Almasli grana je posebna rafiniranost, elegancija, i kulturno naslijeđe

U razgovoru za Fenu Berina Filipović Kulenović, svojim estetskim afinitetima i profesionalnim posmatranjem nakita, analizira unikatnost almasli grane.   

Burna istorija, osvajanja i seobe uticali su na način života pa tako i na izradu i praktičnu upotrebu nakita. Slično se desilo i našem podneblju. Dolaskom Osmanlija došao je novi način života, nove navike i običaji, nova tržišta.

“Ondašnje tržište je osiguralo da elmas (u bosanskom govoru almas) postane i ostane najpoželjniji dragi kamen. Oduvijek je nošen kao ukras. Zajedno s drugim draguljima stoljećima je oblagan preko žada i drugog tvrdog kamena pričvršćen na površinu nježnim cvjetnim svicima u zlatu. Korijeni ove vrste izrade dosežu do Perzije, a dolaskom Rokokoa duga tradicija oblaganja prerasta u povezivanje manjih motiva s dragim kamenom, grančicama od zlata, u almasli grane” pojašnjava sagovornica istorijat  nastanka i izrade posebno vrijednog nakita.

Kaže da najstariji primjerci almasli grana, koje je vidjela  su komadi s početka 19. stoljeća. Njihov oblik i formu je zasigurno definisalo vrijeme rokokoa. Elegancija, rafiniranost, prirodni uglavnom cvijetni motivi, sve su to odlike jedne almasli grane.

“Posebni su to komadi nakita. I po izradi i po simbolici. Mene su prvenstveno privukli značenje i izrada almasli grana. Kao inžinjer sam odmah zapazila način izrade. Majstorski osmišljeni zahvati i alati kojima se izrađivao tako lijep komad nakita su izuzetni.

Almas tog vremena se brusio, u obliku spiralno složenih latica ružinog pupoljka, i to ručno. Stotinama godina se ova vrsta brušenja, inače nastala u holandskom dijelu Evrope, koristila kao cijenjena vrsta obrade dijamanta. Pošto je svaki almas imao svoj oblik, veličinu i transparentnost koja mu je određivala jačinu sjaja, nakit se izrađivao upravo po njegovom obliku, veličini i sjaju. Pretpostavljam da je ova vrsta nakita nazvana almasli jer je sve počinjalo s almasom. Vrlo vjerovatno su ondašnji majstori slagajući komade dijamanta pronalazili ideju za oblik nakita. Oblik, veličina i broj komada dijamanta određivali su ukupnu veličinu almasli grane. Almas u zlatu kao centralni dio dodatno je ukrašavan zlatnom žicom u obliku latica cvjetova tulipana, ljiljana, jasmina ili ružica gradeći tako jedan zaseban komad” precizira Berina Filipović Kulenović.

Analizirajući  ovaj rafinirani nakit naglašava kako je više njih, osmišljeno složenih, predstavljalo  zamišljenu cjelinu, dizajn, a slagali su se i pričvršćivali jedni na druge direktno u jednoj tački ili na zajednički ram.

“Prostor između dva ili više većih komada napravljenih u formi cvjetova ili latica, a postavljenih po obodu rama, popunjavao se s više manjih komada, vežući one s oboda s jednim centralnim komadom smještenim unutar rama. Nastali komad  se dodatno ukrašavao formama u obliku  listova koji su odgovarali pomenutim cvjetovima gradeći tako jednu cjelinu. Cjeline su se, najčešće, u neparnom broju i harmonično uklopljene po veličini, vezale u formu ogrlice ili su korištene kao centralni dio narukvice, dijademe za kosu ili broša. Nastajali su komadi nakita koji su najvrjedniji dragi kamen almas i plemeniti metal zlato inspirisani najljepšim dijelom prirode cvijetom uvezali u poznate almasli grane” ističe sagovornica.

Komentirajući društveni kontekst vremena u kojem su izrađivane almas-grane kaže da je dizajn budućeg komada nakita imao značajnu ulogu a definisao ga je ondašnji način življenja.

“Zasigurno se zna da su ondašnje žene, iako živeći u naglašeno patrijarhalnom društvu upravljale nakitom. Nakit se nasljeđivao po ženskoj liniji, bio je vlasništvo žena i žene su odlučivale ko će ga nositi ili naslijediti.

