Praznici kod muslimana

Oni koji se redovno kreću među našim narodom svakodnevno primjećuju razne pretpraznične euforije, ovisno o tome koji nam se praznik približava. U svim tim silnim euforijama počesto se ne pravi razlika da li je taj praznik kršćanski, neznabožački ili muslimanski.

Potaknuti onom latinskom ”Vina, hljeba i igara”, već godinama balkanski muslimani lutaju i gube se u moru raznih tuđih adeta i običaja koji im se svakodnevno serviraju i nameću.

Potpuno dezorjentirani, poput male djece, igraju se sa svojom vjerom, nacijom i sa svojim kulturološkim i tradicijskim vrijednostima. U toj dezorjentiranosti i slijepom povodljivošću za običajima drugih naroda, posebno su se isticali, i još uvijek ističu, Bošnjaci muslimani.

Tokom cijele godine možete čuti i vidjeti bošnjačke žene kako se zdušno trude da ispoštuju svaki hrišćanski ”godet” (čitaj: praznik), počevši od navike nekih da i sami boje i dijele božićna i uskršnja jaja, pa sve do svetkovanja Jurjeva, Prokopovdana, Male Gospe, a redovni su i u sedminama, četeresnicama, te izgradnji velikih, islamom zabranjenih, nadgrobnih spomenika.

Pomno istražujući razloge egzistiranja raznih neznabožačkih i kršćanskih običaja i navika među ovdašnjim muslimanima, primijetio sam dva bitna faktora koja su u našoj prošlosti, a bogme i našoj sadašnjosti, utjecali i doprinosili širenju i razvijanju TUĐEG među našim muslimanima.

Prvi, veoma bitan faktor jeste udaljavanje Bošnjaka muslimana od svoje vjere i slijepo povođenje za drugim narodima. U tom zaslijepljenosti sa svim što nam je dolazilo sa Zapada, gubio se osjećaj SVOGA, pa su mnogi muslimani dolaskom Austro-Ugarske, potrčali da se ulizuju tuđinu, nastojivši odbaciti što više svojih kulturoloških, religijskih i tradicijskih vrijednosti.

Slično je i sa današnjim muslimanima. Osiromašeni znanjem o ljepotama vjere islama, revnosno trče ”pred rudu”, pa počesto žele da budu veći sekularisti, ateisti ili hrišćani, od svih ostalih balkanskih naroda. Dok se naše komšije, bosanski katolici i pravoslavci, istinski bore za svoju vjeronauku, bosanski muslimani se ”istinski” bore protiv svoje. Dok se bosanski Srbi i Hrvati trude da u svim javnim institucijama bude oficijalni pozdrav ”međunarodno: dobar dan”, Bošnjaci muslimani svoj selam potiskuju u puke okvire džamijskih zidova, tekija i slično. Dok se Srbi i Hrvati ponose svojom borbom i štite svoje ratne heroje, mi svoje izdajemo, odbacujemo i lažno, munafički potvaramo za ono što niko od njih nikada nije ni učinio.

Ovako bi mogli nabrajati u nedogled. Poenta ove kategorije naših muslimana jeste da se oni zbog svog nedovoljnog ili nikakvog poznavanja islama, stide istog. Uz to se stide svega onoga što bi im ustvari trebalo biti sveto (nacija, etnos, tradicija, …). Potrebno je poraditi na izgradnji njihovog imana (vjere), te im islam prikazati onakvim kakav on, uistinu, i jeste. Kada bi ispravno shvatili suštinu svoje vjere, te svrhu svog ovodunjalučkog egzistiranja na ovom prolaznom svijetu, vjerujem da bi uvidjeli pogubnost i besmislenost mnogih svojih postupaka, te se zdušno sa ostalim muslimanima borili za naše jedinstvo i međusobnu ljubav i povjerenje, kog očito među nama još uvijek nema.

Drugi, nimalo beznačajan faktor, jeste postojanje pogrešne interpretacije islama zasnovane na sujevjerjima, novitetima u vjeri i lažnim hadisima.

Ko je imao prilike slušati razne bosanske vaize i isčitavati različite knjige i tekstove po mnogim našim portalima, mogao je uvidjeti kakvih sve nesuvislosti i neistina ima kad je tumačenje vjere u pitanju.

