Preuzimanje odgovornosti

Svi smo izloženi mogućnosti da pogriješimo – bilo jednom greškom ili više puta – bilo u poslu ili u našim međuljudskim odnosima. Jer, kako je rekao Poslanik ﷺ:

“Svaki sin Ademov griješi, a najbolji od onih koji griješe jesu oni koji se kaju” (bilježi Tirmizi).

To znači da nema smetnje da pogriješiš, ali ako se greška ponavlja iznova i iznova, bez ikakvog uvažavanja ili pouke iz prethodnih grešaka i iskustava, onda je to već druga priča.

Ako ne uspiješ u nekom poslu zbog greške ili niza grešaka, nakon što si uložio trud i poduzeo sve uslove koji vode ka uspjehu, to se ne može smatrati djelom koje zaslužuje mnogo prijekora i kritike; jer nema onoga ko radi a da ne pogriješi – osim ako je od meleka! U prirodi čovjeka je da radimo, trudimo se i pridržavamo se svih uslova uspjeha, ali ponekad, uprkos tom trudu, pogriješimo iz ovog ili onog razloga, i rijetko ko je potpuno siguran od toga.

Istina koju ne smijemo zanemariti jeste da smo mi ljudska bića podložna različitim osjećajima i raspoloženjima, koja se mijenjaju iz časa u čas i iz okolnosti u okolnost, a sve to utiče na obavljanje poslova i zadataka. Osim toga, živimo u društvu u kojem ljudi rade zajedno, a njihove sposobnosti, vještine i načini razmišljanja se razlikuju. Stoga, greške u obavljanju zadataka nisu nešto što se može lahko izbjeći, a naročito nisu razlog za stogu kritiku ili podsmijeh.

Ali prava sramota jeste da greška bude rezultat jasnog ili namjernog nemara, da se radi bez jasne vizije i čvrstog plana, da se ne uči iz prošlih grešaka, ili da se ne traži savjet od stručnih ljudi prije početka posla. U tom slučaju, nije iznenađenje da krajnji rezultat bude neuspjeh, niti je čudno da ti se uputi kritika i prijekor – jer tako kaže zdrav razum.

Možda se pitaš: zašto je rijetkost priznati grešku u našim društvima? Odgovor je kratak: dominantna društvena kultura ne doprinosi pojavi takvih hrabrih ljudi. Svaka greška se smatra sramotnom, a njeno priznanje doprinosi umanjenjem društvene vrijednosti osobe koja priznaje svoju grešku. Umjesto toga, od njega se očekuje – prema toj kulturi – da iznosi opravdanje za opravdanjem, da izmišlja izgovor za izgovorom, sve dok se na kraju ne oslobodi odgovornosti, pa makar to bilo na račun uskraćivanja prava. A Allah ne voli nered.

Priznati grešku i javno preuzeti odgovornost za nju i njene posljedice nije nimalo lahko, osim ako osoba posjeduje određene stamene vještine i vrline. Malo je onih hrabrih koji priznaju svoju grešku ali je to jedini siguran i stabilan put ka zdravoj saradnji, poslovanju i međuljudskim odnosima i, možda najvažnije, mirnom umu.

Izvor: islamonline.net

Prijevod i obrada: akos.ba