Ljubavna priča iz Gaze: Žena koja je dala svoj život da bi živio njen muž

O, ti, skriveni biseru moje duše, kruno moga srca i putu moje sigurnosti, ti čovjeku koji vrijediš kao jedan narod. Na tvom  prstu lijeve ruke moj prsten je pronašao svoj dom. I pamtim svaki trenutak kad sam se susrela s tobom. O, ti, na čijim rukama sam doživjela sreću nakon godina suza i bola.

Po prvi put historija piše priču o ljubavi na dan smrti jednog zaljubljenog. Moja sreća je u tome da ću biti žena koja je dala život da bi živio njen muž i nastavio voditi svoju vojsku i izgrađivati je. A kako i ne bih bila sretna kada sam godinama živjela pored njega kao kraljica, iako je naš život pun neizvjesnosti i neuobičajenosti.

Od danas moje i tvoje ime Muhammed Dijab ed-Dajf mogu biti javno objavljeni, na dugom, crvenom tepihu. Istinske zvijezde ne obitavaju na nebesima, istinske zvijezde su one skrivene zvijezde, čiju svjetlost ne vidi svako. Ali, mora doći trenutak da i one pokažu svoju svjetlost i da stanovnici zemlje vide njihovu ljepotu.

Ja znam da si u žurbi, da si pritisnut vremenom i nesigurnošću te tamne noći. Ali tvoja mirna i tiha žena žudi za susretom sa „najvećim neprijateljom našeg neprijatelja“, da čuje brbljanje njegove Vidad, zar i ja nisam jedan od tvojih skrivenih vojnika kao što su i svi Kassamovi vojnici?

Dođi ovdje, sjedi pored mene posljednji put, barem malo, barem dok oblačiš svoju uniformu. U njoj si ljepši više nego što se može i zamisliti. Ljepši si u toj uniformi nego u bijeloj košulji sa crvenom kravatom, kao što se oblače političari. Ostavi malo mirisa svoga znoja iz borbe, jer je to miris koji nosi tvoju marku, taj miris se zove Dajf, pred njim nestaju svi francuski parfemi i miris najljepšeg cvijeća…

Majka mi ga je isprosila…

Bila sam povučeno i obazrivo dijete, do te mjere da je moja starija sestra Iman, koja je sjena moje duše i moje druge četiri sestre se često smijale na moj račun. I kada smo odrasli ona me je često podsjećala na mjesta na koja smo išli dok smo pohađale školu, na mjesta gdje smo prelazili ulicu. Kada god bih vidjela da se auto približava, ja bih insistirala da sačekamo da prođe, a Iman mi je govorila: „Ne žuri ti, Vidad, a ja te ostavljam, jer će zvoniti uskoro.“

Od djetinjstva sam bila zadivljena postupcima moga pobožnog brata Ibrahima. On je imao veliki uticaj na mene i ja sam ga sve slušala kao da mi je bio otac. Sjećam se kada bi od mene tražio da ga budim ujutru rano kako bi obnavljao lekcije. A moja čestita majka, žena svjetlog lica, koja svjetlošću zasjenjuje Sunce, ona je uvijek govorila: „Svoje kćerke ću udati samo za vojnike Brigada el-Kassam.“ Od mog djetinjstva, kada je prepoznala moju veliku želju za učenjem Kur’ana i spremnost na tolerantnost i ustupke, čak i onda kada sam bila u pravu, ona me je izdvajala od sve djece.

Majko, volim te još više dok iznova slušam tvoju priču o mojoj udaji za Muhammeda Dajfa, jer tvoju priču prati onaj smijeh ponosa, ponosa koji nije nimalo „šuplji ponos.“ Desilo se to prije šest godina i na jednom noćnom sijelu je spomenuto da njegova prva žena nije mogla roditi. Ona je uradila nekolliko vantjelesnih oplodnji, ali bezuspješno. Odbijao je oženiti se drugom ženom, ali su ga svi na to podsticali, govorili su mu da mora imati sina koji će nositi njegovo ime. Tada je moja majka povikala: „Tako mi Allaha, ako zatraži neku od mojih kćerki, dat ću mu je, jer bi to za 

 bila čast.“ Te riječi su stigle do njega i narednog dana on je poslao izaslanika da me isprosi.

