Država u srcu: Zajednica onih koji se vole
“Knjiga koja je u Turskoj za 12 godina doživjela, vjerovali ili ne, 30 izdanja”
I sjetite se kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali jedni drugima neprijatelji, pa je on složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, braća; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. (3/103)
Nepostojanje ljubavi u ovom ajetu je prikazano kao ivica vatrene jame. Ako načinite samo jedan ili pola koraka, možete se naći u jami usamljenosti, bez ljubavi. Allah vam je omogućio da se spasite usamljenosti i osjetite ljubav.
Već smo objasnili da ljubav podrazumijeva postojanje “drugoga”, onoga koji se voli. Najveća milost za jednu zajednicu je ulfet (bliskost), odnosno bratska ljubav kojom se popunjavaju praznine između srcā vjernīkā. Ali šta je preduvjet toj ljubavi, znate li? – Držati se zajedno i biti džema’at (zajednica). Pogledajmo kako počinje gore citirani ajet:
I svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama.. (3/103)
Dakle, u gore navedenom ajetu smo vidjeli da je ulfet Allahova milost prema nama. Zahvalnost na toj blagodati treba se ogledati u bratskom zajedništvu koje je zasnovano na bratskoj ljubavi. Tamo gdje nema ljubavi među ljudima ne može se ni govoriti o jedinstvu (vahdetu).
Džema’at je zajednica ljudi koje je ujedinila ljubav i čija su srca postala blisko povezane države. Budući da posjeduju pasoše bratske ljubavi, oni slobodno, bez viza i carina, ulaze u srca jedni drugih. Ummet je okean koji obuhvata takve zajednice. Članovi tih zajednica učinili su ljubav vladarom države svojih srca. Oni su, također, svoja srca učinili sigurnim pristaništima i blagoslovljenim utočištima od oluja koje u moru života zadese njihovu braću.
Članovi zajednice, čija je srca ujedinila ljubav, svakog čovjeka posmatraju kao ajet koji je tek objavljen.
Članovi te zajednice dobro znaju radne mogućnosti svojih srca. Zato ih koriste kao centrale nuklearne energije. Svoje probleme nastoje riješiti ljubavlju. Njihove međusobne svađe su zbog ljubavi, a šamari zbog samilosti. Čak i u posebno teškim situacijama oni ne brišu svoju ljubav u cijelosti, nego je uzimaju pod znake navoda. I to ne traje više od tri dana, ne smije trajati više.
Ako trebaju nekoga udariti, ne udaraju zbog toga što mrze, nego iz ljubavi. Nikada ne prodaju jedni druge, nego uvijek nastoje da jedni druge pridobiju.
U zajednici bratske ljubavi i u srcima njenih članova nalazi se “plaketa ljubavi” na kojoj je napisano:
Tako mi Allaha, nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se ne budete međusobno voljeli! (Buhari – iman)
Vlasnik ovih riječi, najbolji učitelj ljubavi, s vremena na vrijeme je svojim ashabima davao časove o ljubavi. Jednoga dana je uzeo hazreti Omera (r.a.) za ruku i rekao mu: “Sad je uredu, Omere!” – ulivajući ljubav u njegovo srce. (Muslim)
Ljubav je jedina naknada koju Vjerovjesnici (alejhimu’s-selam) i njihovi nasljednici u da’vi traže od onih koji su se odazvali njihovu pozivu.
Kur’an veoma često naglašava da Vjerovjesnici (a.s.) nisu tražili nikakvu naknadu za svoj poziv. Jer, aktivnost za koju se ne traži materijalna naknada najbolji je dokaz požrtvovanosti i iskrenosti. I sami Vjerovjesnici (a.s.) su veoma često naglašavali da od ljudi ne traže nikakvu nagradu i da se nadaju samo nagradi od Allaha.
Pored toga, ipak im je dozvoljeno da od ljudi traže samo jedno. Šta znači “dozvoljeno im je”? – Znači da im je Allah naredio i podstakao ih da od ljudi traže samo jedno. A šta je to? – To je, kao što možete i pretpostaviti, “ljubav”.
Reci: “Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim bliske ljubavi!” (42/23)
Voljeti znači zbližiti se. Ako je ljubav uzrok zajedništva ljudi, ono će trajati onoliko koliko bude trajala njihova međusobna ljubav. U tom slučaju ljubav je vahdet (jedinstvo).
