Ko je naš, a ko nije: politička i moralna konfuzija muslimanskog svijeta

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Savremeni muslimanski svijet suočava se s dubokom krizom političkog identiteta, moralne konzistentnosti i strateške orijentacije. Ova kriza nije samo rezultat vanjskih pritisaka i geopolitičkih odnosa moći, već i unutrašnje dezorijentacije, podjela i odsustva koherentne vizije kolektivnog djelovanja. Primjeri cionističke agresije na Gazu i regionalnih tenzija koje uključuju američko-cionističku agresiju na Iran jasno ilustriraju dubinu tog problema.

Kada su cionistički entitet, Amerika i Britanija bombardovali Pojas Gaze, rušili džamije i škole te ubijali, izgladnjivali i raseljavali arapske muslimane sunije na tom području, zvanični arapski sunitski režimi ostali su po strani, nijemo posmatrajući dešavanja.

Njihova reakcija svela se tek na simbolične geste – na ”čašu vode i komad hljeba”, odnosno ograničenu humanitarnu pomoć koja ni izbliza nije odgovarala razmjerama tragedije, dok su istovremeno pružali svu potrebnu logističku podršku cionističkom entitetu. Štaviše, umjesto da stanu u zaštitu potlačenih, odgovornost za počinjene masakre svalili su na same Palestince, koji su bili izloženi ubijanju i raseljavanju samo zato što su se usudili braniti svoju zemlju i svoje pravo na život.

Takav diskurs predstavlja duboko moralno posrnuće: žrtva se delegitimizira, a nasilje relativizira. Ovaj fenomen dodatno se produbljuje kroz retoričke obrasce koji uključuju dehumanizaciju i optužbe za izdaju, čime se razbija i ono malo preostalog osjećaja zajedničkog identiteta unutar muslimanskog svijeta.

Sličan obrazac vidljiv je i u odnosu prema Iranu. Iako postoje legitimne političke, ideološke i sigurnosne rezerve prema iranskoj regionalnoj ulozi – uključujući protivljenje njegovom miješanju u unutrašnje poslove arapskih država i osudu nasilja nad sunitskim zajednicama – reakcija arapskih režima na američko-cionistički napad na Iran prelazi granice racionalne politike i ulazi u sferu sektaške redukcije. Iran se ne posmatra kao geopolitički akter s kompleksnim interesima, već se svodi na identitetski imenitelj (”šiijski”, ”safavidski”), čime se politička analiza zamjenjuje ideološkim pojednostavljenjem.

U tom kontekstu nameće se ključno pitanje: ako se ne pokazuje solidarnost sa sunitskim muslimanima u Gazi i Palestini općenito, niti se zauzima principijelan stav prema šiitskom Iranu u trenucima vanjske agresije, gdje se zapravo povlači linija političkog i moralnog svrstavanja? Izostanak jasnog odgovora na to pitanje stvara stanje kolektivne konfuzije među običnim ljudima, koji ostaju bez orijentira u razumijevanju regionalnih procesa.

U širem smislu, ova situacija razotkriva dublji problem: odsustvo autonomne strategije unutar arapskog i šireg muslimanskog svijeta. Historijski oslonac na vanjske sile, posebno u sigurnosnom i političkom smislu, pokazao se krajnje nestabilnim i iluzornim. Arapske zaljevske države i njihovi režimi su mislili da će, postavljanjem američkih baza u svojim zemljama, Amerika štititi njih. Danas se pokazalo da su takva očekivanja bila pogrešna te da Sjedinjene Američke Države svoje savezništvo u praksi svode isključivo na odnos s Izraelom, zanemarujući interese arapskih država uprkos njihovoj dugogodišnjoj političkoj i finansijskoj podršci. Pretpostavka da će geopolitička lojalnost rezultirati trajnom zaštitom nije se potvrdila u praksi, što nameće potrebu za ozbiljnim preispitivanjem postojećih savezništava i političkih paradigmi.

U konačnici, muslimanski svijet se nalazi pred nužnošću redefiniranja vlastitog političkog i moralnog okvira. U tom procesu ključno je priznati i integrirati složenost kolektivnog sjećanja.

Zločini i nepravde počinjeni nad muslimanima sunijama u Iraku, Siriji i Jemenu, od strane šiijskih milicija pod okriljem zvaničnog Teherana, ne mogu se zanemariti niti potisnuti u ime trenutnih političkih kalkulacija. Oni ostaju trajan faktor u oblikovanju percepcija i političkih stavova. Međutim, istovremeno je nužno izbjeći svođenje savremene politike isključivo na sektaški okvir, jer takav pristup ograničava mogućnost strateškog djelovanja i dodatno produbljuje postojeće podjele.

Ova kriza nije samo politička; ona je duboko egzistencijalna. Ona se tiče pitanja identiteta, pravde i kolektivne odgovornosti. Upravo zbog toga, njeno rješavanje zahtijeva ne samo promjenu politika, već i promjenu svijesti – kako među elitama, tako i među običnim ljudima koji traže smisao u vremenu konfuzije i opće smutnje.

Savremeni muslimanski svijet suočen je s izazovom koji nadilazi pojedinačne sukobe: kako izgraditi konzistentan politički i moralni okvir u kojem će biti moguće istovremeno odbaciti vanjsku agresiju, priznati unutrašnje nepravde i razviti dugoročnu strategiju koja nije podređena interesima drugih. Bez takvog okvira, muslimanske zajednice i države ostat će zarobljene između suprotstavljenih sila, bez jasnog pravca i bez mogućnosti da same oblikuju vlastitu budućnost.

saff.ba