Plaćanje članarine i dobrovoljnih priloga Islamskoj zajednici

Tematika članarine u Islamskoj zajednici je tema o kojoj se malo piše i govori. Smatramo da pitanje članarine iziskuje veću pažnju, te stoga ovim kraćim tekstom želimo skrenuti pažnju na važnost iste. 

Od ranog djetinjstva, shvatio sam da je izdvajanje članarine za teretanu, biblioteku ili neko udruženje, čiji si član, znak iskrene lojalnosti i da je nelogično biti prijavljen recimo u gradsku biblioteku nekog grada, a izbjegavati plaćanje članarine koju svi drugi korisnici plaćaju. Takav je slučaj i sa vjerskom zajednicom kojoj pripadaš. Sasvim mi je logično da svaka porodica vodi brigu o potpomaganju svog medžlisa kom pripada i da redovnim plaćanjem članarine doprinosimo kvalitetu i brojnosti korisnih aktivnosti u našim džematima. To nikako ne trebamo povezivati sa ukopom umrlih niti pričom koja ide u tom pravcu.

Svjesni smo koliko je potrebno sredstava  za normalan rad i funkcionisanje medžlisa i džemata uopšte. Mnoštvo je izdataka koje treba ispoštovati. Kao i svaka porodica ili javna ustanova, udruženje i slično, tako i medžlis mora izdvajati sredstva za mjesečne račune, te redovan rad mekteba, džemata i dr. Da bi mi kao džematlije mogli biti zadovoljni radom svog medžlisa ili džemata nužno je da mu iskreno pružimo svoju podršku i da kroz redovno članstvo u Islamskoj zajednici  budemo pomagači vjere i rada za vjeru. 

Naše članarine idu kao podrška svakodnevnom funkcionisanju rada medžlisa i džemata. Iz tog razloga, ali i iz mnoštva drugih, evidentno je da trebamo potpomagati svoje medžlise i džemate kroz članarine i dobrovoljne priloge kako bi naš vjerski život u zajednici bio što kvalitetniji i da bi nam IZ kroz korisne projekte mogla pružiti što više korisnih sadržaja u kojima učestvujemo nekada i mi sami, ali češće naša djeca kroz razne prigodne svečane programe i manifestacije.

Smatrajmo Islamsku zajednicu svojom i učestvujemo u njenom razvitku na različite načine. Budimo pomagači naših imama i širimo dobro u našoj sredini gdje živimo, kad god i koliko god možemo.

Za Akos.ba piše: Admir Iković