Čovjek koji voli prihvatio je da bude kapljica koja se pomiješala sa rijekom džema’ata. On svoju ličnost ne gubi u mnoštvu, nego se pomiješa i obitava u mnoštvu, nalazeći sebe u drugima. Zar i riba ne živi u jezeru? Ljubav koja žubori u srcima vjernika ulijeva se u okean ummeta. Šta će biti sa jednom kapi u okeanu, je li? – Ta jedna kap će u sebi nositi cijeli okean, čitav ummet!
Voljeti znači uvećati, umnožiti, proizvesti.
U historiji je bilo mnogo sistema, pravaca i oblika življenja koji su uništavali ljubav. Međutim, nijedan od njih nije bio kao kapitalizam, koji je nepromjenjive ljudske vrijednosti transformisao u vrijednost novca; odgoj zasnovan na čestitosti zamijenio odgojem i obrazovanjem čiji je cilj proizvodnja i potrošnja; plemenite osobine poput ljubavi, iskrenosti i požrtvovanosti zamjenio je izvještačenošću, licemjerstvom i koristoljubljem, i učinio ih sastavnim dijelom svoje diplomacije.
Ovaj moderni sistem, koji je zasnovan na reklami i propagandi, veliki je protivnik ljubavi i drugih vrijednosti koje je teško transformisati u novac. Zato nastoji da ljubav uništi, a ako u tome ne uspije, cilj mu je da je iskrivi i lažnom predstavi.
Nije u stanju da je uništi, jer ljubav je neuništiva. Zato se trudi da je iskrivi, a “lažne ljubavi” da promoviše i reklamira kako bi imale prođu na njegovom tržištu. Tako je uspio da razvrat, prostitucija i nastrane veze dobiju naziv umjetnosti i ljubavi. Na taj način ljubav je komercijalizirana; postala je roba koja ima prođu. Sada je ljubav, koja predstavlja jednu od čovjekovih najuzvišenijih vrijednosti, postala sredstvo porobljavanja i eksploatisanja.
Strast – nastrana ljubav
Uistinu ljubav predstavlja najvišu granicu čovjekove slobode. Međutim, osjećaj koji čovjeka učini svojim zarobljenikom nije ljubav, nego strast.
Ovo dvoje se nikako ne smije miješati, jer ljubav i strast su dvije potpuno različite stvari. Voljeti znači biti u nečemu, a strast biti opčinjen i prevaren nečim.
Ljubav čini slobodnim, a strast zarobljava. Onima koji svoju strast smatraju ljubavlju kažem: Zar ono što vam vezuje ruke, oduzima pravo na zdravo rasuđivanje i potčinjava vašu volju, drži uzde vašega razuma i poput konja vas nosi kuda hoće -, zar je to ljubav?
Jedna od karakteristika strasti je ovisnost. Kada mi jedan ovisnik kaže da voli ono o čemu je ovisan, dolazim do zaključka da je to što on voli, ustvari, “strast”, dok on misli da je ljubav. Ova ovisnost nije karakteristična za jednu, nego za više, različitih stvari.
Muškarac ili žena, poput zombija, osjećaju skriveni užitak u tome da stvar koja ih je zarobila i vuče za sobom nazivaju ljubav. Budući da iskrena i čista ljubav još uvijek ima vrijednost i ugled u srcima ljudi, oni svoju nastranost nazivaju “ljubav” kako bi se okoristili od njenog imena. Međutim, to što oni rade nikako ne može biti ljubav, nego samo strast. Jer prava ljubav od čovjeka ne pravi igračku ili oruđe u rukama drugoga, nego mu daruje slobodu i umjerenost.
Oni koji ne poznaju istinsku ljubav uporno definišu ljubav kao ludoriju i glupost dvaju osoba. Ova definicija je odraz posebnog psiho-patološkog stanja i poimanja ljubavi. Naime, ova definicija ljubavi ukazuje na “strast”, objašnjavajući oblik ljubavi kod osoba koje žive sa velikom dozom “usamljenosti”. Kada nakon dužeg perioda usamljenosti nađu nekoga ko će im olakšati njihovo stanje, osjećaj zahvalnosti koji osjećaju prema toj osobi smatraju ljubavlju. A to nije ništa drugo osim osjećaja zahvalnosti zbog uklonjene boli koja ih je tištila u dubini njihova srca.
Intezitet tog osjećaja, za koji se pretpostavlja da je ljubav, ne može se mjeriti sa snagom ljubavi, nego veličinom stepena usamljenosti koji mu je prethodio. U novonastaloj situaciji u pogledu usamljenosti neće se ništa bitno promijeniti. Individualna usamljenost sada je samo zamijenjena dualnom usamljenošću.
