Kako se odonositi prema Kur’anu časnom? (7. dio)

Iz knjige: “KAKO SE ODNOSITI PREMA KUR’ANU ČASNOM”

Autor: dr. Jusuf el-Karadavi

Prijevod: dr. Ahmed Adilović (Elči Ibrahim-pašina medresa Travnik) i Ahmed Hatunić (Behram-beogova medresa Tuzla)

Izdavač: Elči Ibrahim-pašina medresa Travnik, 2012. godine.

Prihvatanje upute ashaba i onih koji ih slijede u dobru

            Jedan od znakova pridržavanja tog istaknutog pravila i važnog principa (da kompletan ummet neće zalutati) jeste prihvatanje upute ashaba i ljudi iz prvih i najboljih generacija našega ummeta koji ashabe slijede u dobru, koje hvale Uzvišeni Allah i Njegov poslanik, s.a.v.s.^[1] Pod tim podrazumijevam da ih treba slijediti u njihovom generalnom pravcu u razumijevanju kur’ansko-sunnetskih tekstova, u njihovom ispravnom shvatanju ciljeva tih tekstova, u njihovom povezivanju pojedinih pitanja sa univerzalnim principima u tim tekstovima, te da ne treba odstupati od njihovog pravca i od konsenzusa za koji se sigurno zna da su ga postigli a na koji upućuju: općepoznato vjerovanje, fetve islamskih učenjaka i praktična primjena toga konsenzusa.

             Zato se ne može dozvoliti nikome – koliko god bio učen – da se u petnaestom hidžretskom stoljeću pojavi sa načinom razumijevanja vjere koji će odudarati od načina razumijevanja kompletnog ummeta, da proglašava pogrešnim konsenzus ummeta tokom četrnaest stoljeća, da kao pogrešno osuđuje razumijevanje istaknutih islamskih učenjaka i pravnika – počevši od ashaba pa nadalje – i da optužuje najbolji ummet koji se pojavio među ljudima da je zastranio tokom cijele svoje historije, sve dok se nije pojavila ta persona, koja je učinila ono što nisu prve generacije i koja je otkrila ono što nisu mogle ni pravedne halife, ni istaknuti mudžtehidi, ni genijalni istraživači, ni istaknuti učenjaci u tradicionalnim i racionalnim znanostima, ni zvijezde spoznaje i upute, ni najznačajniji talenti i geniji, koji su proslavili historiju našega ummeta.

            Iz ovih riječi ne treba se razumjeti da mi niječemo mogućnost da Uzvišeni Allah Svojom dobrotom nadari nekog čovjeka dobrim razumijevanjem Kur’ana ili Sunneta, pa da on doda nešto novo, što će obogatiti postojeću riznicu, koju su nam u naslijeđe ostavili naši dobri prethodnici. Koliko su prve generacije ostavile u naslijeđe kasnijim, ali, koliko su i kasnije generacije unaprijedile to naslijeđe! Mi smo više puta pozivali i potvrđivali, a i dalje pozivamo i potvrđujemo, da je idžtihad neophodnost i nužda, sve dok ga primjenjuju kompetentne osobe i u odgovarajućem domenu.

            Nije grijeh jednom islamskom učenjaku ili misliocu da se u određenim pitanjima razlikuje od preovlađujućeg pravca u ilmul-kelamu, ili fikhu, ili da ponudi drukčija rješenja u odnosu na četiri, na osam, pa i na deset mezheba, pa čak i na veliku većinu islamskih učenjaka, dokle god to bude na osnovu odgovarajućih dokaza a ne prohtjeva, na osnovu razumnog uvjerenja a ne slijepog slijeđenja, te nakon detaljnog izučavanja i studiranja a ne nakon površnog čitanja, koje ne ne rezultira naučnim činjenicama niti ispravno usmjerava ljudsku misao.

