Tvoj primjer živi u drugima

Drevna društva nisu čuvala svoj moral samo zakonima.

Sociološke studije govore nam da su mnoga drevna društva poznavala i drugačiji oblik usmjeravanja i održavanja reda, kojem nisu bili potrebni ni stražari ni kazne.

Povezanost tih društava nije uvijek proizlazila iz vlasti koja pokorava ili iz prisile.

Često je samo prisustvo jednog čovjeka, kojeg su ljudi poznavali po mudrosti i čestitosti, bilo dovoljno da sukob ne započne, da neko odustane od grijeha ili da se postidi postupka koji se upravo spremao učiniti.

Autoritet tog čovjeka nisu stvarali oklopi, nego plemenitost njegovog života i snaga njegovog morala.

Samo njegovo prisustvo bilo je tiha „busola“ plemenu. Ljudi su željeli biti poput njega i stidjeli su se da u njegovim očima izgube ugled.

Takav svijetli primjer može imati snažniji utjecaj od odredbi zakona koji prijete kaznama.

Postoje ljudi koji hodaju zemljom noseći na svojim plećima savjesti drugih, a da toga nisu ni svjesni.

Misle da žive za sebe, dok ih neke oči u tišini prate, kao što ptica selica prati pticu koja predvodi jato.

Štaviše, neko možda odustane od grijeha koji je sasvim sigurno namjeravao počiniti samo zato što mu je lik tog čovjeka prošao kroz misli.

Možda neki dječak oblikuje obrise svoje budućnosti dok posmatra crte njegovog lica.

U hadisu se kaže: „Savjetujem ti da se stidiš Allaha, Silnog i Uzvišenog, kao što se stidiš nekog čestitog čovjeka iz svoga naroda.“

Ovo precizno psihološko mjerilo koje je spomenuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuje nam na stvaran prizor koji svi poznajemo.

Da odustaneš od pogrešnog postupka iz stida pred pogledom čestitog čovjeka koji te posmatra. A kako je tek kada se to mjerilo uzdigne do stida pred Allahom, Koji nad svime bdije i sve potanko zna, Uzvišen neka je On?

Ali postoji problem koji zanemaruju neki kojima je podarena takva čestita pojava, kada olahko shvataju svoje postupke i ne uviđaju na kakvo ih je mjesto Allah postavio.

Kada se slika „čestitog čovjeka“ sruši u očima ljudi, bilo stvarnim padom usljed nemara i propusta ili optužbom koja mu je pripisana, ne ruši se samo njegov lični ugled.

Ruši se čitavo jedno mjerilo stida. Priznajmo jednu bolnu psihološku istinu. Ljudi ne traže uvijek uzor da bi ga slijedili. Ponekad, a da toga nisu ni svjesni, traže uzor koji će pasti!

Zašto?

Jednostavno zato što im pad ideje čestitosti i njenog praktičnog ostvarenja daje ugodnu unutrašnju dozvolu da odstupe.

Kada običan čovjek ne uspije savladati svoju slabost i dosegnuti vrh, u njemu se javlja skrivena nada da će se vrh spustiti do njega. A kada se spusti, osjeti neobično olakšanje: oslobođen je tereta uspona i grižnje savjesti.

Zato, kada se čovjek čestite pojave zatekne u nečemu sumnjivom ili u posrtaju, tih glas u onome koji ga posmatra šapne: „Ako su ovakvi čestiti ljudi, šta se onda traži od mene?“

U tom trenutku on ne traži izgovor. On se hvata za svjedoka.

Svjedoka svoje nevinosti, koji mu potvrđuje da je čestitost zapravo nemoguća i da je put miniran te da se njime ne može proći. Tada odahne i u dubini duše s olakšanjem uzvikne:

„Svi smo jednaki u blatu!“

Tako se jedan posrtaj pretvara u hladnu epidemiju koja gasi toplinu srca. A pojedinačna greška pretvara se u „odvraćanje od Allahova puta“.

Zato je kur’anska prijetnja došla jasno:

„Da bi na Sudnjem danu nosili čitavo breme svoje i dio bremena onih koje su, a da oni nisu bili svjesni, u zabludu doveli.“
(En-Nahl, 25; prijevod Besima Korkuta)

A u hadisu se kaže: „Ko u islam uvede loš običaj, snosit će njegov grijeh i grijeh onih koji ga budu slijedili poslije njega, a da se od njihovih grijeha ništa ne umanji.“

Čestiti ljudi nisu nepogrešivi. Nakon vjerovjesnika niko nije sačuvan od grijeha. Ali Allah ih je, htjeli oni to ili ne, postavio na mjesto za koje se vežu pogledi i uz koje se srca smiruju.

Njihov posrtaj nije poput posrtaja drugih jer se, nažalost, njihov posrtaj ponavlja u drugima.

Zato, ti kojem je Allah podario čestito držanje i pojavu koja ljude podsjeća na njihovog Stvoritelja, nemoj olahko shvatati svoje mjesto u očima ljudi. Možda je pogled nekoga ko te uzima za uzor, a na koji nisi ni obratio pažnju, bio posljednja nit koja jedno zalutalo srce veže za njegovog Gospodara. A za njim jato nastavlja ići iza tebe.

Prijatelju moj, ne ugase se svi posrtaji u svom začetku, kod onih koji su ih počinili. Neki posrtaji nastavljaju hodati zemljom tuđim nogama. Neki posrtaji nastavljaju svoj put tuđim nogama.

Možda će čovjek na Sudnjem danu otkriti da najveći trag koji je ostavio na dunjaluku nije bio govor koji je održao niti knjiga koju je napisao. Bio je to korak koji je napravio, misleći toga dana da ga niko ne gleda. Ali neko je gledao. I neko je slijedio. A Allah je tada, kao i uvijek, čuo. I vidio.

akos.ba