Platonska /jednostrana ljubav uglavnom raste u skladu sa snagom mašte. Ovaj oblik ljubavi je ljubav u uobrazilji. Ona nastavlja postojati sve dok postoji u uobrazilji, ali kada postane objekat koji se treba manifestovati sa ljudima, uobraženi zaljubljenik se ukoči i skameni na jednom mjestu. Razlog tome je činjenica što on nije tražio ljubav, nego njenu slavu. On je poput čovjeka koji je krenuo na odmor u svojoj mašti, posmatrajući more na poštanskim razglednicama. On nije očaran svojom voljenom, nego njenim slikama.
Jedna od karakteristika ovog oblika ljubavi je to da čovjek ne rješava svoje probleme, nego traži načina kako da pobjegne od svoje stvarnosti, odabirući nekoga o kome će se brinuti. Sve svoje probleme ostavlja po strani, a rješava probleme osobe za koju smatra da je voli, i još to naziva “žrtvovanje za ljubav”. To je, ustvari, čovjekov bijeg od samoga sebe, koji neće riješti nijednu dilemu njegova života.
U nastranoj ljubavi se strasti, kao što su: seksualnost, alkohol, droga, ludost i raskalašenost, nastoje prikazati kao ljubav. To je jedna velika obmana. Spomenute stvari za nezasitu dušu mogu biti samo sredstva koja će ju baciti u vrtlog propasti. U ovom poimanju ljubavi “voljena” ima funkciju vrtloga ili samoubistva.
Sve nabrojane stvari nisu ljubav, nego razni oblici strasti. Kada neko od pobornika ove vrste ljubavi posmatra svoju voljenu, on to čini isto kao ovisnik koji posmatra ono o čemu je ovisan. Pijanica koji sa bocom pića nastoji zaboraviti svoju usamljenost, ne razlikuje se od onoga koji želi utoliti svoju strast posredstvom seksualnosti “neke” žene. Stanje njihovih duša se ne razlikuje.
Međutim, dinamika ljubavi smještena je u duši (ruhu)[1], a ona nema potrebe za seksualnošću. Vjernik voli dušom (ruhom). U svojoj ljubavi osjeća povezanost i bliskost sa “udahnutim dušama”.
Oni koji traže seksualnost u čistoj ljubavi ne znaju šta znači voljeti dušom. Oni vole razumom i njegovom logikom, ili nekim drugim dijelom svoga bića. Oni koji pod ljubavlju misle samo na seksualnost, i čistu (duhovnu) ljubav posmatraju pod prizmom “libida” (pohote).
Vjernici su učinjeni braćom zbog toga što je u njihovim bićima dominantna “udahnuta srž” – iman. Oni koji su prihvatili dominaciju imana postali su braća.
Mnogo ljudi u svojim glavama poistovjećuje ljubav sa spolnom potrebom. Zbog toga, kada jedni prema drugima osjete takvu želju, smatraju je “ljubavlju”. Ukoliko bi to prihvatili kao uzrok ljubavi, koliko bi, onda, trajala takva ljubav? To nije ljubav, nego naprotiv, egoizam ili usamljenost dvaju osoba.
Čovjek egoista ne voli ni samoga sebe, a kamoli drugoga. Po uvriježenom mišljenju egoizam nije samoljublje, nego davanje prednosti sebi u odnosu na druge, uz prikrivanje ličnih nedostataka i neuspjeha. Zbog nemogućnosti ličnog uspjeha i produktivnosti on svu pažnju posvećuje sebi.
Zar se može nazvati ljubavlju proizvod srca koji se troši samo za jednu osobu? Ljubav je more. Ako se srce, čiju prostranost nije moguće izraziti brojkama, posveti samo jednoj osobi, onda je to uništavanje ljubavi. Ego se mora osloboditi svoje bodljikave žice kojom se štiti, kako bi svako mogao pristati na obalu srca i ući u njega.
Čak ni Allah Uzvišeni od Svojih robova ne traži da samo Njemu posvete svoju ljubav. On samo traži da Mu se niko ne smatra ravnim i da Mu rob posveti najviše ljubavi:
Ali pravi vjernici najviše vole Allaha! (2/165)
U svojoj usamljenosti – koju savremeni čovjek naziva ljubav – dvoje ljudi osnivaju akcionarsko društvo, suprotstavljajući se Allahu i Njegovu Poslaniku (s.a.v.s.). To akcionarsko društvo od dvoje ljudi također nazivaju ljubav.