            Međutim, ono što osuđujemo jeste da se pred kraj dunjaluka pojavi neko – i to uglavnom nedovoljno učen u temeljnim islamskim znanostima – i da optuži cjelokupan ummet da nema ispravnu misao i spoznaju, da ustvrdi kako ummet – uključujući ashabe, istaknute učenjake i velikane – nije razumio Knjigu svoga Gospodara niti Sunnet Njegova poslanika, da je skrenuo sa pravog puta i odlutao od istine, da je pao u provaliju grešaka i zablude tokom tolikih stoljeća, da je ta zabluda prenošena sa generacije na genaraciju, da se cjelokupan ummet složio na nečemu što je pogrešno i da insistira na tome, sve dok se nije pojavio taj pojedinac, pa ispada da je jedini on upućen jasnoj istini i pravome putu!!

            Dakle, ono što žestoko osuđujemo jeste odstupanje od „puta vjernika“ oličenom u konsenzusu ummeta, optužba da se ummet složio u zabludi, i rušenje te zaštitne ograde, kako bi se pripremio teren onima koji žele da u islam uvedu ono što Allah nije dozvolio, da od islamske zgrade poruše ono što je Allah uspostavio, te da se ukinu šerijatski propisi koje je Allah naredio da se sprovode, pa da dozvole ono što je Allah zabranio a zabrane ono što je On dozvolio, odnosno da stave van snage ono što je Allah propisao a proglase obaveznim ono što On nije propisao kao obavezu.

            Mi osuđujemo riječi onoga ko se u današnje vrijeme pojavi a nije dobro upućen ni u kur’anske ni u sunnetske znanosti, kao ni u fikh ni u akaid, znanje nije stekao pred kompetentnim učenjacima nego je čitao neka djela od marginalnog značaja, površno čitajući i učeći na osnovu stranog obrazovanja. Takav uobraženi nadriučenjak npr. kaže: Kada me neko upita da li je meni za razumijevanje Knjige i Kur’ana dovoljno ono što je i ashabima bilo dovoljno, ja krajnje hrabro i sa potpunim uvjerenjem odgovorim: „Nikako! Meni nije dovoljno ono što je njima bilo dovoljno!“^[2]

            To je, u stvari, jednostavan način da se vjera izmijeni pod izgovorom novog pristupa vjeri. Prethodni narodi bi iz svoje glave pisali knjigu, pa bi onda rekli da je to Božija objava. A pošto je Kur’an sačuvan i nije ga moguće na taj način mijenjati, nije preostalo ništa drugo do izmjene kur’anskih značenja, pod izgovorom savremenog razumijevanja i obnove!!

            Mi zaista osuđujemo onoga ko tvrdi da na svoj način čita Kur’an ili da nanovo iščitava Sunnet, savremenim čitanjem, koje nije ograničeno tefsirskim, hadiskim i fikhskim spoznajama ni općeprihvaćenim pravilima arapskog jezika, što rezultira donošenjem novog vjerozakona, a ne Muhammedovog, s.a.v.s., kojeg je ummet vjerodostojno prenosio s generacije na generaciju. Dakle, na taj način se pojavljuje vjerozakon koji je proizvod ideje i prohtjeva takvog čovjeka, a ne proizvod nepogrješive objave.

            Kada bi to bilo dozvoljeno, ne bismo imali jednu vjeru oko koje bi se okupljao ummet na svim prostorima i u svim vremenima, nego bi u svako vrijeme vjera bila drukčija, svaki narod bi imao svoju vjeru, svaka grupacija, pa čak i svaki pojedinac, jer u tom slučaju nema mjerila i pravila, nego bi svako imao pravo da o Allahovoj vjeri govori šta god hoće, kada i kako god hoće!

            Imali smo priliku vidjeti gore spomenutog uobraženog nadriučenjaka i neznalicu kako istupa sa stavovima i tumačenjima koja ruše sve ono o čemu postoji konsenzus ummeta tokom četrnaest stoljeća. To su tumačenja do kojih nije došao ni jedan ashab, ni jedan tabi’in, ni jedan tabi-tabi’in, pa čak ni jedan stručnjak u oblasti tefsira, hadisa, fikha, akaida, ilmul-kelama, ili jezika. Prema tim tumačenjima, niko od tih učenjaka – ni od prvih ni od kasnijih generacija – nisu poznavali Knjigu svoga Gospodara, čitali su je a nisu je shvatali i na osnovu nje su donosili propise a nisu je razumjeli, sve dok se nije pojavila njegova „veličina“, pa je on spoznao ono što oni nisu znali i svojom genijalnošću je otkrio ono što je njima bilo skriveno, a, u stvari, on je došao sa tako čudnim i nevjerovatnim stavovima, za koje nema nikakvog dokaza ni u nauci, na u objavi, ni u Jasnoj Knjizi.