Ugodan mi je tvoj komentar, majko: „Ja sam ga isprosila za moju kćerku, a nije on.“ Još mi je ugodnije to što je često navodila jednu našu narodnu izreku kojom aludira da je brak za pravog čovjeka, bez obzira koliko bio ispunjen poteškoćama, bolji od braka s čovjekom koji nema morala i dostojanstva.

Uznemirenje i borba prije odluke

U mome srcu se nalaze dva čovjeka iz El-Kassama. Moje srce je postalo poput mape naše okupirane zemlje. To stanje teško mogu razumjeti žene koje žive u nekim drugim okolnostima. Ovo srce ne slama rastanak iako je ispunjeno tugom i poteškoćama. Prvi stanovnik ovog srca bio je Bilal Kasi’a. Kako je samo teško ženi od šesnaest godina da shvati i prihvati da njena prva ljubav s kojom je provela tri srećne godine nije više pored nje.

Bilalova ljubaznost i blagost su bili vodopad koji je prodro u dubine moga srca. Par dana prije pogibije, pošao je sa mnom u trgovinski centar i kupio novu odjeću za mene i sinove Bekra i Benana. Toga dana mi je rekao da sam trudna iako je test trudnoće bio negativan, to je bila istina. Moja kćerka Bejan već je rasla u mojoj utrobi.

Nakon njegove pogibije, pune tri godine sam živjela poput ruševine. Toliko sam plakala da se moja porodica sažaljevala za mene. Dok sam stajala pred njegovim tijelom, nisam izgovorila riječi: „Allahu moj, nagradi me u mom iskušenju i podaj mi bolje od ovoga.“ Već sam kazala ono što je kazala i Ummu Seleme: „A ima li iko bolji od Bilala?“ pod pritiskom sam u sebi izgovorila prve riječi. Nakon što sam odbila sve ponude za brak, moja sudbina je bio Muhammed Dajf.  Tada je moja majka rekla: „Vidad, ti ćeš biti kao oni što su jeli med iz vatrene rupe.“

Ebu Halide, želio si oženiti udovicu sa jetimima i moj jedini uvjet jeste da moja djeca ostanu sa mnom. I u tome smo se složili. Ja ne poričem da sam imala snažnu borbu sa sobom prije prihvatanja tvoje ponude. Puno sam strahovala da udajom za tebe ne izdam Bilala. A također, bojala sam se da bi me ponovo mogla zadesiti ista situacija, pa moja i tvoja djeca ostati jetimi. Također sam se bojala da bih ja mogla poginuti pa da djeca ostanu i bez majke. Ali, san u kojem sam usnila Bilala dao mi je jasan odgovor.

Kao da je bio san… Bože, kakav divan san koji se ostvario 2008. godine. Sjećam se da sam kazala Iman, nakon našeg vjenčanja: „O njemu sam čula i slušala mnogo toga, ali nikada nisam mogla zamisliti da će se to toliko razlikovati od našeg stvarnog života koji živim sa njim. Tako mi Allaha, nekoliko dana života sa njim vrijedno je čitavog života. Okupator je govorio da se ed-Dajf oženio u žurbi jer je on „pola čovjeka“, govorili su da on nije dio terorizma, već da je terorizam dio njega. A ja, s hladnim osmjehom, poručujem: „Umrite od muke.“

Poklon je imati tebe pored sebe

Dovodio si Izrael do ludila dopuštajući im da vide tvoja djela, ali ne i tvoje lice. Njihovi pokušaji da te ubiju su propali, a čitava nacija želi da vidi tvoju sjenku, moj junače, čak i iz daleka, ali samo ja znam boju tvojih očiju, crte tvog lica, koliko si visok, koliko šećera stavljaš u čaj, i kako izgleda tvoja četkica za zube. Ja sam ona koja poznaje tvoje tajne navike, jer Allah me je stvorio da budem ona ‘prava’ za legendu poput tebe. Svi znaju da sam daleko od znatiželje i da svoje privatne stvari zadržavam za sebe.

Naše ‘ljubavno gnijezdo’ nije imalo posebnu adresu, naše adrese su okružene sigurnosnim barijerama. Niko nije znao da sam supruga najtraženije osobe, osim onih koji su mi bili bliski. Kada je vijest procurila, moji rođaci su se rugali moji roditeljima: „Niste joj potpisali vjenčani list, potpisali ste joj smrtni list’, ali ja sam uvijek imala spreman odgovor ‘slična imena’ za svakoga ko bi izbliza pogledao imena moje djece u zvaničnim dokumentima.

