Palestina – Pravedna borba za državu i život
„Došao sam danas pred vas, iz Svete zemlje, iz zemlje Palestine, da govorim u ime palestinskog naroda da nakon 63 godine patnje kažem: dosta je, dosta je…došlo je vrijeme za palestinsko proljeće!” – ovo su riječi palestinskog predsjednika Mahmuda Abbasa koje je izrekao 23. septembra 2011. godine na zasjedanju Opće skupštine UN – a, predavši generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda Ban Ki-munu u New Yorku pismo sa službenim zahtjevom za prijem Palestine u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda, čemu se protivio Izrael.
Palestinska samouprava do tada je imala status promatrača u UN-u. U ‘Abbasovom pismu stajalo je da se traži priznanje Palestine kao države u granicama iz 4. juna 1967. godine sa Jerusalimom kao glavnim gradom. Ovo je bio jedan od pokušaja da se zaustavi decenijama duga bol i patnja Palestine. Svi mi koji shvatamo njen položaj i suosjećamo sa njenim narodom (svaki razuman čovjek bi to morao) nadali smo se da će svjetske sile, „nosioci ljudskih prava i slobode“(pitam se na osnovu čega se kite ovim epitetima) priznati Svetu zemlju i dati njenim stanovnicima pravo na slobodu, porodicu i život.
Zar nije suludo u 21. vijeku rješavati pitanje osnovnih, univerzalnih intencija i prava, kakva smo mi to civilizacija kada tolerišemo nejednakost i diskriminaciju? Ali, najvažnije, otkud islamskom ummetu smjelosti da okrene glavu od Mesdžidul-aksa, koji je nekoć bio orijentir svim muslimanima, od Boga određen, onaj za kojeg su se naši prethodnici na čelu sa slavnim Salahudinom herojski borili? Zahtjev Palestine je odbijen. Ostali su i dalje prepušteni cionističkom Izraelu, a poznato je cijelome svijetu da Izrael provodi silu, da čini zločine, da odbija pregovarati sa palestinskim predstavnicima po standardima međunarodnog prava i nastavlja na okupiranoj palestinskoj teritoriji graditi naselja za židove.
Svaki dan gledamo užasavajuće slike Gaze pod opsadom, vapaje goloruke i nemoćne djece i žena koji se kamenicama brane od tenkova, teške artiljerije i najopremljenije vojske na svijetu. I dalje su ravnodušni i slijepi na sve ovo oni koji bi mogli pomoći potlačenom palestinskom narodu. Ali, oni ne podižu svoj glas i ne poduzimaju ništa protiv represije i ugnjetavanja jednog miroljubivog naroda koji iz dana u dan pokazuje zadivljujuću snagu i žar za slobodom. Palestinska borba se nastavlja! Ne gube nadu da će ubijanje i pokolj, koji su rezultat predrasuda, prestati i da će biti u stanju osigurati svoj zavičaj koji će im pružiti mir i sigurnost, blagostanje kojeg su zaslužili. Bilo gdje i bez obzira u kakvoj situaciji se nalazili, muslimani su dužni pomoći onima kojima je učinjena nepravda i nasilje.
Uvaženi šejh Jusuf Qardawi o palestinskom pitanju kaže slijedeće: “Svi muslimani na svijetu dužni su dati svoj doprinos u borbi za oslobođenje Palestine. Okupacija i kolonijalizacija Palestine od Izraela nešto je drukčije od bilo čega što smo do sada vidjeli na svijetu. Kolonijalizacija Palestine se desila s ciljem trajnog oduzimanja palestinske zemlje i njenog naseljavanja od Jevreja! Historija nas uči da su se okupacije i kolonijalizacije tuđih zemalja dešavale i prije ali sa drugim ciljevima, kao što su: eksploatacija lokalnih dobara i bogatstava, porobljavanje pripadnika određenog naroda, širenje granica vlastite države i sl. I dok je interes kolonijalista bio aktuelan, trajalo je i njihovo prisustvo u određenoj sredini. Međutim, okupacija i kolonijalizam kojem smo svjedoci u Palestini je nešto sasvim drugačije; Izrael je nastao okupiranjem i kolonijaliziranjem palestinske zemlje sa samo jednim ciljem, a to je trajni ostanak bez obzira na cijenu!“
Kako mi možemo dati svoj doprinos borbi? Jedan od načina je i stalno podsjećanje na stanje u Svetoj zemlji, negodovanje i protesti, uprkos tome što takvi potezi vjerovatni neće utjecati na licemjerni svijet. U ne tako davnoj prošlosti, naša domovina i njeni stanovnici su bili u sličnoj situaciji poput Palestinaca, suočeni sa agresijom i ideologijom koja je zahtijevala naš nestanak, ali mi smo tu – uspravni i ponosni, spremni uvijek za suživot sa drugim i drugačijim.
Historijat i posljedice izraelske okupacije
U 1948. godini, sa priznavanjem UN rezolucije 181.000 Palestinaca su u svojoj vlastitoj zemlji odjednom ostali bez države. Prema toj rezoluciji, Palestina se dijeli na sljedeći način: 55% zemlje, uključujući veći dio dragocjenog priobalnog područja, pripalo je Izraelu, dok ostalih 45%, pripao je Palestincima. Kada su Britanci potpuno istjerani iz područja, rat je počeo 15. maja 1948. godine između Egipta, Transjordanije, Sirije i Iraka na jednoj strani, i Izraela na drugoj. Rat se završio u decembru i Izrael je izišao iz rata sa oko 50% više zemlje nego što je imao pod odredbom UN plana, ostavljajući samo Zapadnu Obalu i Pojas Gaze. Kao rezultat toga, više od 750.000 Palestinaca je napustilo svoja ognjišta ostavljajući za sobom sve što su imali.
Oko jedne trećine njih se naselilo na Zapadnoj Obali, druga trećina u Pojasu Gaze, a ostala trećina je otišla u izbjeglištvo u susjednim arapskim zemljama. Broj Palestinaca koji su se rasuli po svijetu, danas se procjenjuje na 3.5 do 4 miliona. Od tog broja, jedan milion živi u izbjegličkim kampovima Zapadne Obale i Pojasa Gaze i duž granica Libanona, Jordana i Sirije. Drugi žive van kampova, ali bez ikakvog državljanstva. Većina današnjih srednjovječnih Palestinaca je rođeno u izbjegličkim kampovima. Palestinski muslimani u tim kampovima žive u jako teškim i primitivnim uvjetima. Tokom godina okupacije počinjeni su brojni zločini i masakri nad Palestincima, a više od 700.000 njih od početka okupacije je uhapšeno. Od marta 1993 godine, putovanje Palestinaca koji žive u Izraelu i Istočnom Jerusalimu je postao slučaj Vladine dozvole. To ne samo da ograničava palestinsku ekonomsku aktivnost, već uzima, također, udio zabrane u osnovnim pravima edukacije, zdravstva i slobode vjeroispovijesti.
Ali, posustajanja nema jer Uzvišeni doista pomaže onima koji su strpljivi. Naše misli i dove su uz pravednu palestinsku borbu.
autor: Nermina Čakić
(akos.ba)
