Pobjeda ne dolazi uvijek onda kada je mi očekujemo

Čovjek je po prirodi nestrpljiv.

Želi vidjeti rezultat odmah. Želi da se trud koji je danas uložio već sutra pretvori u uspjeh. Kada se okolnosti pogoršaju, lako izgubi nadu. Kada promjena izostane, počinje sumnjati u smisao vlastitog truda.

Kur’an tu ljudsku slabost opisuje jednostavno: „Čovjek je stvoren od žurbe.“ (El-Enbija, 37.)

Upravo zato vjerniku treba nešto što nadilazi pogled na današnji dan – širina pogleda i strpljenje koje zna čekati Božije određenje, ali istovremeno neumorno raditi na onome što je do njega.

Istinska pobjeda

U životu Poslanika, ﷺ, i njegovih ashaba nalazimo brojne trenutke u kojima se činilo da je sve izgubljeno.

Habbab ibn el-Erett, r.a., bio je teško mučen zbog svoje vjere. Tragovi mučenja ostali su na njegovom tijelu godinama. Ipak, ono što je smatrao istinskom pobjedom nije bilo trenutno oslobađanje od patnje, nego da iz iskušenja izađe kao vjernik.

To je važna lekcija.

Pobjeda nije uvijek u tome da se okolnosti odmah promijene. Ponekad je najveća pobjeda sačuvati vjeru, karakter i ispravan put dok se okolnosti ne promijene.

Vjernik ne mjeri sve samo onim što se vidi danas. On zna da je život duži od jednog događaja, jedne godine ili jedne generacije.

Ne traži plod prije nego što sazrije

Jedna od naših velikih grešaka jeste što često želimo rezultate prije nego što smo stvorili uslove za njih. Želimo snažnu zajednicu, ali ne ulažemo dovoljno u odgoj djece. Želimo obrazovane generacije, ali zanemarujemo obrazovanje. Želimo društvo odgovornosti, a djecu učimo da traže prečice. Želimo promjenu, ali često očekujemo da je neko drugi napravi.

Allah, dž.š., kaže: „zato to ne požurujte!“ (En-Nahl, 1.)

Božiji zakoni u životu imaju svoje vrijeme. Sjeme ne postaje stablo zato što smo nestrpljivi. Dijete ne postaje zrela osoba preko noći. Društvo se ne mijenja jednom odlukom.

Neke stvari traže godine rada prije nego što pokažu svoj prvi plod.

Zato nije svaki period bez vidljivog rezultata – period bez napretka.

Poslanik, ﷺ, gledao je dalje od trenutka

Jedan od najljepših primjera jeste događaj iz Ta’ifa. Poslanik, ﷺ, doživio je odbacivanje i teško nasilje. I kada mu je ponuđena mogućnost da njegovi protivnici budu uništeni, nije izabrao osvetu. Nadao se generacijama koje još nisu ni bile rođene. Govorio je o mogućnosti da iz njihovog potomstva dođu ljudi koji će obožavati Allaha. To je pogled koji danas često nedostaje.

Kada ne možemo promijeniti svoju generaciju, ne smijemo zbog toga odustati od generacije koja dolazi.

Ako danas ne možemo promijeniti sve oko sebe, možemo odgojiti jedno dijete. Možemo ga naučiti namazu. Možemo ga naučiti istini. Možemo ga naučiti da bude koristan drugima. Možemo mu usaditi ljubav prema znanju, odgovornosti i vjeri. Možda nećemo dočekati sve plodove tog truda. Ali to ne znači da je trud uzaludan.

Ponekad treba raditi za ono što nećemo doživjeti

Kada je Poslanik, ﷺ, tokom Hidžre prolazio kroz jedan od najtežih trenutaka svog života, progonjen i sa potjernicom za sobom, nije govorio kao čovjek koji je izgubio budućnost. Suraqa ibn Malik krenuo je za njim nadajući se nagradi za njegovo hvatanje. A Poslanik, ﷺ, u tom trenutku govori o budućnosti Suraqinoj i njegovim narukvicama Kisre. Kisra je tada bio simbol moći jednog od najvećih carstava svijeta. Okolnosti su govorile jedno. Poslanikovo pouzdanje u Allahovo obećanje govorilo je drugo. I historija je kasnije pokazala kako se to obećanje ostvarivalo.

Slično se dogodilo i tokom Bitke na Hendeku. Muslimani su bili opkoljeni, brojčano i vojno nadjačani, a strah je dosegao granice koje Kur’an opisuje riječima:

„kad su vam došle i odozgo i odozdo, i kad su oči vaše bile uprte jedino u neprijatelja, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali.“ (El-Ahzab, 10.)

U takvoj situaciji Poslanik, ﷺ, nije učio ashabe beznađu. Čak je i u trenucima kada su razbijali ogromnu stijenu tokom kopanja rova govorio o budućim pobjedama i otvaranju Šama, Perzije i Jemena.

To nije bio bijeg od stvarnosti. To je bilo pouzdanje u Allaha uz rad u stvarnosti.

Pouzdanje ne znači čekanje

Ovdje je važna razlika. Islam ne uči čovjeka da sjedi i čeka čudo. Uči ga da vjeruje Allahu, ali da uradi ono što je do njega. Da se pripremi. Da uči. Da odgaja. Da planira. Da radi. Da bude strpljiv. Allahov Poslanik, ﷺ, nije samo govorio o budućnosti. On je za nju pripremao ljude. Zato je i poruka njegovog života mnogo šira od pitanja: Kada će doći pobjeda?

