ – reći će On – „da ste samo znali!“

(El-Mu’minun, 112–114, prijevod Besima Korkuta)

Godine koje su im izgledale duge, ispunjene željama, brigama i nadanjima, tada će im djelovati kao veoma kratko vrijeme. Ono za šta su vjerovali da će trajati i čemu su davali prednost nad ahiretom pokazat će svoju prolaznost.

Šta Kur’an kaže o vremenu provedenom u kaburu?

Riječi „dan ili samo dio dana“ dolaze kao odgovor na pitanje o godinama provedenim na Zemlji. Uz njih, u suri Er-Rum nalazimo i prizor koji Korkut prevodi izričitim spominjanjem boravka u grobovima:

„A na Dan kad nastupi Čas oživljenja, zločinci će se zaklinjati da su u grobovima samo jedan čas ostali; a i prije su istinu izbjegavali.“

(Er-Rum, 55)

Ovi ajeti upozoravaju koliko će dotadašnji boravak izgledati kratak pred stvarnošću proživljenja. Ipak, iz njih ne možemo izvesti tvrdnju da svaki umrli cijelo vrijeme do Sudnjeg dana doživljava kao trenutak, niti da je kaburski život za sve jednak. Posebno je važno primijetiti da ajet iz sure Er-Rum prenosi riječi zločinaca, uz upozorenje da su i ranije izbjegavali istinu.

Poruka koja se tiče nas ostaje snažna: ne smijemo zamišljenu udaljenost Sudnjeg dana pretvoriti u razlog za odgađanje vlastite pripreme. Ne znamo kada će nastupiti Sudnji dan, a ne znamo ni koliko je nama života preostalo.

Naše vrijeme za pripremu može biti kraće nego što mislimo

Čovjek može provesti godine prateći događaje i pitajući se koliko je još ostalo do kraja svijeta, a da pritom zanemari vlastiti kraj. Za svakoga od nas presudno je vrijeme u kojem još možemo svjesno birati, pokajati se, vratiti tuđe pravo i učiniti dobro.

Oni koji su preselili prije nas također su imali nedovršene poslove. Planirali su susrete, odgađali razgovore i očekivali naredni dan. Njihov odlazak podsjeća nas da smrt ne dolazi tek kada završimo sve što smo namjeravali.

Zato blizinu susreta s Gospodarom trebamo razumjeti i kroz neizvjesnost vlastitog života. Između nas i odlaska s ovoga svijeta nije unaprijed zagarantovano ni nekoliko desetljeća ni nekoliko dana. To saznanje daje posebnu vrijednost vremenu koje upravo živimo.

Šta stalno ostavljamo za kasnije?

Gotovo svako od nas zna za nešto što bi trebao promijeniti. Namaz koji odgađamo. Grijeh kojem se vraćamo uz obećanje da ćemo jednom prestati. Dug koji možemo vratiti, ali ga ne shvatamo ozbiljno. Osobu kojoj dugujemo izvinjenje, dok čekamo da ona prva popusti.

Opasnost odgađanja je u tome što se na njega naviknemo. „Sutra ću“ postane način života, pa godine prolaze, a naše dobre namjere ostaju bez djela.

Kur’an opisuje čovjekovu želju za još malo vremena kada mu dođe smrt:

„I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne: ‘Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!’“

(El-Munafikun, 10, prijevod Besima Korkuta)

Tada će kratko vrijeme, koje danas lahko potrošimo, dobiti ogromnu vrijednost. Čovjek će željeti priliku da uradi ono za šta je ranije imao i vremena i mogućnosti.

Dok čitamo ove riječi, ta mogućnost još postoji. Možemo klanjati naredni namaz, zatražiti oprost, pomoći nekome i prestati činiti nepravdu. Priprema za susret s Allahom počinje upravo takvim odlukama.

Opomena koja nas vraća odgovornijem životu

Svijest o smrti može učiniti naš život pažljivijim i sadržajnijim. Može nas zaustaviti prije nego nekoga ponizimo, podsjetiti da saslušamo roditelja i podstaći da pošteno završimo posao koji nam je povjeren. Može nam pomoći da manje vremena trošimo na svađe, a više na ono od čega će ljudi imati koristi.

Uz tu odgovornost ide i nada u Allahovu milost. Dok smo živi, imamo priliku da Mu se vratimo. Ne moramo čekati neku posebnu godinu, putovanje ili veliki životni preokret da bismo počeli popravljati svoj odnos prema Njemu.

Riječi „dan ili samo dio dana“ zato vrijedi ponijeti u vlastitu svakodnevicu. Jednoga dana sve ono što nam danas izgleda dugo i daleko pripadat će prošlosti. Ostaje pitanje kako smo iskoristili vrijeme koje nam je bilo dato.

Zastanimo danas pred onim što već dugo odgađamo. Ako trebamo vratiti nečije pravo, učinimo prvi korak. Ako trebamo ostaviti grijeh, pokajmo se. Ako možemo učiniti dobro, iskoristimo priliku.

Ne znamo kada ćemo stati pred svoga Gospodara. Znamo da Mu se već danas možemo iskreno obratiti i početi živjeti spremnije za taj susret.

akos.ba