Očekivanja od drugih

Koliko puta smo u svom životu bili tužni i razočarani, samo zato što se netko prema nama nije ponio onako kako smo očekivali?

Mnogi se odnosi nakon takvog događaja promjene. Nerijetko osudimo drugu stranu za nedostatak podrške i razumijevanja, a ogroman svijet koji nam je dat smanji se u naša četiri zida. S vremenom nemamo više povjerenja u druge i čini nam se da sve moramo podnositi sami. Nekako prirodno nam dolazi da najveću podršku očekujemo od svojih bližnjih pa tek onda od prijatelja. Kada nam treba pomoć, prvo ćemo se uhvatiti za ruku koja nas je držala dok smo bili djeca ili za onu koja nas čvrsto drži dok spavamo.

Uvijek očekujemo od drugih naspram onog što mislimo da je ispravno. Ukoliko se postupci drugih ne poklope s onim što smatramo ispravnim, slijede svi oni dobro nam poznati osjećaji i pitanja od kojih blago rečeno dobijemo glavobolju i ne stižemo nigdje.

Svaki čovjek na ovoj planeti stvoren je kao nejako biće bez obzira koliko se mi činili jakima. Koliko god vrhova osvojili i država posjetili, mi smo samo jedna sićušna praška u bespuću svemira. Mi smo stvoreni da budemo zavisni, stvoreni smo da osjećamo i da biramo kojim putem ćemo krenuti. Sasvim prirodno je da težimo podršci i potvrdi drugih, pogotovo onih do kojih nam je stalo, no tu se nalazi zamka u kojoj često svatko od nas zaglavi.

Između odlaska na posao, u školu, između pripreme obiteljskog ručka i posjeta doktoru, mi trebamo svoj vlastiti izvor napajanja. Izvor koji će nam napuniti dušu i dati snagu da krenemo dalje kada padnemo, da obrišemo suze nakon emocionalnog sloma  i da sami sebe pokupimo kad se naše misli razbiju u stotinu komadića. Život je šaren poput perzijskog tepiha. Dok ga živimo, kroz naše će tijelo proći stotinu emociju. Neke ćemo osjetiti u najvećoj samoći, a neke će nam se činiti toliko velikima da ćemo poželjeti s nekim podijeliti njihovu jačinu. To je ono ljudski što nosimo u sebi, ono što nije opipljivo i ne može se objasniti riječima. Jer, emocije nisu organ, ali su nam date s razlogom i bez obzira što ih ne možemo vidjeti, već samo osjetiti, zbog njih smo najviše ono što jesmo. One su sredstvo da pokažemo svoju unutrašnjost, ali zbog kojih se mi, ako ih pravilno ne upotrijebimo i ne shvatimo pouku, osjetimo izgubljeno, pogotovo kada olakšanje tražimo na pogrešnom mjestu.

Najveća pogreška koju činimo u odnosimo sa drugim ljudima jest ta da tražimo od njih ono što nam ne mogu dati. Tražimo od njih da napune našu prazninu i utišaju našu tugu. Tražimo da uvijek budu tu kada nam je potrebno. Drugim riječima, očekujemo da budu taj naš izvor snage kojeg prijeko trebamo, naš oslonac i sklonište, da nam pokažu put kada postanemo nesigurni i preplavljeni emocijama.

Jednom sam davno u Malom princu pročitala divnu rečenicu koja se zapravo provlači kroz mnoge druge oblike umjetnosti i razne druge priče, ali uvijek sa istom poantom. Ona glasi: “Od svakog treba zahtijevati ono što on može dati.” Ali i mimo svjetovnih tekstova, Kur’an i hadis su nam pokazali puno primjera o ovoj tematici. Sjetite se samo Jusufa, alejhiselama i njegove životne priče. Zar bi itko od svoje rođene braće očekivao ono što su braća napravili svom malom bratu? Moramo naučiti postaviti sve na svoje mjesto, no čini mi se da tu vještinu steknemo tek onda kada prođemo kroz razna razočarenja i kojekakve izdaje.

Koliko smo puta pročitali riječi mudrih ljudi da ne očekujemo od drugih ljudi ili da bar smanjimo svoja očekivanja? Najmirniji je onaj čovjek koji je shvatio da ga njegova sreća ne čeka u tuđem zagrljaju ni lijepoj riječi, a spokoj je daleko od ljudskih glasova i postupaka. Nemojte me pogrešno shvatiti, mi ćemo uvijek očekivati podršku od onih koje volimo i u većini slučajeva tu ćemo podršku i dobiti. Obitelj i prijatelji bi trebali biti naša mala tvrđava usred dunjaluka. No, dogodit će se koji put da nećemo dobiti podršku, da ćemo se razočarati i tu trebamo izvući pouku. Gdje žurimo kada nas boli duša? Tu nam može pomoći samo Onaj koji je stvorio dušu.

Zar nam nije Gospodar naš rekao u suri Eš-Šuara: “I nitko nije kao on.”?

Svaki put kad nam postane teško u životu i kad nas obuzme sumnja u naše izbore, okrenimo se ondje gdje smo počeli. Okrenimo se onom što je još od rođenja dio nas. Duša će znati gdje da traži ako utišamo vlastite želje i misli. I ono bitno, očekivanja!

I ne zaboravite, ništa nije toliko teško da mi to ne možemo nositi na svojim leđima, zar nam nije i to Gospodar rekao? U vrtlogu obaveza zaboravimo gdje prestaje svaka oluja i da sigurna plovidba broda ne ovisi samo o faktoru vremenu, već najviše ovisi o vještini kapetana i njegovim odlukama.

Početkom sam godine pročitala knjigu doktora Elharuna Selimovića odakle bih podijelila jedan divan citat:

„Duhovna zadaća koju moramo predočiti jest: uvjerenje da nam je Allah dao našu porodicu, prijatelje, zanimanje sa određenim razlogom. Postoji dakle nešto više, nešto uzvišeno, nešto skrovito i prekrasno baš ovdje, a ne tamo negdje s druge strane, gdje nam se čini da je trava zelenija. A na nama je da otkrijemo to nešto uzvišeno upravo ovdje gdje smo sada, u svakodnevnim događajima i dokolicama našeg života.“

Pa i da ste sami, vi niste sami. I ako mislite da ste izgubljeni, vi ste zapravo baš ondje gdje treba biti. Kao što reče doktor Selimović, na nama je da otkrijemo razlog jer uvijek, baš uvijek, postoji nešto veće što čeka da ga otkrijemo.

Piše: Nermina Piragić Hadžović

Akos.ba