Mislim da je upravo pomenuta uloga žene u porodici i društvu nekako potvrdila praktičnost izrade nakita na način da su veličina i oblik dijamanta diktirali dizajn koji je predstavljao zaseban komad a gdje je više zasebnih komada spajano u osmišljenu cjelinu dodatno dajući vlasnici mogućnost da u svakom momentu može iz cjeline izvući zaseban ili cjelini pridružiti još jedan komad a da se smisao ne naruši” navodi Berina Flipović Kulenović.

Karakteristika, a vrijeme je pokazalo i prednost, almasli grana je upravo ta mogućnost da se dva ili više komada spoje u jednu cjelinu povećavajući vrijednost nakitu, potvrđujući društveni status vlasnice a da je iz jednog komada nastajalo dva ili više manjih za nedaj Bože teškog vremena ili pak  ravnomjerne raspodjele zasebnih komada na kćeri.

“I tako kroz vrijeme zavisno od potreba i želja. Majstori su svojim umijećem spajanja zasebnih komada u jednoj dodirnoj tački uspjeli izrađivati komade koji nisu samo pločaste forme već su komadu davali i treću dimenziju gradeći tako komade geometrijskih formi koji su izgledali kao da su u prirodi ubrani” pojašnjava detalje izrade sagovornica.

Almasli grane su pripadale građanskoj kulturi i svjedoci su vremena kada se na našim prostorima razvijala želja za posjedovanjem ličnih predmeta kojima se potvrđivao društveni status. Nosile su se u svim, za život bitnim, prigodama. Rođenje, vjenčanje, druženje…

I u sevdalinci se pominje almasli grana (…Tri bi’ momka primamila, …i Mehmeda kujundžiju,što no kuje altinluke, altinluke, altin-kupe,i na ruke bilenzuke,i na glavu almas-granu, i na čelo almas-pero!, iz pjesme Lijepa Naza  koju je zabilježio Alija Nametak). I žensko ime Almasa je poteklo iz naziva dragog kamena.

A da su žene nosile almasli grane i da su držale do njega govore, nažalost, rijetke slike majstora našeg podneblja.

Jedan od rijetkih slikara koji je portretima žena bogatih trgovaca, zanatlija i uglednih ljudi ovjekovječio almasli grane je i slikar Spiridon Špiro Bocarić. Nakon završenog studija dizajna i umjetnosti u Veneciji, krajem 19. stoljeća, boravka u Sarajevu a kasnije u Banja Luci kao direktor Muzeja Vrbaske banovine, akademski slikar i etnolog Bocarić prepoznao je njihovu ljepotu i značaj te na svojim djelima ovjekovječio almasli grane.  

“Ljepota izrade almasli grana, njena jedinstvenost i unikatnost, proslavila je sarajevske majstore. Zasigurno se zna da su vještine izrade almasli grana Sarajevu dale posebno, a ja bih dodala i zasluženo mjesto u cijelom Osmanskom carstvu. Vrlo cijenjena, po eleganciji i preciznošću prepoznatljiva izrada sarajevske ružice kao motiva našeg nakita i sada može pronaći u komadima nakita sarajevskih zlatara” kaže Berina Flipović Kulenović.

Rezime razgovora o nakitu ručno izrađenom od dijamanata i zlata je da je moderni način života, razvoj zlatarstva kao industrije potisnuo ručnu izradu nakita a upotreba modernih načina brušenja dijamanta skoro da je bacila u zaborav brušenje u vidu latica pupoljka ruže pa tako i almasli grana.

Ali priča o almasli granama odolijeva vremenu…

“One su tako posebne, lijepe i značajne kao kulturno naslijeđe. Potrebno je baviti se njima, prenositi znanje izrade i umijeće nošenja takvog nakita” kaže na kraju razgovora Berina Filipović Kulenović, inženjer mašinstva, pojašnjavajući i motiv ovog teksta za one koji ga budu čitali.

Poimanje nakita se nikad nije promijenilo. Prilagođavao se vremenu u kom je nastajao. Nekad se nosio kao hamajlija da otjera zlo ili kao kopča da spoji dva komada odjeće. Nakitom se plaćao miraz, a korišten je i za trgovinu robom. Potvrđivao je statusni simbol, isticao bogatstvo i moć.

Čovjek je oduvijek bio afektiran nakitom, volio je biti ukrašen. Kako nekad, tako i sad.(FENA)