            On je ustvrdio da je Kur’an jedno, Knjiga (Kitab) nešto drugo, Opomena (Zikr) nešto treće a Rastavljač istine od neistine (Furkan)^[3] nešto četvrto, te je za svaku od njih iskombinovao sadržaj po svome nahođenju! On je, također, protumačio izraze: sedam ajeta koji se ponavljaju (es-seb’ul-mesani), jasni i manje jasni ajeti, poslanstvo i vjerovjesništvo, ljudi i čovjek itd., čudnim stavovima, koji negiraju konsenzus ummeta tokom cijele historije, tj. stavovima za koje nema uporišta u Allahovoj objavi, niti ima dokaza u šerijatu, razumu, ili jezičkim pravilima.

            Pri tome on se koristi široko postavljenim tezama, neznanjem za koje misli da je znanje, površnim čitanjem, smjelošću da nešto tvrdi bez potrebnog znanja i ohološću da preuzme znanje od kompetentnih i stručnih ljudi, iako Kur’an – za kojeg on tvrdi da mu nema premca – naređuje obraćanje stručnjacima u svakoj znanosti i disciplini. Tako npr. Uzvišeni kaže: „I niko te neće obavijestiti kao onaj koji zna.“ (Fatir, 14.); „…i upitaj o Njemu onoga koji zna.“ (El-Furkan, 59.); „Pitajte sljedbenike Knjige, ako ne znate.“ (En-Nahl, 43.); „A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, to bi od njih saznali oni koji to žele znati.“ (En-Nisa’, 83.)

            Taj zavedeni čovjek fokusirao se na tezu da u Kur’anu apsolutno ne postoje sinonimi, tj. da svaka riječ u Kur’anu ima svoje zasebno značenje i smisao. To je tačno u pogledu značenja samih riječi, međutim, nije tačno u pogledu onoga na šta se odnose, tj. značenje svake riječi je različito, ali ponekad ono na što one ukazuju bude ista stvar. Tako npr., riječ Kur’an ne znači isto što i Kitab, ali one ponekad označavaju istu stvar, tj. ono što je Allah objavio Muhammedu i što je sakupljeno u mushaf. Ono ima više značenja: Kur’an – zato što se čita, Kitab – zato što je napisano, Furkan – zato što rastavlja istinu od neistine, Zikr – zato što opominje i upozorava na Allaha i na islam, itd.

            Ponekad se izrazi Kitab i Kur’an navode u istom kontekstu, kao što je slučaj sa riječima Uzvišenog na početku sure Jusuf: „Elif-lam-ra. Ovo su ajeti Knjige jasne! Objavljujemo je kao Kur’an na arapskom jeziku da biste razumjeli.“ (Jusuf, 1, 2.) Shodno gramatičkim pravilima, zamjenica „je“, spomenuta u drugom ajetu, odnosi se na Knjigu (Kitab). Sličan primjer imamo na početku sure Ez-Zuhruf: „Ha-mim. Tako Mi Knjige jasne, Mi je objavljujemo kao Kur’an na arapskom jeziku, da biste razumjeli.“ (Ez-Zuhruf, 1-3.)

            To možemo naći i u samo jednom ajetu, poput riječi Uzvišenog: „Knjiga čiji su ajeti jasno izloženi, Kur’an na arapskom jeziku za ljude koji znaju.“ (Fussilet, 3.); „Elif-lam-ra. Ovo su ajeti Knjige, Kur’ana jasnog!“ (El-Hidžr, 1.); „Ta-sin. Ovo su ajeti Kur’ana i Knjige jasne.“ (En-Neml, 1.) Dakle, Knjiga je jasni Kur’an a Kur’an je jasna Knjiga. Jezičko značenje im je različito, ali odnose se na istu stvar.