Pravo pitanje glasi: Jesmo li mi spremni za nju kada dođe?

Ne traži plod ako nisi posijao sjeme

Kur’an nam kroz kazivanja o poslanicima pokazuje da Allahovo obećanje nije vezano za našu nestrpljivost. Nuh, a.s., pozivao je svoj narod stoljećima. Musa, a.s., suočio se s faraonom i njegovom silom. Jusuf, a.s., kao dijete je vidio prizor čije će se značenje potpuno ostvariti tek mnogo godina kasnije. Njegova braća su ga bacila u bunar. Postao je rob. Nepravedno je zatvoren. A onda je došao trenutak kada se ostvarilo ono što je Allah odredio.

Jusuf, a.s., kasnije je rekao: „”O oče moj, ovo je tumačenje moga sna nekadašnjeg, Gospodar moj ga je ispunio.“ (Jusuf, 100.)

Između sna i njegovog ostvarenja prošle su godine.

Allahovo obećanje nije kasnilo. Samo naše razumijevanje vremena često nije dovoljno široko.

Šta je onda naša obaveza?

Naša obaveza nije da požurujemo rezultate. Naša obaveza je da budemo spremni. Ako želimo bolju budućnost, počnimo od odgoja djece. Ako želimo snažniju zajednicu, ulažimo u znanje.

Ako želimo manje siromaštva, ne pomažimo samo čovjeku da preživi mjesec – pomozimo mu da jednog dana može sam zarađivati i pomagati drugima. Ako želimo društvo odgovornosti, odgajajmo odgovorne ljude. Ako želimo promjenu, počnimo od sebe. To je dugoročno razmišljanje. Jer nije isto dati čovjeku ono što mu je potrebno danas i pomoći mu da sutra više ne bude u potrebi. Nije isto nahraniti dijete i obrazovati ga. Nije isto pomoći mladom čovjeku da prebrodi jedan problem i osposobiti ga da se sutra sam nosi sa životom.

Najvrjedniji projekti često nisu oni čiji se rezultat vidi odmah.

Sijati i kada možda nećemo dočekati žetvu

U tom smislu posebno snažno zvuči hadis:

„Ako nastupi Sudnji dan, a u ruci nekoga od vas bude sadnica palme i bude u stanju da je posadi prije nego što nastupi, neka je posadi.“

Poruka je jasna. Radi dobro čak i onda kada ne znaš hoćeš li vidjeti njegov rezultat. Odgoji dijete čiji će uspjeh možda pripasti vremenu nakon tebe. Pokreni projekat čiji će puni plod ubrati drugi. Poduči čovjeka znanju koje će on jednog dana prenijeti nekome drugom. Posadi drvo pod čijom hladovinom možda nikada nećeš sjediti.

Vjernik ne živi samo za ono što će doživjeti. Živi i za ono što će ostaviti iza sebe.

Ne trošimo snagu na gašenje svakog požara

Jedan od problema našeg vremena jeste život od događaja do događaja. Dogodi se problem – reagujemo. Pojavi se kriza – reagujemo. Neko ostane bez pomoći – reagujemo. I tako stalno gasimo požare, a rijetko se pitamo zašto se oni neprestano pojavljuju. Potrebno nam je više dugoročnog razmišljanja.Više planiranja. Više ulaganja u obrazovanje. Više ulaganja u odgoj. Više rada s mladima. Više stvaranja prilika, a manje trajnog održavanja zavisnosti. Jer prava pomoć nije samo ona koja čovjeku olakša danas.

Prava pomoć je ona koja ga osposobi da sutra sam stoji na nogama.

Prvo upoznajmo istinu, pa ćemo lakše prepoznati zabludu

U vremenu ogromne količine informacija nemoguće je upoznati svaku zabludu koja postoji. Ne možemo pročitati svaku pogrešnu ideju. Ne možemo proučiti svaku teoriju. Ne možemo odgovoriti na svaku neistinu. Ali možemo upoznati istinu. Možemo učiti Kur’an. Možemo upoznavati Sunnet. Možemo učiti svoju vjeru. Možemo razvijati sposobnost razmišljanja i razlikovanja. Kada čovjek dobro poznaje mjerilo, lakše prepoznaje ono što od njega odstupa. Zato je obrazovanje jedan od najvažnijih oblika našeg rada za budućnost.

Nije nam potreban samo veći trud. Potreban nam je duži pogled.

Stanje u kojem se danas nalazimo nije nastalo preko noći. Zato se ni promjena ne može očekivati preko noći. Potrebni su nam strpljenje, znanje, planiranje i generacije ljudi koji će biti bolje pripremljeni od nas. Ne smijemo zbog težine sadašnjosti izgubiti vjeru u budućnost. Ali isto tako, ne smijemo od budućnosti očekivati ono što danas nismo spremni graditi.

Allahova pomoć dolazi. Ali pitanje je šta ćemo mi do tada raditi.

Hoćemo li čekati? Ili ćemo učiti, odgajati, graditi, pomagati, planirati i popravljati sebe? Možda nećemo vidjeti sve rezultate. Ali naš zadatak nije da uberemo svaki plod. Naš zadatak je da budemo među onima koji su posijali sjeme. A Allah najbolje zna kada će ono niknuti.