U priči kao što je naša, herojima nikada nije dozvoljena lagana šetnja, porodična posjeta ili čak i miran telefonski poziv. Čak i more ne vjeruje da nas je ikada vidjelo, čak ni jednom, da bosonogi šetamo po njegovim pješčanim plažama kao i svi ostali; uvijek si bio najbolji u brisanju tragova naših koraka.

Uvijek sam mislila samo o tome šta mogu učiniti da te usrećim, a osjetila sam da ti je ugodno u odjeći i hrani, naročito kada sam pravila tradicionalna jela koja voliš. Riječi tvoje majke mi uvijek odzvanjaju u ušima „Vidim dobrotu u njoj, sine moj“.

Još uvijek se sjećam izraza tvog lica iz jednog događaja u prvim danima našeg braka koji je imao veliki utjecaj na mene, kada si mi dao lekciju sigurnosti i ubjeđenja. Rekao si mi: „Vidad, moji dani sa tobom su možda odbrojani ili mi je Allah odredio da živim još puno decenija. Na primjer, Halid ibn el Velid se borio sa neprijateljem, ali je umro u krevetu. Međutim, ja se nadam da ću preseliti kao šehid.“

Od prvog zajedničkog dana, moj život se promijenio. Bila sam poput slavuja koji pjeva o životu bez osjećaja da postoji razlika u godinama između nas. Osjećala sam kao da letim kada bi mi, na svoj poseban način, poslao poruku da se sastanemo na mjestu koje bi izabrao. Iznenađenje bi bilo kada te tamo zateknem, ti si bio najbolji poklon i nikada nisi odbio nijedan moj zahtjev. Ukoliko bi uradila nešto što ti se nije sviđalo, skrenuo bi moju pažnju na najljubazniji način.

Obuhvatila bih te svojim glasom i rekla: „Ne mogu zamisliti da umreš kao šehid prije mene. Ne bih mogla podnijeti opet tu tragičnu bol“. Muhammede, kažem ti ovo potpuno iskreno i toplo- „Dala bih svoju dušu za tebe, moj vođo“.

Čovjek u pravom smislu riječi

Uvijek sam se pitala o stepenu tvoje plemenitosti i velikodušnosti koja ti omogućava da prevladaš osjećaje posesivnosti, i možda čak,  ljubomore jer si mi uvijek pružao priliku da razgovaramo o mom prethodnom životu sa Bilalom. Čak si me i zvao ‘Um Bekr’ kako bi iskazao poštovanje toj fazi mog života, a uvijek si pitao za Bilalovu porodicu. Uvijek se nasmijem kada se sjetim moje svekrve, Um Bilal, kako mi je savjetovala da ti ne govorim o svojoj prošlosti, Ebu Halide, iz straha da ćeš možda biti ljubomoran, ali sam odgovorila: „O čemu pričaš, tetka? On je taj koji pokreće razgovor o tome, on poštuje moju djecu sa Ebu Bekrom“.

Ponekad bih se iznenadila kako isti čovjek koji je napravio preokret u borbi sa Izraelcima također može biti i tako romantičan. Sjećam se da si me jednom iznenadio kada si kupio puno odjeće za mene i našu djecu Omara, Alija, Halimu i Saru. Tog dana, mislila sam da nešto odjeće poklonim kao milostinju, ali sam rekla: „Ne mogu jer je to poklon koji me podsjeća na tebe“.  Uvijek sam se čudila dok sam gledala zapovjednika vojske koja je briljirala na kopnu, moru i zraku kako uživa igrajući se sa svojom djecom, a posebno sa svojim ‘miljenikom, najmlađim od svih, Alijem, i još više sam bila iznenađena koliko si ti brinuo o njima, čak si tražio od mene da zatvorim prozore kako im promaha ne bi naudila.

Mi nikada nismo imali priliku da uramimo zajedničku fotografiju. Postoji samo nekoliko fotografija koje kruže i koje Izrael koristi pokušavajući da zamisli kako izgledaš. Moja udaljenost od modernih sredstava komuniciranja nikada mi nije smetala; bez mobilnih telefona, Facebooka, niti bilo kojeg drugog sredstva koji su u prošlosti predstavljali ‘sigurnosnu opsesiju’. Ti nikada nisi bio za to da privlačiš pažnju javnosti ili da se ističeš; poniznost, strpljenje, tajnost i snaga su ‘Dajfove četiri vrline’ koje sam također naučila od tebe.