Poznavaocima hadiske znanosti i propisa fikha poznato je mnoštvo tih pogrešnih interpretacija. Neki dan sam imao prilike slušati jednu ”hadžinicu” kako svoju unuku uči šta se sve treba raditi i činiti u vrijeme ”bozuka” (božića), Jurjeva i kakvi se sve zapisi i konci trebaju muslimanskoj djeci vješati oko vrata, kao vid ”borbe protiv uroka”. Unuka, inače učenica osnovne škole, pobunila se i svojoj nani jasno dala do znanja da je na časovima školske vjeronauke naučila da sve to nabrojano spada u obično praznovjerje s kim islam nema ništa zajedničko, …

Mali je ”milion” stvari s kojima neki naši muslimani vjernici, iz neznanja, zamaraju sami sebe, ali i članove svojih porodica. Uz uvjerenje da su mnoga njihova sujevjerja i bid’ati (novotarije), ustvari, strogi vjerski propisi, neki naši muslimani više žive u svijetu bajki i izmišljenih anegdota, negoli u realnom i vjerodostojnom kur’ansko-hadiskom ozračju, s kojim se jedino stiče Allahova milost i Njegov oprost.

Osoba sam iz naroda, pa me, uistinu, ražaloste mnoge nesuvislosti s kojima se čovjek svakodnevno, iz godine u godinu, susreće. Još uvijek naše muslimane potkradaju razni ”iscjelitelji”, ”vidovnjaci” i ”nadrihodže”; još uvijek nam žene stoje pred džamijom dok se unutra klanja podne namaz, pa tek onda ulaze u istu da bi se džematile posvetile ”veličanstvenom ibadetu tehvida”, a potom stečene sevabe ”poklonile” pred duše umrlih, mada su njima živima možda ti sevabi deset puta više potrebniji negoli njihovim merhumima (umrlim).

Dok nas jedni uče kako su svi njihovi neistomišljenici (pa i mi) –  ”kjafiri”, te nam propagiraju svoju ”ispravnu verziju islama”, drugi opet, sasvim slobodno, pišu i izdaju knjige  prepune izmišljenih hadisa o nekim njihovim salavatima i kilometarskim dovama, falsificirano pišu o važnosti određenih zikrova i sura, te potiču muslimane na izmišljene ibadete, poput onih za noć Regaiba i mnoge druge. Ovi drugi posebno su zaslužni što kršćanski običaji žive među našim narodom, jer su neke njihove knjige i njihovi ‘alimi glavni protagonisti mnogih kršćanskih običaja (sedmine, četeresnice, mauzoleji, veliki nadgrobni spomenici, paljenje svijeća na turbetima i mezarjima muslimana, te mnogi drugi).

Treći, sasvim mudro i perfidno, na njima svojstven način, podučavaju našu djecu i omladinu svojim ,,bezgriješnim imamima”, vrijeđajući našeg (imami azama- Ebu Hanifu), te nam za dan ‘Ašure, umjesto priče o koristi i važnosti posta na taj dan, proturaju nepotrebnu priču o svetosti Kerbele vrijeđajući časne ashabe Allahova Poslanika, s.a.v.s.

Mi, kao muslimani, imamo svoju vjeru, tradiciju i svoje praznike, i nema nikakve potrebe da budemo posebno euforični i uzbuđeni u danima Božića, Uskrsa, gregorijanske Nove godine, Ilindana, Vidovdana, Dana Kerbele, itd.

Ramazanski i Kurban bajrami, hidžretska nova godina, dan ‘Ašure i dan ‘Arefata, te mjesec Ramazan i blagoslovljena noć Kadra, dovoljni su nam kao blagdani i praznici, u kojima ibadetimo Uzvišenom Allahu, veličamo Ga i posebno Mu se zahvaljujemo.

Tu je i petak, dan džume, koji nam dolazi svake sedmice, stoga, uistinu, nemamo razloga da uzimamo tuđe, kad nam je već Uzvišeni Gospodar dao sve ove odabrane i posebne noći i dane, koje smo upravo spomenuli.

Ukoliko pak budemo svetkovali i obilježavali tuđe praznike, plašim se da ćemo na Sudnem danu biti proživljeni sa onima čije smo praznike i običaje veličali i zdušno obilježavali. Na to nas je jasno, sa više hadiskih predaja, upozorio Allahov Miljenik i Poslanik, Muhammed, a.s.

Allahu moj, oprosti nam naše pogreške učinjene iz neznanja, ujedini naša srca na Istini, i učini da istinski slijedimo tradiciju i propise svoje vjere, te da na Sudnjem danu budemo sa onima koji su sretni i spašeni! Amin!

  Autor: Admir Iković Akos.ba