Kiraetska nauka: Tedžvid
Za Akos.ba piše: mr.sci.kurra hafiz Alija ef. Rahman
Drugi dio
NAPOMENE O TEDŽVIDU
Kiraetska nauka, kako smo spomenuli u prošlom tekstu, obuhvata više znanstvenih disciplina. Stoga je velika greška tedžvidsku znanstvenu disciplinu a naročito kiraetsku nauku svoditi na poznavanje slova arapskog alfabeta, sažetih tedžvidskih pravila i sl. Ovim tekstom tretiramo jedan segment ili disciplinu kiraetske nauke, onu tedžvidsku.
Učenjaci jasno navode da je Kur’an od Allaha objavljen tedžvidom tj., prema tedžvidskim pravilima koja kao takva definira kiraetska nauka danas. U tom kontekstu, ulema naglašava da je fardi ajn (stroga individualna obaveza) da muslimani nauče čitati Kur’an prema pravilima tedžvida shodno mogućnostima govornog aparata. S druge strane, fard kifaje (kolektivna obaveza) muslimanske zajednice je proučavanje tedžvida na najvišim akademskim razinama kako u praktičnom tako i u teorijskom smislu.
Proučavanje tedžvida je dvosmjerno, tj., postoji tedžvid i’lmi (teoretsko proučavanje tedžvida) i tedžvid a’meli (vještina praktične realizacije tedžvidskih pravila). Druga navedena razina je pojedinačna obaveza svakog muslimana, na žalost često zapostavljena. Međutim, istinski izazov za mnoge je upravo ova druga razina proučavanja tedžvida (praktična realizacija). Zašto? Zato što ona uopšte nije prosta kako ju mnogi doživljavaju. Naime, nemoguće je valjano ovladati ovim segmentom tedžvida a da se primjena tedžvidskih normi i pravila ne uvježbava i praktično finira pred vrsnim učiteljima. To se u kiraetskoj nauci naziva teleqqi tj., specifican način usmene predaje koji podrazumijeva:
a) da učenik pažljivo sluša opetovano učenje učitelja (es-sema’u) i
b) da opetovano ponavlja svoje učenje pred učiteljem (el-a’rd) sve dok ovaj ne utvrdi ispravnost i preciznost u učenju.
U konačnici, upravo ovim metodom je Muhammed a.s., preuzeo Objavu od Džibrila a.s., a na isti način ju je prenio svojim ashabima r.a., što će reći da je tedžvid nebeskog porijekla. To dovoljno govori da je proučavanje i uvježbavanje tedžvidskih pravila i poseban čin ibadeta.
Učači uglavnom čine dvije vrste grešaka:
a) jasne i očite greške poput zamjene harfova ili pogrešnog mahredža harfa i sl.,
b) skrivene greške koje primjećuju samo vrsni poznavaoci tedžvida.
NASTANAK I RAZVOJ TEDŽVIDSKE ZNANSTVENE DISCIPLINE
Glede tedžvidske naučne discipline koju kao sređenu, sistematiziranu i formatiranu danas poznajemo, početak tog puta nejveći dio uleme pripisuje čuvenom Abu Asvadu ad–Dualiju čijim zalaganjem bivaju načinjeni prvi koraci u sređivanju i sistematizaciji ove naučne discipline. Ubrzo nakon toga, učenjaci pišu zasebna djela iz oblasti tedžvida a prvo takvo djelo se pripisuje Abu Muzahimu al–Hakkaniju koje je pisano u formi kaside od 51 stiha. Kasnije, o tedžvidu piše Abu Hasan as-Saidi idr. Međutim, sva djela napisana u ovom ranom periodu mogu se smatrati sažetcima ili tedžvidskim priručnicima. Prva potpuna i opširna djela iz oblasti tedžvida se pojavljuju od 5. stoljeća po hidžri od kojih izdvajamo tri nastala u dijelovima islamskog zapada (Španija) i to: Ar-ria’jah li tadžvid al-kira’ah od Makki ibn Abi Talib al-Kajsija, At-Tahdid fi itkani wa at-tadžvid od Abu A’mr ad-Danija i Al-Mudah fi at-tadžvid od Abdulvahhab ibn Muhammad al-Kurtubija i dva nastala na islamskom istoku i to: Kitab fi at-tadžvid od Abu Fadl ar-Razi al-I’džlija i At-tadžrid fi at-tadžvid od Abu A’li al-Hasan ibn Ahmad al-Bannaa’. U periodu od 5-9. hidžretskog stoljeća, nastala su brojna djela iz oblasti tedžvida a pojavom imama Ibn al-Džazarija i njegove Mukaddime nastupa zlatno doba tedžvida kao znanstvene discipline. Od tada do danas, Mukaddima je najpoznatije djelo o tedžvidu na koju je napisano 50 a prema drugom mišljenju 68 opširnih komentara. Jedan od tih je nedavno urađen i na bosanskom jeziku o čemu ćemo nešto kazati u nastavku.