            Uzvišeni, također, kaže: „One koji ne vjeruju u Opomenu (Zikr), pošto im je objavljena… A on je, zaista, Knjiga veličanstvena. Laž joj ne može prići ni s jedne strane…“ (Fussilet, 41, 42.) Dakle, Zikr je veličanstvena Knjiga a istovremeno i Kur’an, kao što Uzvišeni u istom kontekstu kaže: „A da je objavljujemo kao Kur’an na tuđem jeziku, oni bi sigurno rekli: ‘Trebalo je da su mu ajeti razumljivi…’“ (Fussilet, 44.)

            Taj drski neznalica htio bi da u potpunosti zatrpamo našu tradiciju – koju on naziva mrtvom tradicijom – kako bi svako mogao tumačiti Kur’an po svome nahođenju, bez ikakvih osnova i pravila. U tom slučaju Kur’an ne bi bio autoritet kojeg bismo uzeli za sudiju kada se raziđemo i kojem bismo se obraćali kod međusobnih sporova, o čemu Uzvišeni kaže: „Ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet…“ (En-Nisa’, 59.) Naprotiv, svak bi imao svoj Kur’an i svoje vlastito tumačenje, pa ummet ne bi imao jedinstveni autoritet oko kojeg bi se okupljao. Možda je to upravo ono što taj ozloglašeni čovjek i njemu slični žele!! Da svako vrijeme, svaka generacija, svaka država, pa čak i svaki čovjek, imaju svoj Kur’an i svoje posebno tumačenje i da ne bude zajedničkog poimanja, zajedničkog jezika, niti zajedničkih pravila!

            Kao rezultat toga, taj čovjek je iznio neke stavove koji su u suprotnosti sa postulatima islama, o kojima se svi muslimani slažu. Tako npr. iz oblasti vjerovanja (akida) on kaže da Uzvišeni Allah ne zna kolika je ljudska nafaka i koliko će ljudi živjeti, te da ne zna za događaje prije nego što se dogode. To je otvoreno nevjerovanje (kufr), koje negira kategorične kur’anske istine.     Zatim, iz oblasti islamskih propisa, on smatra da je ženi dozvoljeno da se potpuno gola pojavi pred osobama s kojima ne može stupiti u brak (koje su joj mahrem), u koje spadaju i očuh i mužev sin!! Takvih primjera kod njega ima toliko da se ne mogu ni izbrojati.

            Zato Kur’an u glavne zabrane ubraja i govor o Allahu bez odgovarajućeg znanja: „Reci: ‘Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.’“ (El-A’raf, 33.)

            U tom ajetu zabranjene stvari se nabrajaju od manjih ka većim, tako da je pri kraju naveden i širk, jer je on najveći grijeh. Zatim je naveden govor o Allahu bez odgovarajućeg znanja, jer je to najveći stepen onoga što je Allah zabranio. A šejtan ga naređuje ljudima, kao što kaže Uzvišeni: „On vas navraća na grijeh i razvrat i na to da o Allahu govorite ono što ne znate.“ (El-Bekare, 169.)

[1] Allah ih hvali na kraju sure El-Enfal (72-75. ajet), u suri Et-Tevbe (100.), u suri En-Nahl (41, 42. i 110.), u suri El-Hadždž (40, 41, 58, 59.), u suri El-Feth (18. i 29.), u suri El-Hadid (10.) i u suri El-Hašr (8-10.), a Poslanik ih hvali u nekoliko vjerodostojnih i čuvenih hadisa, poput slijedećih: „Od svih generacija najbolja je moja generacija, zatim oni koji će doći iza njih…“; „Nemojte vrijeđati moje ashabe…“

[2] To su riječi autora djela „Knjiga i Kur’an“, sirijskog inžinjera koji nije ni omirisao islamske znanosti.

[3] Ispravno shvatanje tih naziva jeste da su oni drugi nazivi za istu knjigu, tj. za Kur’an (prim. prev.).

akos.ba