„Nobelovci“

Istina je često jako bolna, ali nužna zarad moguće bolje budućnosti. Očigledno je, pak i više od toga, da katoličanstvo gubi sjaj u Evropi. Samo još privid stoji ne salomljen. A kada bi se malo jači reflektor uperio na pozornicu evropskog katoličanstva, bilo bi posve očito da je to mrtav skeleton obuzdan konopcima u rukama vješta lutkara. Pomodarstvo je preuzelo kontrolu, potisnuvši duh katoličanstva. Pala je evo i posljednja utvrda, samo prijestolje, Sveta Stolica, dopustivši blagoslove istospolnim brakovima.

No, nije bit uvodna nit. Žal je golem, i saosjetan. U tom glomazniji, što i ummet Muhammedov a.s. korača svojemu zgasnuću, prateći u stopu glamur propasti. Djeda Mraz je prevario kako katolike također i muslimane, i mnoge pravoslavce i još druge. Uspostavio je neku novu, bezbožnu,  zabavnu i primamljivu religiju, koja sve potonje ostavlja u sjeni svog žarkog crvenila. Kićava religija, zvonka omladini, odgoji generacije slijepaca koji preuzeše kormila institucija a potom otvoriše vrata te za njima pođoše sve neprilike.

Razmetnici se dadoše u utrku, koji će iskazati veći i odvažniji prkos. Kao kakvi izumitelji, iz godine u godinu očekujući da ih se pozove da prime Nobelovu nagradu, što unesoše nešto korisno u vjeru, kulturu, postignuće. I što manje priznanja prime, u tom jače i glasnije za tim plaču i gordo kliču za svoju slavu. Znaju da i što drugomu priušte, da će im se vratiti. Pa i tako kada čine, samoljublje prizivaju, tobože zazirući.

Ne ide to tako, degradacija je neupitna. Samo prijem istine s poniznošću i na svoju štetu, donosi oslobođenje. Nije moguće biti na istini, dok cijelim putem aga jaše a sluga za uzde nažuljanim i izmorenim koracima vodi mazgu. Nije moguće, dok beg iz dana u dan begovu čorbu, a seljak begov čemer za večeru trpi. I u svemu, rješenje nije podati seljaku čorbu, niti slugi jahalicu. Rješenje je saći sa minbera kada insan s insanom razgovara, a uspeti se gore samo zarad božije riječi.

Ko se neće složiti, da je porodica osnovna ćelija jednog društva? Polazeći afirmativno, sama snaga jednog društva zavisi od snage porodice, osnovne ćelije, osovine. Snaga manje zajednice potom, je analogno, snaga kompletne, veće zajednice. A pucanjem te osovine, osnovne ćelije, zajednica će biti osakaćena. Za lijek, potrebna je parcijalna promjena hijerarhijskog ustroja, a to bi značilo da sve više instance podrede sebe nižim instancama direktno do porodice. I politički i vjerski, reforma je neodgodiva, na žalost, i jako malo vjerovatna.

Tužna je ta naša vjera po kojoj žalimo sirotinju afričkih i drugih nam dragih zemalja. Ne tako davno, i rado se sjetimo tih godina „bijede“ naše nam historije, iskrenijih osmjeha nego li u današnjemu blagostanju. Bogatstvo ni Bog ne hvali, pak duševno zadovoljstvo Mu je izrazito po volji. Pa upri prstom šta bi radije.

Materijalizam i duhovnost, za čovjekov spas, u kontekstu krajnje granice moraju imati simetričan razvoj. Pak uvijek davati prednost razvoju duhovnosti, ne zapostavljajući u krajnjoj granici osnovu materijalizma, u tom je bolje po čovjeka.

Dobro i loše sporadično teku. Čovjek je zamutio prvo, a umjetno pročistio drugo, tako da plitak insan nema dilemu s kojega žeđ utaliti. Onaj pak, koji želi i žudi božijemu okrilju, ne priginje se niti jednomu izvoru bez prethodnog filtriranja božijom riječju. Kao nikad prije i više, u ovih tri do četiri stoljeća, nije bilo ovoliko konrtasta i značajki da je u biti ono naizgledno dobro zapravo loše a naizgledno loše zapravo dobro. Pa ipak, dvije konstante bez sumnjičenja opstoje, naređeno i zabranjeno. Strogoća im je nedvojbena, riječi nepromijenjene od postanka svijeta, zajednička je to jezgra svim na svijetu bogobojaznim.

Piše: Sedin Duranović

akos.ba