U kontekstu kazanog, kao što je bio običaj, da u početcima nastanka tedžvidske discipline, o njoj, čak i na arapskom jeziku od samih Arapa bude pisano sažeto i skraćeno, isto tako je npr., i kod nas, zbog određenih okolnosti i razloga broj tedžvidskih pravila i poglavlja svođen na minimum i nužni dio, pa je otuda percepcija čak i teološki obrazovanih da je tedžvid = nešto malo više od “sufare”. Stoga, uz postojeće radove na polju tedžvida, nama predstoji još mnogo posla na sistematičnom i temeljitom sabiranju tedžvidske građe.
PROUČAVANJE TEDŽVIDA U BIH
Rahmetli dr. hfz. Fadil Fazlić je ustvrdio da je praksa pisanja o tedžvidu kod nas bila itekako živa, međutim, dobar dio te zaostavštine je zagubljen. Ipak, može se kazati da je uglavnom riječ kratkim priručnicima tedžvida. Naslove i autore tedžvidskih poduhvata kod nas, sabrao je i pobrojao rhm. hfz. Mahmud ef. Traljić u svome radu pod naslovom Tedžvidi na bosanskom jeziku. Do sada je najdetaljnjje tedžvidsku nauku kod nas obradio rhm. hfz. prof. dr. Fadil ef. Fazlić koji je napisao vrijedno djelo tedžvida u dva opširnija toma u kojima je detaljno i naučno argumentovano pobrojao, obrazložio i obradio brojna tedžvidska poglavlja.
Pa i pored ovog iznimno važnog djela rhm., hfz. Fazlića, naša biblioteka je svojevrstan sažetak ukoliko bismo je uporedili sa djelima i tomovima komentara tedžvida na arapskom jeziku. Lijepa vijest je to što je nedavno iz štampe izašao, do sada napotpuniji tedžvid kod nas a kao komentar Mukaddime – jednog od najvažnjjih djela tedžvidske discipline od imama Ibn al- Džezerija. Autor ovog komentara na našem jeziku je prof. dr. kurra hafiz Dževad ef. Šošić i zaista je poslastica za sve istraživače tedžvida na najvišem akademskom nivou. Ako izuzmemo ova dva spomenuta opširna tedžvida kod nas, sve do njihove pojave je korišten Tedžvid od rhm. kurra hafiza Ibrahima ef. Trebinjca i hfz. Ćamila Silajdžića.
Za početnike je ovo jedno izuzetno značajno djelo, vrlo je sažeto i tedžvidska pravila su objašnjena na pregledan i sistematičan način. Štaviše, ovo je djelo dostatno za svakog muslimana koji zeli naučiti osnovna pravila za učenje Kur’ana. Ono što je vidljivo jeste da su autori ovog tedžvida, uprostili i na minimum sveli pravila koja su obrađivali uz izostavljanje brojnih drugih. Jasno je da su i sami bili svjesni da je nivo svijesti o kiraetskoj nauci i tedžvidu kao disciplini na takvom nivou, da su naprosto morali ublažiti kriterije.
Djela o tedžvidu su kod nas pisali i drugi autori, sažeto i koncizno a koje je otkrio i spomenuo rhm. Hfz.Mahmud ef.Traljić u spomenutom radu. Među tim kratkim i sažetim radovima i djelima, jedan je poseban i veoma zanimljiv. Riječ je o tedžvidu rhm. hfz. Asima ef. Sirće koji je, vrlo vjerovatno, jedini naš alim koji je pokušao na bosanskom jeziku i u stihovnoj formi objasniti tedžviska pravila. Naime, sva spomenuta djela na našem jeziku su svojevrsni komentari i objasnjenja tedžvidskih poema koje su pisali veliki učenjaci na arapskom jeziku. Međutim, hfz. Sirćo se odvažio da pravila objašnjava u stihu na svom maternjem bosanskom jeziku po uzoru na arapske autore. Evo primjera kako hfz. Sirćo objašnjava neka tedžvidska pravila:
Sakin harf je na kom nema otrota
Niti medda, ustuna ni esreta
Ili kada kaže:
Dođel iza harfi medda sebeb medd
Neposredno treba biti uz harfi medd
A najlakše to se potom poznaje
Sebeb medd hemze krivo ako je
Dakle, naša ulema je pisala djela iz oblasti kiraetske nauke i tedžvida onoliko koliko su osjećali da su ljudi u želji da uče o navedenom. Složenim prilikama kroz koje je naš čovjek prolazio, potiranje vjere i vjerskih nauka, rezultiralo je i pomanjkanjem interesovanja te je sve zajedno uslovilo da naši alimi od opširnog načine skraćeno i obrađuju tek ono što je najnužnije. Tako je i sa tedžvidom. Međutim, mi u ovim prilikama i okolnostima nemamo izgovor za prosječnost a da ne spominjemo ispodprosječnost. Danas, kada vjera uživa slobodu i kada imamo institucije i kadar koji želi više, samim time se podižu i standardi i kriteriji i stoga, nemamo opravdanje kiraetsku nauku kao i svaku drugu minimizirati i uproštavati.
