Muhammed Gazali- jesmo li njegovo naslijeđe bacili u zaborav?

gazaVjerovatno da ne postoji čovjek, kamoli musliman koji nije čuo za Algazela, kako su ga zvali u srednjovjekovnoj Evropi. Prvak svih mogućih islamskih nauka i disciplina, ponos islamske uleme, vakif koji je zadužio ummet svojim znanjem. Dokaz islama te ukras i obnovitelj vjere. Obnovio je ono što niko nije mogao, a da li je došlo vrijeme za novu obnovu muslimana i njihovog znanja? Analizirajmo naše stanje, jer onaj ko ne sprovodi muhasebu- samoispitivanje, neće uspjeti.

Na početku se zapitajmo zašto se Muhammed Gazali toliko spominje u obrazovnim, kulturnim i umjetničkim krugovima i zbog čega je baš on ostavio toliki pečat u historiji?

Naravno, čovjeka privlači ono što je interesantno i zanimljivo, a Gazali je svoju biografiju ukrasio svim mogućim ukrasima, kako dunjalučkim, tako i duhovnim. Od titule hafiza koju je dobio sa nepunih deset godina, držanjem predavanja na katedri Nizamijje, pa sve do potpunog povlačenja u osamu napuštajući svakoga i sve. Osoba koja je prolazila kroz mnoge faze i stepene, od loših ka dobrim, i od dobrih ka lošim. Pisac koji je dio svojih djela zapalio iz samo njemu poznatih razloga, sve to daje šaroliku sliku njegovog životnog iskustva i onoga na što je nailazio na svojoj stazi.

On je bio alim svih alima, i arif svih arifa. U isto vrijeme je imao zahirsko tj. vanjsko znanje te je predstavnik uleme svog doba, i ono batinsko tj. unutarnju spoznaju koja mu je služila kao nadahnuće i veza poveznica sa Bogom. Samo na ovaj način uspjeh je potpun. Bez unutaršnjeg znanja nema ni vanjskog, a ni bez vanjskog onog unutrašnjeg.

Prihvatao je kritike i ispravke na vlastiti račun. U početku je bio zastupnik čiste islamsko- teološke filozofije s akcentom na to da muslimani ne bi trebali čitati i istraživati filozofska djela nemuslimana, jer bi postojala opasnost od slabljenja imana i dovođenja u pitanje akaidskih temeljnih normi i stavova. Međutim, proučavajući Aristotela, Sokrata i druge starogrčke filozofe uspio je napraviti sintezu između njihovih teorema i Božijeg zakona šerijata, dolazeći do zaključka da su svi filozofi pokušavali napisati savršene norme, a to je nemoguće bez Božije intervencije, odnosno objave koja  će uputiti ljude. Nakon toga, u svojim djelima izričito je pozivao na proučavanje ovosvjetovnih nauka i upoznavanja tuđih, nemuslimanskih mišljenja i stavova, ali sve u cilju pravljenja komparacije sa sunnetom Pejgambera a.s. i u cilju dokazivanja činjenice da je Bog taj od kojeg sve počinje, a bez vjerovanja u Njega filozofija je samo pričanje bez prakse, koje nema pozitivnih rezultata. Također, poznat je slučaj njegovog ulaska u tarikat (tesavvuf ili sufizam), kojeg je do tada negativno kritikovao. Kada je njegov mlađi brat, nakon klanjanja za Gazalijem kao imamom ponovio namaz sam, rekao mu je: ”Nisi bio dovoljno skoncentrisan. Umjesto da misliš o Allahu, mislio si na pitanje koje ti je postavio onaj čovjek prije namaza. Zato sam ja ponovio svoju molitvu.” Vidjevši da je njegov brat, koij je bio derviš, proniknuo u njegove misli, tražio je halala i krenuo na put tesavvufa. Spoznao je vrijednost znanja kada mu je lopov pokušao ukrasti torbu u kojoj su bile njegove zabilješke. Kada mu je to rekao lopov je odgovorio:”Kakav si ti alim kada ti ja mogu ukrasti tvoje znanje?!”

Uvijek je davao akcenat na bliskost sa Bogom i na prirodnost islama, koja je njegova osnova. Kritikovao je muslimane koji bi ulazili u bespotrebne rasprave od kojih nije bilo koristi, govorio je kako neka ulema raspravlja o stvarima koje još nisu bile ni došle na ovaj svijet, dok je napolju hiljade i hiljade srca koja treba okrenuti ka Allahu, koja treba ugrijati, zapaliti svijeću vjere u njima, te im pokazati šta je to ljubav i pokazati im kako da se slast vjere osjeti, umjesto da se konstantno raspravalja o njenim formama. Ovo je možda bio uticaj kojeg je na njega ostavio tesavvuf i put aškullaha (ljubavi prema Allahu) ali zasigurno da su mnogi kršćani, jevreji i drugi prelazili na islam čitajući njegova djela upravo zato što on u svojem viđenju islama nudi ljubav, pažnju i toplotu, umjesto rasprave, cijepanja i dijeljenja. Pisao je knjige za nemuslimane, ali i za one koji samo površno poznavaju islam. Govorio je kako je prvi stupanj ove vjere njegova prirodnost, od koje mnogi prave komplikacija više nego bi trebali. Pozivao se na riječi hazreti Omera r.a. koji je rekao: ”Islam slabi dio po dio kod onoga ko odraste u njemu a ne spozna šta je džahilijjet.” Citirajući drugog po redu halifu, objašnjavao je kako ljudi trebaju imati više vidika i pogleda, a ne samo jedan- bukvalni.

A šta je rezultat svih njegovih stavova, znanja i mudrosti? Moral. Moral kao glavni dio vjere, koji se danas samo koristi kako bi se opisale granice i okviri islama, što je pogrešno, jer moral treba da bude u centru tog kruga, kako on to kaže. Primjetio je ljude koji se kriju iza vjere i pravdaju svoje stavove, a zaboravljajući ono glavno- ljepotu vjere i njenu slast.

Nekad se treba samo prepustiti, jer nemogućnost spoznaje Boga leži upravo u spoznaji (tj. logičkom i racionalnom shvatanju apsolutno svega).

Muhammed Gazali rahmetullahi alejhi, mi, muslimani današnjeg ummeta, reći ćemo ti:

Tvoje knjige su u našim bibliotekama, prevedene na razne jezike, ali sudeći po ljudskim djelima, sve manje ljudi ih čitaju.

Znanja ima više nego ikad, putevi do znanja nikad napredniji nisu bili, ali želja za znanjem skoro pa je isčezla.

Obrazovanja ima na pretek, ali mudrosti u njemu nema.

Imetka i novca nikad više bilo nije, ali sve je manje vakifa i vakufa.

Nikad više nije bilo vazova i dersova, ali mnoga srca su i dalje tvrda i crna.

Da li je Bog zadovoljan s nama, i da li si ti, neka se svako za sebe zapita.

Za Akos.ba piše: Tarik Kohnić