Masakr u Ahmićima – 16. april 1993

Selo Ahmići, smješteno u srednjoj Bosni, u općini Vitez, bilo je dom pretežno bošnjačkog stanovništva. U okviru šire vojne i političke strategije tzv. Herceg-Bosne, hrvatske snage su započele kampanju etničkog čišćenja s ciljem uspostavljanja teritorijalne kontrole na područjima sa značajnim bošnjačkim stanovništvom. Jedan od najsurovijih i najtragičnijih napada u tom procesu dogodio se 16. aprila 1993. godine u selu Ahmići.

Tok napada

Napad na selo Ahmići počeo je u ranim jutarnjim satima, oko 5:30. Pripadnici HVO-a, jedinice za posebne namjene Hrvatskog vijeća obrane Džokeri i Maturice, su blokirali izlaze iz sela, minirali puteve i zatvorili sve pravce za bijeg. Istovremeno su krenuli u sistematsko uništavanje objekata i likvidaciju stanovništva. Mnoge kuće su zapaljene dok su porodice bile unutra, a stanovnici koji su pokušali pobjeći ubijeni su vatrenim oružjem.

U zločinu je ubijeno najmanje 116 civila Bošnjaka, uključujući 32 žene i 11 djece.

U selu je uništeno više od 150 kuća i dvije džamije. Tokom napada, pripadnici HVO-a su djelovali prema prethodno sačinjenom planu, s ciljem da se eliminiše bošnjačko prisustvo iz Ahmića i okoline.

Pravosudna obrada i presude

Zločin u Ahmićima bio je predmet suđenja pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Sud je zaključio da je riječ o zločinu protiv čovječnosti, koji je dio šireg udruženog zločinačkog poduhvata (UZP).

Iza ovog zločina stoje pripadnici 4. bojne Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su izvršili masakr nad Bošnjacima u selu Ahmići, a za zločin osuđen je Dario Kordić, tadašnji politički lider Hrvata u srednjoj Bosni, koji je osuđen na 25 godina zatvora. Presudom je utvrđeno da je Kordić, kao politički predstavnik HVO-a, bio ključna figura u planiranju i naređivanju napada na Ahmiće. Nakon što je izdržao dvije trećine kazne, Kordić je pušten na slobodu u junu 2014. godine. U 2023. godini objavljena je snimka na kojoj Kordić odgovara na pitanje je li vrijedilo zatvora i rata, ovim riječima: „Sve bih ponovio, ni sekunde ne bih zamijenio. Svaka sekunda je vrijedila“.

Dana 26. februara 2001. godine, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju izrekao je presudu u predmetu protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza.​

• Dario Kordić, tadašnji potpredsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna i politički lider bosanskih Hrvata u srednjoj Bosni, osuđen je na 25 godina zatvora. Pretresno vijeće je utvrdilo da je Kordić bio ključna figura u planiranju i naređivanju napada na bošnjačka sela, uključujući i Ahmiće. Vijeće je zaključilo da je Kordić “zdušno se uključio u zajednički plan progona, planirajući, pripremajući i naređujući one dijelove kampanje koji su spadali u njegovu sferu uticaja”. ​

• Mario Čerkez, zapovjednik Viteške brigade HVO-a, osuđen je na 15 godina zatvora. Vijeće je utvrdilo da je Čerkez, kao zapovjednik, učestvovao u napadima na Vitez, Stari Vitez i Večerisku, te da nije preduzeo neophodne mjere da te napade spriječi, niti je kaznio one koji su bili za njih odgovorni. ​

Presuda je potvrdila da su napadi HVO-a “izvedeni prema zajedničkoj zamisli ili planu koje je vodstvo bosanskih Hrvata stvorilo i sprovelo u svrhu etničkog čišćenja Muslimana u (lašvanskoj) dolini”.

Pored Kordića i Ćerkeza, osuđeni su i drugi nižerangirani pripadnici HVO-a za direktno učešće u ubistvima civila i paljenju kuća.

Svake godine 16. aprila, preživjeli i članovi porodica žrtava okupljaju se u Ahmićima kako bi odali počast nevino ubijenima. Spomen-obilježje, nišani i rekonstruisane džamije stoje kao tihi svjedoci tragedije, ali i opomena generacijama koje dolaze.

Zašto je važno pamtiti Ahmiće?

Zločin u Ahmićima nije samo tragedija jednog sela – to je ogledalo kako ljudska mržnja i politička manipulacija mogu dovesti do genocida i nestanka čitavih zajednica. U vremenu kada se pokušava relativizirati i negirati istina, važno je podsjećati na presude, činjenice i glasove preživjelih.

Imena ubijenih možete pročitati ovdje (LINK).

Pamćenje Ahmića je moralna obaveza, ne samo zbog poštovanja prema žrtvama, nego i zbog sprečavanja ponavljanja sličnih zločina u budućnosti.

Ahmići ostaju crna tačka na savjesti međunarodne zajednice, ali i svijetli primjer borbe za istinu i pravdu. Njihova priča mora se prenositi – kroz udžbenike, medije, institucije i obrazovni sistem – kako bi se sačuvala istina i njegovala kultura sjećanja i kako bi nove generacije znale cijeniti mir i slobodu koju danas imaju.

akos.ba