Ahmed Kulanić: Malo je onih koji promatraju i poimaju bosansku državu i njenu državnost integralnom i integrirajućom
Svoju dodatnu ustinjenost i podjelu generacije građana BiH susreću gotovo na svakom koraku od školstva, zdravstva, zaposlenja, privrede i poljoprivrede, ekonomije, kulturnog i društvenog života do fragmentacija obilježavanja i komemoracija
Moderna bosanska država, onu koju pamte generacije mladih rođenih u zoru ili netom nakon agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, najblaže rečeno je fragmentirana, podijeljena, usitnjena. Skoro svi ključni segmenti i parametri bosanskohercegovačkog društveno-političkog odlučivanja su svedeni na niže instance. Dejtonski mirovni sporazum, većini koja se bavi ustavno-pravim i/ili društveno-političkim kontekstom, predstavlja ključni momenat ili odrednicu etno-destrukcije bosanskohercegovačke državnosti jer je u velikoj mjeri cementirao etnički model društveno-političkog života proteklih dvadeset i devet godina i isto toliko generacija mladih koje žive etnički model državnog uređenja sa veoma malim naznakama razvoja svijesti o bilo kojem drugom principu funkcioniranja društva.
Danas, veoma je mali broj onih koji promatraju i poimaju bosansku državu i njenu državnost integralnom i integrirajućom, a da u bosanskom javnom životu budu neshvaćeni kao “sanjari” Bosne, utopisti i idealisti – priprostim rječnikom kazano “budalama”.
Etnički princip organizacije društvenog života, danas djeluje sasvim normalno i dijelom općeprihvaćeno u bosanskohercegovačkom kontekstu, što posmatrano sa distance od skoro tri desetljeća bez promjena djeluje i moglo bi biti akceptirano i kao “normalno”, da se tu fragmentacija zaustavlja. Svoju dodatnu ustinjenost i podjelu generacije građana Bosne i Hercegovine susreću gotovo na svakom koraku od školstva, zdravstva, zaposlenja, privrede i poljoprivrede, ekonomije, kulturnog i društvenog života do fragmentacija obilježavanja i komemoracija. Danas svjedočimo da se brojne, gore navedene oblasti, uređuju na nivoima entiteta kreirajući na taj način dva odvojena ekonomsko-društvena prostora pod kišobranom Bosne i Hercegovine. Nadalje, fragmentacija Bosne razumijeva se kao agenda ključnih faktora, stranih i domaćih, koji djeluju u Bosni nakon Daytona. Jednih da opravdaju i opravdavaju svoje prisustvo, drugih da o(p)stanu na pozicijama. Bosna i Hercegovina u njihovom shvatanju poima se kao najjeftinija moneta za njihova potkusurivanja.
Daljnje usitnjavanje u ključnim društvenim procesima protekle tri decenije, posebno u Federaciji Bosne i Hercegovine, vodilo je ka “kantonizaciji” svijesti njenih građana. Promišljanje i djelovanje svedeni na kantone, omeđene imaginarnim “granicama”, odgojile su generacije mladih koji ih se ne usuđuju “prijeći”. Stvorene “mentalne granice”, prisutne na svakom koraku i svakom segmentu zadnjih decenija odgojile su mlade koji više znaju i sarađuju sa svojim vršnjacima u svijetu nego li sa onima iz drugog kantona ili “ne daj Bože” drugog entiteta. Kantonizacija svijesti, pored obrazovanja, ogleda se i u zdravstvu – pa pod utjecajem propisa brojnih kantona liječenje i lijekovi za mnoge ostaje pusta želja u zavisnosti od kantona, a posebno entiteta, u kojem žive. Pripadnost Bosni i Hercegovini u pogledu rješavanje ključnih problema i pitanja građana ove države ne znači ništa, već ostaje samo imaginarna odrednica koja nas vezuje za prostor.
Socijalna politika je dodatno polje fragmentacije koju svakodnevno politike, od devedesetih do danas, dodatno produbljuju, bez volje i želje da se kreira univerzalna socijalna politika koja bi izjednačila sve socijalne kategorije ove države i time pokazala da brine o svojim građanima. Želje pojedinih lokalnih politika u pogledu socijalne pravde građana Bosne i Hercegovine prevazilaze svaku pomisao izgradnje i jačanja države.
Nacionalne selekcije, nacionalne ustanove i institucije Bosne i Hercegovine tri decenije nastoje riješiti pitanja svog statusa. Zarobljene u začaranom krugu politika u Bosni i Hercegovini tri decenije ne uspijevaju živjeti, jer svih ovih trideset godina preživljavaju. Čini mi se da održavanjem statusa quo temeljnih institucija ove države iste se nastoji disciplinirati i povući u ambis politika podjele. Kantoni nastoje nadomjestiti nedostatak političke mudrosti za jačanje istih pa brzopleto preuzimaju obaveze koje ne mogu ispuniti, ali poraznije od toga ne shvataju da tim činom dodatno urušavaju državu što je osnovna agenda onih koji bi da Bosne ne bude.
Politike koje se vode u Bosni i Hercegovini, posebno u zadnjem desetljeću, svode se na krilaticu „naših“ i „njihovih“ prijedloga. Apriori odbacujući sve ono što dalazi od “njih“ šta god to “njih“ podrazumijevalo bilo u etničkom, stranačkom, religijskom, administrativno-teritorijalnom i bilo kojem drugom identitetu kojim je moguće napraviti distikciju i podjelu na “nas“ i “njih“.
“Drugo i drugačije“ doživljava svoju potpunu afirmaciju u Bosni i Hercegovini a manifestuje se politikama neslaganja, konflikta i sukoba. Politika neprihvatanja i subverzivnog sukoba u Bosni i Hercegovini pretežno djeluje na principu “neargumentovanog protivljenja“ jer predlagač ne dolazi iz “naših“ redova.
Generacije koje odrastaju i koje se obrazuju u Bosni i Hercegovini proteklih trideset godina, kao i one nove koje dolaze morat će iznaći snage i znanja kako prevazići nametnute “mentalne okove“ kako bi bili u mogućnosti graditi Bosnu i Hercegovinu. Modernu državu koja će, kako je i kroz svoju milenijsku prošlost, suštinski funkcionisati na principima multikultranog i multietničkog jedinstva u različitosti temeljene na definiranju našeg, integralnog i integrirajućeg bosanskohercegovačkog iskustva života.
*Autor je direktor Memorijalnog centra Sarajevo. Predavač na Fakultetu za umjetnost i društvene nauke na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS), 2022. godine izabran u zvanje docenta na odsjeku za političke nauke i međunarodne odnose na Istanbul Ticaret univerzitetu.
akos.ba