Hvala Allahu, u fazi smo kada je kiraetsku nauku moguće i potrebno izučavati na najvišem nivou, po uzoru na sve znanstvene centre islamskoga svijeta. Već sada nastaju djela i radovi iz oblasti kiraetske nauke koja prema svim znanstvenim uzusima i veoma temeljito tretiraju kiraetsku nauku pa i tedžvid kao njezin zaseban naučni entitet. Tako npr., hvale vrijedan naučni rad je načinio hfz.mr. Abdulaziz ef. Drkić pod naslovom Tedžvid – predajni putevi Hafsovog rivajeta u kojem u maniru istinskog alima tretira jedno veliko polje tedžvidske znanstvene disciplina i to samo jednog rivajeta. Ovo je jedan novitet kod nas i zaista otkriva svo bogatstvo, širinu i kompleksnost kiraetske nauke.
Drugi rad koji je zapažen o tedžvidu je doktorska disertacija dr.hfz.Mensur ef.Malkića koja još nije štampana, ali koja na akademskkm nivou tretira veliko poglavlje kiraetske nauke i tedžvida a to je Al waqfu wa al-ibtidau. Također, lijepa vijest je da je prije nekoliko dana hfz. Abdusamed ef.Podojak, na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu odbranio master rad na temu Povijest nastanka i razvoja tedžvidske nauke. Značajan je i vrijedan ovaj rad zbog toga što na jednom mjestu i prema naučnim standardima je obrađen teorijski i historijski aspekt razvoja i stasavanja tedžvidske naučne discipline kao iznimno važne oblasti kiraetske nauke.
Svakako, još je mnogo magistarskih i doktorskih radova koji su odbranjeni na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu u oblasti kiraetske nauke općenito. Sve navedeno govori u prilog spomenutoj činjenici, da se standardi podižu, da kao zajednica stasavamo u ovom pogledu i da je, hvala Allahu iza nas vrijeme kada smo nuždom natjerani, trebali cijele nauke svoditi na praktikume i priručnike. Dobar znak i išaret je također, sve veći broj hafiza i onih kojj uče hifz Kur’ana, što je temeljna baza i pretpostavka da se neko upusti u detaljno proučavanje kiraetske nauke. Uz to, Bosna je u zadnje vrijeme dobila dva kurra hafiza sedam kiraeta Kurana koji su idžaze stekli pred našim najvećim autoritetom kiraetske nauke kurra hfz. prof. dr. Dževadom Šošicem što je plod dugogodišnjeg rada, učenja i bavljenja kiraetima Kur’ana i kiraetskom naukom.
ZAKLJUČAK
Za muslimane koji se ne bave ovom naukom na akademskom nivou, važno je da ovladaju osnovnim pravilima učenja Kurana. Ali ipak, valja razvijati svijest i davati pravo kiraetskoj nauci koje joj pripada, jer Bosna je imala vrsnu i u svijetu poznatu kiraetsku ulemu, kada je takve nadostajalo u najvećim centrima znanosti muslimanskog svijeta. To je naša fardi kifaje (kolektivna) obaveza i ovaj tekst je skromni doprinos na tom planu. Jer, kiraetska nauka i tedžvidska discipljna su nerazdvojivi od Kur’ana pa je i njezino učenje i proučavanje jedan od najvrijednijih ibadeta.
Kako je kazano, Allah Uzvišeni je preko meleka Džibrila spuštao Objavu Muhammedu a.s, a on je muslimane podučio onako kako je sam podučen od meleka Džibrila a.s. To govori je i tedžvid sa svim svojim specifičnostima dio kuranskog specifikuma. U suštini, prema mišljenju uleme, riječ tedžvid upravo dolazi od glagolskog korijena DŽEVVEDE -JUDŽEVVIDU što znači postizati perfekciju. To je dovoljan poziv ozbiljnim istraživačima da uvijek mogu bolje i više ali i svim ostalim muslimanima koji se ne trebaju zadovoljavati poznavanjem osnovnih i elementarnih pravila tedžvida neophodnih za pravilno učenje Kur’ana, već da teže što boljem uvježbavanju u praktičnom, ali i nadgradnji saznanja o ovoj prefinjenoj disciplini i na teoretskom planu.
Akos.ba