Jedna od bolesti modernog čovjeka je i to što se on ne trudi da voli, nego nastoji da bude voljen i prihvaćen od svijeta. U tom nastojanju on stalno mijenja odjeću i šminku, kako bi ljudima pokazao masku, a ne svoje stvarno lice. Na kraju, i sām prihvati masku kao svoje pravo lice.
No, ti pređi preko toga i znaj da ljubav može proizvesti samo ljubav. Budi aktivan, prvo voli, a onda radi šta hoćeš.
Nastrana ljubav koja je predmet romana i filmova, a koju nazivaju “velika ljubav”, otvara vrata svojevrsnom obožavanju. U nastranoj ljubavi voljene strane se ne natječu u ljubavi, nego u međusobnom obožavanju, tako da ljubav postaje fetišizam. Tokom cijele povijesti čovjek je uvijek sām pravio svoje bogove i obožavao ih. To se nastavlja i u modernom vremenu. Ono što čovjek prihvati za svoga “obožavanog boga” nije njegov voljeni osobno, nego “strast” (heva). Kur’an govori o čovjekovoj “strasti” kao o njegovom božanstvu:
Jesi li vidio onoga koji je strast svoju za boga prihvatio? (25/43)
Istinska ljubav čovjeka uzdiže, a nastrana ljubav ga ponižava. U istinskoj ljubavi čovjek pronalazi sebe, a u nastranoj ljubavi se gubi i uništava, jer ono što on voli prihvatio je za svog boga, o kojem misli, kojeg spominje, veliča i s kojim živi. To više nije njegova ljubav, nego vrsta “boga” kojeg obožava.
Naš moderni junak najveću grešku pravi u pogledu podjele ljubavi. Dio koji treba posvetiti samo Allahu on je posvetio stvorenju kao što je on; učinio ga svojim bogom i “voli ga kao što se Allah voli”. Uzvišeni Allah, koji je mnogo ljubomoran, prema ovoj njegovoj uobraženosti odnosi se malo drugačije:
Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je koprena. (2/7)
Ovdje želim podsjetiti na jednu činjenicu: čovjekova pogrešna ljubav prema drugom čovjeku u povoljnijem je položaju od njegove ljubavi prema materijalnim stvarima. Ako ništa drugo, čovjek je najčasnije stvorenje, ali šta je sa onima koji za svog boga uzimaju bezvrijedne stvari?
U većini slučajeva nastrana ljubav traje kratko, tako da čovjek pronađe pravu adresu ljubavi. Srce koje je naučilo voljeti, kada shvati svoju grešku, svoju ljubav posveti Istinskom Voljenom i okrene se Njemu. U tom slučaju gorko iskustvo iz prošlosti ima posebnu ulogu u stjecanju savršenog duhovnog bogatstva. Čovjek koji ne zna šta je istinska, a šta lažna ljubav, na kraju odabere ono što je u skladu sa njegovom prirodom; postupi kao “insan” (čovjek).
I na ovu temu riječ pripada Kur’anu:
A On je odredio da obožavate samo Njega! (12/40)
Oni koji se vole nastranom ljubavlju jedni kod drugih vide natprirodne stvari i pojave, kao što Kur’an objašnjava:
Pored Allaha druge bogove prihvataju u nadi da će im na pomoći biti. (36/74)
I šta će biti na kraju? Saznajmo iz istog izvora:
Oni im, međutim, neće moći pomoći, a oni su njima poslušna vojska. (36/75)
Kako se samo jasno manifestuje ova istina kod jednostranih strasti. Zatočenik svoje strasti obožava svoju voljenu ikonu i nastoji da zaluži njenu naklonost. Kada bi samo pola od toga činio radi Allaha, možda bi stekao Njegovo zadovoljstvo. Njegova avantura ponekad okonča kao samouništenje: fizičko ili duhovno samoubistvo…
Moderan oblik života koncipiran je tako da proizvodi igračke kojima potiskuju u zaborav čovjekovu duhovnu glad. Posredstvom tih igračaka slabe porodične veze, kida se društvena homogenost i uništavaju socijalne i duhovne vrijednosti. Na taj način individua se povlači od svijeta i postaje usamljena. Poslije toga je podsjete na njenu usamljenost i pokazuju kurs onih koji su, navodno, uspjeli naći smisao života, te svakome – prema dobi i uzrastu – nude odgovarajuće “igračke” kojima će se zanimati. Jadnici to shvate ozbiljno i počinju sa igrom, mijenjajući igračke i “ubijajući” svoje vrijeme. Naravno, te igračke samo privremeno mogu potisnuti u zaborav njihovu usamljenost, poput droge. Prava opasnost je u tome što se ne vidi šta je cilj tih igračaka, što im se bezuslovno vjeruje i što taj koncept uništava čovjekovo srce – organ kojim bi trebao voljeti.