Na ženskim sijelima sam uvijek bila tiha tako da bi me moja sestra Iman uvijek zadirkivala govoreći: „O, Vidad, da im se zakuneš da si ed-Dajfova supruga, one ti nikad ne bi vjerovale“.

Po prvi put se susreli

Sve interesuje ‘završno poglavlje’ priče. Dok su se bubnjevi rata oglašavali, suočili smo se sa teškim vremenima, i mogu slobodno reći da je Ebu Halid bio zabrinuto za narod. Jedna od najbolnijih priča koje su utjecale na Muhammeda je priča koja se emitovala na televiziji o ženi koja je oslijepila nakon što je njena kuća pogođena, i čiji sinovi su poginuli a da to ona nije znala.

Tokom prvog primirja dobila sam poruku da je moja najmlađa kćerka, Bejan, plakala dok se svojom braćom, Bekrom i Benanom, nalazila kod nane i djeda. Kada su je upitali zbog čega plače, ona je rekla: „Avioni bacaju bombe i plašim se da će mama umrijeti kao i babo“. Požurila sam do nje, a obukla sam novi zeleni đilbab, možda sam se oblačila da postanem šehid. I, kao i uvijek, Iman mi je šaljivo rekla ‘Opušteno, kao i uvijek, Um Bekr“.

Nedostajala su mi moja djeca jako puno jer ih nisam vidjela od zadnjeg primirja, a ja sam im rekla da ću ih, inšAlah, posjetiti sutra zbog informacije koja je kružila o prekidu vatre. Održala sam obećanje i došla sam na ‘ramenima ljudi koji su me nosili’, nakon što je okupacija iznenada prekršila primirje u pohlepnom pokušaju atentata na njihovu metu broj jedan. Ironično je što su se saučešća izjavljivala Bilalovim i Muhammedovim porodicama, to je bio prvi put da su se ove dvije porodice ikada susrele.

Obriši okidač puške sa suzama

Iman, znam da ti je bilo jako teško da čuješ da je kuća porodice el-Dalu pogođena u Gazzi i vidiš Omara kako traži nekoga koga poznaje, ali se nisi usudila pozvati bilo koga da potvrdiš iz straha za bezbjednost, i stoga si morala čekati da mediji objave vijest. Iman, ja znam da je teško da gledaš kako Halima prikuplja slatkiše i balone kako bi napravila ‘nebo’ od toga, nebo poput onoga na koje je njena majka otišla. Štaviše puno je teže bilo reći Bekru i njegovom bratu i sestri da ja više nisam sa njima, ali su to oni znali iz tvojih suza. Znam da je bilo teško za dijete, poput Benana, da stoji iznad mog tijela i kaže: „Allahu, podari mojoj majci i babi Dženetul-Firdevs“.

Nekoliko trenuta prije nego što su borbeni avioni ispalili rakete bila sam jako sretna. Pila sam kafu i pričala o mojoj djeci i njihovim nevoljama. Omar je otrčao za Halimom, a Ali, Sara i ja smo se suočili sa sudbinom.

Mogu vidjeti tvoje iskrene suze, Muhammede ed-Dajfe, kako tiho padaju niz tvoje obraze dok se prisjećaš naše prošlosti i naših intimnih zajedničkih trenutaka ali niko osim Allaha, ne zna detalje. Plači, Muhamede ed-Dajfe, a i nemoj zadržavati svoje suze, obriši okidač svoje puške sa njima. Suze nad masakrom ne čine muškarca slabićem, već ih čine odlučnijim i daju poseban plam. Budi tužan, ali molim te, nemoj biti dugo biti tužan, i nemoj kriviti mjesec avgust u kojem su njihove rakete pogodile zjenicu tvoga oka, Vidad i plod tvojih bedara, Alija i Saru, ti sam znaš da ja volim mjesec avgust jer je to mjesec u kojem su rođeni časni ljudi poput tebe da predvode ljude koji su iskreni u svom obećanju Allahu.

Pismo je napisala Hadil Attalah na osnovu priče Um Ibrahim i Iman Asfura, majke i sestre Vidad Asfura, supruge vrhovnog zapovjednika Brigade Izzudin el-Kassam, Muhammeda ed-Dajfa.

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba