Izrael – nasilna država bez legitimiteta
Brutalnost inspirirana nacizmom koju cionisti ispoljavaju posebno napadom na Refah ohrabrena je potpuno neprincipijelnim, lažljivim stavovima baš SAD-a i Britanije koje prvo pozivaju cionistički entitet da ne napada civile, ili da barem pazi koliko ih pobije, pa kad ovaj to ipak učini, ne slijede niti najave sankcija, već dodatna podrška – “željezna” kako ju je nazvao bosanski i bošnjački prijatelj Joe Biden. Isto tako, kada je započeo napad na Refah, nikakve reakcije osim “pazite koliko civila pobijete”, nije bilo.
Izraelski napad na Gazu, započet nakon 7. oktobra prošle godine, pod egidom samoodbrane nema nikakvo legalno uporište. Naime, samoodbrana se ne odnosi, po međunarodnom pravu, na okupacijsku silu. Nadalje, član 51. Povelje Ujedinjenih nacija, na koju se poziva cionistički entitet, daje pravo državama na odgovor na napad druge države, temeljem intenziteta i dosega, što znači da odgovor mora biti proporcionalan i to prema drugoj državi.
GAŽENJE MEĐUNARODNOG PRAVA
Presude Međunarodnog suda pravde određuju da se samoodbrana ne može primjenjivati u kontekstu okupacije. Izrael je i dalje okupacijska sila u Gazi i u cijeloj Palestini.
Kako je Izrael u roku od nekoliko dana vratio punu kontrolu unutar svojih granica i na okupiranim dijelovima drugih zemalja (Liban, Sirija, Palestina), nije postojala nikakva osnova sa stanovišta međunarodnog prava na daljnju vojnu akciju na okupiranoj teritoriji Gaze iz koje su se izraelske vojne snage povukle još 2008. godine, nakon čega su, pod firmom nepriznavanja izborne pobjede Hamasa, izvršile potpunu blokadu teritorije koju održavaju sve do danas.
Dakle, ovdje nije riječ o odbrani svoje teritorije i svojih građana, već o vojnoj kampanji sa sasvim drugim ciljevima. Ti su ciljevi vidljivi u posljednjih osam mjeseci – državna kampanja genocida koja ne staje, čak prkosi odlukama i naredbama najvišeg međunarodnog suda napadom na Refah, odnosno na civile kojima je prije naredio da u njega izbjegnu kao u “sigurnu zonu”, vršeći stalno ratne zločine.
Prkosi, naizgled, cionistički entitet i svojim pokroviteljima – SAD-u i Britaniji – koji su zabrinuti i moljakaju svoje zločesto čedo da pazi kada bombardira gusto naseljena područja kako bi bilo što manje civilnih žrtava. A njih je, ne računajući zatrpane u ruševinama, skoro 40.000. O ranjenima i osakaćenima, kojih je više od 80.000, da se i ne govori. Brutalnost inspirirana nacizmom koju cionisti ispoljavaju posebno napadom na Refah ohrabrena je potpuno neprincipijelnim, lažljivim stavovima baš SAD-a i Britanije koje prvo pozivaju cionistički entitet da ne napada civile, ili da barem pazi koliko ih pobije, pa kad ovaj to ipak učini, ne slijede niti najave sankcija, već dodatna podrška – “željezna” kako ju je nazvao bosanski i bošnjački prijatelj Joe Biden. Isto tako, kada je započeo napad na Refah, nikakve reakcije osim “pazite koliko civila pobijete”, nije bilo.
Šta to može značiti, kako takve signale mogu tumačiti zločinci koji vode cionistički entitet? Samo kao podršku da nastave s genocidom. Posebno ako im se u zgražanju na prijedlog Glavnog tužioca Međunarodnog kaznenog suda da se izdaju nalozi za hapšenje Netnayahua i Gallanta, iako “uravnoteženi” s prijedlogom za hapšenje Hamasovih vođa, aktivno pridruže. Dakle, šta mogu misliti ratni zločinci, do lakata u krvi, nakon što se iz SAD-a prijeti i familiji tužilaca zbog pokrenutog postupka protiv samo dvojice članova kabineta, tzv. izraelske vlade. Da i oni mogu prijetiti, što i čine, kao što su to činili od 2015. godine, otkada je Palestina kao članica-promatrač UN-a pristupila Međunarodnom krivičnom sudu.
I nije riječ samo o Gazi. Sva su okupirana područja Palestine izložena ilegalnom naseljavanju (prema mnoštvu rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a), aparthejdu za koji već postoji prijava i istraga MKS protiv tzv. Izraela. Ovdje je riječ o čisto evropskom projektu nasilne kolonizacije stranog stanovništva, kroz ubistva, otimanje vlasništva i posjeda, nasilnim izmještanjima i deportacijama, arbitrarnim hapšenjima čak i djece, beskonačnim zadržavanjima u pritvoru uz mučenja, a bez podizanja optužnice, držanja potpune blokade čitave teritorije Gaze punih šesnaest godina. Takvoj državi i vlasti nekakva Ursula von der Leyen, najvjerovatnije ponovo instalirana šefica Evropske komisije, tepa da je jedina demokratija na tzv. Bliskom istoku. Kako je to poodavno rekao jedan italijanski novinar – Izrael je kao klin zabijen u Zapadnu Aziju da posluži interesima neokolonijalizma.
KOLAPS PRAVA ILI ZAPADNOG SISTEMA
Kako god se završe procesi koje je pokrenula Južna Afrika protiv Izraela na MSP-u, može se reći da se ispisuju nove stranice historije. Ili će se konačno odmetnuta država bez legitimiteta privesti pravdi zbog kontinuiranog i dugotrajnog kršenja međunarodnog prava ili će disfunkcionalan zapadni međunarodni sistem kolabirati.amaHamasoHHHHH Podrškom cionističkom nezapamćenom nasilju, Zapad i posebno njegove elite dovele su tzv. svjetski poredak, baziran na pravilima, u singularnu tačku infleksije ili na polaznu tačku puta bez povratka jer je ta bezrezervna podrška genocidu nad Palestincima potpuno razotkrila dvostruke standarde Zapada prema ljudskim pravima i međunarodnom pravu, idejama dobrano proizašlima iz njegove kolonijalne prošlosti. – Vi nećete moći reći da niste znali, kako je Alija Izetbegović otpovrnuo svojim tužiocima i sucima na montiranom procesu 1983. godine.
Međutim, kada neće elite, na Zapadu desetine i stotine hiljada ljudi, zgrožene onim što vide na društvenim mrežama, a ne vide u medijima, izlaze na ulice i uporno demonstriraju, ispoljavajući svoju zaprepaštenost i gađenje izraelskim zvjerstvima i zapadnom saučesništvu. Marginalne kritike izraelskog režima koje se daju čuti od lidera zapadnih država samo su očajnički refleks pokušaja povrata barem dijela potpuno izgubljenog legitimiteta. No, to je premalo i prekasno.
Nažalost, ovime je ideja međunarodne pravde raspršena, ostala je samo floskulom, bez supstance, posebno ako doista ne bude nikakvih posljedica za Izrael i njegove kolonijalističke vladare koji se ponašaju baš kao i njihovi zapadni uzori od prije dvjestotinjak godina, sve donedavno. Baš kako su evropski kolonijalisti smatrali da domicilno stanovništvo nije imalo zemlju u vlasništvu, pa su je oni prisvajali bez ograničenja, tako i cionisti (od početka, do danas) smatraju isto. Ti rasistički stavovi sama su srž izraelske politike, od nasilnog stvaranja do danas. Kako je to rekao jedan od skorih optuženika MKS-a, ministar rata cionističkog entiteta Yoav Gallant – Mi se borimo protiv ljudskih životinja i tako postupamo.
MALO HISTORIJE ZA RAZUMIJEVANJE
Za razumijevanje prethodno rečenoga, nije zgorega podsjetiti se nekih historijskih činjenica. Nakon osnivanja Cionističkog kongresa 1897. godine u Ženevi, već 1899. ustanovljena je Jevrejska kolonijalna fondacija, koja je u Palestini osnovala ogranak 1902. pod nazivom Anglo-palestinska banka. Dakle, kolonijalizam kao osnova političkog legitimiteta. Iako je Teodore Herzl, osnivač cionizma i prvi predsjednik cionističkog kongresa, jevrejski nacionalni dom tražio u Ugandi, Argentini i na Kipru, nakon 1917. i ulaska britanskih trupa maršala Allenbyja u Kuds, te evidentnog poraza i povlačenja Osmanlija iz Biladi-š-šama, jevrejska je elita, posebno u SAD-u, počela podržavati osnivanje jevrejske države u Palestini. Britanski ministar vanjskih poslova Lord Alfred Balfour iste je godine napisao pisamce koje se pretenciozno naziva Balfourovom deklaracijom, kojim obavještava Lionela Rotschilda, lidera anglo-jevrejske zajednice, da britanska vlada pruža podršku ustanovljenju nacionalnog doma za jevrejski narod u Palestini.
“Deklaracija” je podigla cionistički entuzijazam i nade u ispunjenje ciljeva svjetske cionističke organizacije o jevrejskom domu na Sionu. Teodore Herzl i Chaim Weizmann, a sve više i David ben Gurion, koji je do 1917. nagovarao Amerikance da podrže opstanak Osmanskog carstva i njegovu vlast u Palestini, započeli su intenzivno lobiranje za dobivanje međunarodne podrške, a to je tada značilo podrške zapadnih zemalja, ustanovljenju ekskluzivno jevrejske države u Palestini. Čak osamnaest godina prije početka Holokausta, koji se predstavlja razlogom nasilnog formiranja države. U tome su tražili saveznike, od zakletih rasista i antisemita, poput Cecila Rhodesa, do fašista Mussolinija i nacista.