Kada se društvo dovede u ovo stanje, sve ostalo je lahko: međuljudski odnosi se ne zasnivaju na ljubavi i poštovanju, nego na koristi; niko nije dvoličan, nego ima stotinu lica; svako se prema drugome mora odnositi “uljudno”, ali ne i iskreno, već izvještačeno i licemjerno. Kažem: Mora se odnositi “uljudno”, ali to nije odgovarajući opis. Ispravno je reći da svako mora igrati igru svog suigrača. Ali svi ti međuljudski odnosi su zasnovani na modernoj potrošnji, izvještačenosti, reklami i falsifikaciji, jer nema ljubavi.
Sistem koji čovjeka posmatra kao dio mašine, ima za cilj njegovu ličnost. Želi da ga spusti sa položaja najčasnijeg stvorenja i materijalizira, a materijalne vrijednosti nastoji uzdići na njegov položaj. Taj sistem od tebe traži da samo proizvodiš i trošiš materijalne vrijednosti, jer one su jedine bitne i svete.
To je sistem koji proizvodi “strance”. Prvo je učinio da čovjek bude stranac samome sebi i svojoj bīti, a poslije toga ga je učinio otuđenim od svijeta. Za takvog čovjeka ljubav predstavlja detalj koji njegov stomak neće učiniti sitim. Otuđeni tip čovjeka sve posmatra kroz svoje grlo; u kojoj mjeri će učiniti sitim njegov stomak ili u kojoj mjeri će zadovoljiti njegove fizičke potrebe. Za njega postoji samo materijalistički sistem vrijednosti. On ne zna za postojanje duše, pa zato i ne osjeća duhovnu glad.
Lažni vjerovjesnici kapitalističke vjere, koji su pokušali napraviti naučni temelj modernog koncepta življenja, prvo su se okomili na ljubav.
Jedan od njih, koji se zvao Freud (Frojd), smatrao je da se sreća i duhovno zdravlje može postići ako se svi instiktivni i čulni prohtjevi budu zadovoljavali bez ikakvih sprječavanja.
Nećete priznavati nijedno pravilo odgoja i lijepog ponašanja! Odbacit ćete sve društvene vrijednosti! Načela vjere stavit ćete na police za knjige! Pokretač svih vaših aktivnosti biće pohota, strast! Sve vaše nagone možete zadovoljavati na način koji želite i bit ćete sretni!
Ja se neću osvrtati na naučnu utemeljenost navedenih teza, jer je to vidljivo iz priloženog. Međutim, to je bilo vidljivo i društvu koje je iznjedrilo Frojda. Čovjeka neće usrećiti zadovoljavanje nagona i strasti, nego život koji ima uzvišene ciljeve i ideale. Ako su čovjekovi ideali ovosvjetski, on će biti sretan na ovom svijetu; a ako je njegov ideal sreća na oba svijeta, onda ostvarenje tog ideala mora biti u islamu.
Za koga je gore navedena teza med i mlijeko? – Naravno, za kapitalizam. Taj izrabljivački poredak zadovoljava sve čovjekove potrebe, i materijalne i duhovne, uvjeravajući ga da mu donosi sreću. Da bi čovjeka mogli bolje izrabljivati, kapitalistički umovi su svu njegovu pažnju usmjerili prema zadovoljavanju njegovih egzistencijalnih i hedonističkih nagona. Koristeći Frojda i njemu slične oni su to u dobroj mjeri uspjeli. Na taj način je dat akcenat na kapitalistički, ili savremeni, pristup rješavanja čovjekovih problema, koji se predstavlja kao najpotpuniji koncept promišljanja i življenja. Po Frojdovom mišljenju, ljudi od svog rođenja vole međusobno natjecanje i puni su mržnje jedni prema drugima. Što se tiče muškaraca, oni su uvijek ljubomorni jedni prema drugima..
I Darwin se pridružio eliti “naučnika” i podržao ekploataciju čovjeka svojom tezom: Samo najjači preživljavaju i razvijaju svoj životni oblik. Da bi mogao dokazati svoju tezu, nastanak života je objasnio kao puku slučajnost, jer nije mogao drugačije. Na taj način dinamika života nije pitanje práva, nego snage.
Frojd je kapitalizam prenio u psiho-socijalnu domenu života, a Darvin je svoju religiju eksploatacije čovjeka zasadio u prostor biologije. Na kraju, obojica su osuli paljbu u istu metu: ljubav…
Na ovoj filozofiji je nastao zapadni modernizam. (Zašto na Zapadu? – Zato što zapadno društvo nikada nije bilo monoteističko. Objavljene istine koje oni posjeduju u obliku kršćanstva prvo su iskrivljene, pa tek onda prihvaćene!)
G.Leonard svoje društvo opisuje na sljedeći način:
Ovo društvo može promijeniti putanju Zemlje, stići do Mjeseca, ali nikako ne može naći koncept življenja po kojem će dva čovjeka, samo jednu sedmicu dana, živjeti u slozi i bez želje da ubiju jedan drugoga.”
Postoji li ijedno društvo koje nije zaraženo ovom njihovom bolešću? Modernizam, koji definiše mržnju kao čovjekov nepromjenjivi karakter, danas je prisutan na svakom mjestu, pa čak i u nama samima.
Tamo gdje je modernizam pustio korijen, ljubav ne može živjeti; a nije živjela ni prije. Vlasnik ljubavi (Allah Uzvišeni) uzeo je od onih koji su joj okrenuli leđa, a pružio ju je onima koji su je prepoznali. Tako je bilo tokom cijele historije:
O vjernici, ako neko od vas od svoje vjere otpadne, – pa, Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude (narod) koje On voli i koji Njega vole. (5/54)
Voljeti znači žrtvovati se. Dijeljenjem i trošenjem ljubav se povećava. Neko pretjerano dijeli i troši, te ostane bez ičega i sām se upropasti. Međutim, sa ljubavlju nije tako. Ona je sama po sebi bogatstvo, a čovjek koji je sposoban da voli – najbogatiji je čovjek na oba svijeta. To je zbog činjenice po kojoj je pravo bogatstvo udjeljivanje; ruka koja daje.
Zulejha je htjela uzeti ljubav. Njena ljubav je bila “potrošačka”, jer je i njena želja bila potrošiti Jusufa (a.s.). Jakub (a.s.) je dijelio ljubav, i njegova ljubav je “proizvođačka”. Volio je i davao. Dao je svoje oči, očinji vid. Cijena njegove ljubavi bile su dva oka. Zauzvrat je dobio vid bez očiju. To je bila naknada koju mu je pružila njegova ljubav.
Između potrošačke i proizvođačke ljubavi postoji jedna bitna razlika: samilost (šefeka). Uzročnik prve ljubavi je strast (šehve), a druge samilost (šefeka). Ibrahimu (a.s.), koji je dokazao da voli Allaha tako što je bio spreman žrtvovati svoje rođeno dijete, na kraju je vraćen Ismail kojeg je htio žrtvovati. A Jakubu (a.s.) su njegove oči, koje je izgubio zbog svoje ljubavi, na kraju vraćene.
Ljubav zasnovana na seksualnosti, koja potčinjava razum i druga čula, ustvari je obmana srca. Slična ljubav je prisutna i kod životinja; ukoliko se njihova želja ne zadovolji, preraste u razjarenu žudnju. Eto, tako sadistička osjećanja čovjeka predaju razjarenoj žudnji koja se ne može zasititi.
[1] Riječ “ruh”, što doslovno znači “duh”, ovdje smo preveli kao “duša”. Međutim, u kur’anskoj terminologiji “ruh” (duh) je “nešto što je Allah Uzvišeni udahnuo u čovjeka”, i nije isto što i “nefs” (duša). “Nefs” u Kur’anu ima drugačija značenja, kao npr.: život, živo biće (“Svaka duša će smrt okusiti!”); unutarnja snaga koja naređuje zlo (“Duša, uistinu, naređuje samo zlo!”), unutarnja smirenost, grižnja savjesti (“O ti, smirena dušo!”; “I tako Mi duše koja sama sebe kori!”); i dr. (O.prev.)
Autor: Mustafa İslâmoğlu DRŽAVA U SRCU
S turskoga preveli: Abdulaziz i Hülya RIZVIĆ
Izdavačka kuća “Denge” Istanbul, 2009.
Akos.ba