Usprkos Willsonovim načelima o pravu na samoopredjeljenje, pa i arapskih država u Zapadnoj Aziji, Versajska konferencija dodijelila je Britaniji mandat nad Palestinom, odnosno njezinom dijelu pod nazivom Cisjordanija, jer je Britanija, kao jedna od pobjednica u Prvom Svjetskom ratu, diktirala uslove mira i međunarodnog poretka, a pozivala se na Balfourovo pismo Rotschildu. Time je dan lažni okvir za jevrejski nacionalni dom u Palestini i postavljena pozornica za konačno uspostavljanje nelegitimne države, nacionalno isključive države, bez obzira na stavove domicilnog stanovništva.
Pravni stručnjaci, poput profesora međunarodnog prava na Univerzitetu Cambridge Ralpha Wildea, koji je to rekao pred MSP-om, smatraju da je Balfourova “deklaracija” pravno nevažeći dokument i temeljem nje nije mogla biti uspostavljena isključivo jevrejska država u Palestini. On tvrdi da su relevantne odredbe Balfourove deklaracije pravno nevažeće i da nema pravne osnove u tom instrumentu britanskog mandata za osnivanje posebne jevrejske države u Palestini.
Takav stav britanske uprave doveo je do masovnog useljavanja evropskih i dijela američkih Jevreja, koji su naoružavani uz formiranje paravojske Haganah i terorističkih grupa Irgun i Stern, čiji su članovi bili kasniji izraelski premijeri Menachem Begin, Yitzak Shamir, Ariel Sharon i Yitzak Rabin. To je naišlo na palestinski otpor, koji je poprimio i oružanu dimenziju tzv. Arapskim ustankom 1936. godine.
Potaknuta palestinskim otporom, britanska mandatna uprava mijenja politiku kolonizacije Jevreja 1939. godine i u dokumentu pod nazivom “White paper” postavlja limit od maksimum 75.000 jevrejskih kolonista godišnje, uz prestanak kolonizacije 1944. godine ako se domaće palestinsko stanovništvo ne složi s daljnjom “imigracijom”.
Situacija je pogoršana progonom Jevreja iz Njemačke i okupiranih dijelova Evrope i oni u sve većem broju nastoje kolonizirati Palestinu. Na postavljanje maksimuma i kraja useljavanja, jevrejske terorističke grupe započinju rat terora protiv Palestinaca i britanske uprave, protiv ove potonje do 1947. godine i britanskog povlačenja koje je naredila laburistička vlada Clementa Atlleja. Naime, tada cionisti optužuju britansku upravu za favoriziranje Arapa. Kombinacijom povećanog pritiska na useljavanje zbog Holokausta, kampanje jevrejskog terora te velikih ratnih troškova i kredita britanske vlade stvorena su preduslovi za britansko povlačenje iz mandata i prepuštanje problema tek osnovanim Ujedinjenim nacijama, tada s malim brojem članica.
Ujedinjene nacije donose tzv. Plan podjele 1947. godine koji je predložio (ne naložio) podjelu mandatne Palestine na dvije države, približno 60 posto teritorije za jevrejsku i 40 posto za palestinsku državu. O prijedlogu se trebalo raspravljati i za njega nije dobiven pristanak niti jedne arapske države, a kamoli domicilnog palestinskog stanovništva koje se čak ništa nije niti pitalo. Temeljem toga, Generalna skupština donosi rezoluciju kojom odobrava stvaranje dviju država, iako ne postoji konsenzus, a niti relevantna i obvezujuća Rezolucija Vijeća sigurnosti, te David ben Gurion, ojačan paravojskom Haganah i terorističkim grupama, proglašava 1948. godine državu, čak i na teritorijama koje su po Planu podjele trebale pripasti palestinskoj državi, odmah primjenjujući kolonističko nasilje nad domicilnim stanovništvom, istjerujući ga iz kuća i sa zemlje.
Naravno da se arapske države, kao ni Palestinci, s takvim pravnim, političkim i vojnim nasiljem nisu mogli pomiriti i da su na njega odlučile odgovoriti vojnom akcijom. Tokom tog Prvog arapsko-izraelskog rata, Haganah, koja je proglašena redovnom vojskom novostvorene države i u nju integrirani teroristi, zajedno s naoružanim bandama kolonista započinju kampanju stalnog genocida. Ime sela Deir Yassin ostat će upamćeno u historiji kao prvi čin zločina izraelskog genocida nad Palestincima i simbol početka palestinske katastrofe – Nakbe koja je završila progonom 800.000 Palestinaca, izraelskom krađom još teritorija iz Plana podjele, privremenom egipatskom upravom nad Gazom i jordanskom nad istočnim Kudsom i Zapadnom obalom. Takvo je stanje potrajalo do Drugog arapsko-izraelskog rata, u kojem je Izrael okupirao Gazu, Istočni Kuds i Zapadnu obalu, Sinajski poluotok i Golansku visoravan, od Egipta i Sirije te započeo i danas aktualnu kampanju nove kolonizacije navodnih Jevreja sa svih strana svijeta na novookupirane palestinske teritorije, ilegalno, i protivno svim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a.
Dakle, koloplet nasilja započeo je davno prije, a ne 7. oktobra 2023. godine kako tvrde cionisti i zapadni im pokrovitelji kao i balkanske neznalice.(stav.ba)
akos.ba
