640 godina Herceg Novog: Šta su Bošnjaci dali Crnoj Gori?

Ako je, po mnogima, geografski i historijski Hercegovina južna Bosna, onda je onaj dio Crne Gore koji je bio dio srednjovjekovne bosanske države i Bosanskog ejaleta “jugoistočna Bosna”.

Šalu na stranu, ova tvrdnja ima svoje uporište s obzirom da se Nikšić (najveća administrativan jedinica u CG) i njegova okolina naziva Stara Hercegovina. Sredinom augusta Herceg Novi je obilježio 640 godina svog postojanja. Podsjećamo, njegov osnivač je bosanski Kralj Tvrtko, dok ga je Herceg Stjepan Kosača dodatno izgradio.

Ove godine se navršava i 110 godina od podjele Sandžaka, odnosno njegove okupacije od strane Srbije i Crne Gore u Balkanskim ratovima. 

Širenje na račun susjeda

Prostor koji danas zauzima Crna Gora je stoljećima bio predmet izuzetno suprotstavljenih geopolitičkih interesa i djelovanja. Da bi proširili svoju vlast izvan četiri nahije Crnogorci su često pristajali da budu instrument imperijalističkih politika Ruskog carstva, Venecije i kasnije Kraljevine Srbije. U tim širenjima veliku cijenu je platilo okolno muslimansko stanovništvo, ali i sami Crnogorci. Stiješnjeni između Osmanlija i Mlečana Crnogorci su ipak uspjeli osnovati i proširiti državu te uspostaviti izuzetno dobre odnose sa evropskim dvorovima. Smjenjivali su se relativno duži periodi mira sa kraćim ratnim razdobljima iz kojih je Crna Gora izlazila razrušena i osiromašena.

Historija se više puta poigrala sa sudbinom Crne Gore, a posebno na kraju Prvog svjetskog rata kada je okupirana od strane Srbije i kad je spriječen povratak kralja i vlade u egzilu. Prazna stolica Crne Gore na pregovorima u Veraju ima izuzetnu sličnost sa podrškom Zapada formiranju prosrpske vlade Zdravka Krivokapića 101 godinu poslije.  Jednostavno, Zapad nije mogao prijeći preko trgovine narkoticima i uvođenja Kineza u infrastrukturalne projekte.

Crna Gora je opet postala plijen njene najvažnije historijske saveznice Srbije. Pad Dritanove vlade koja je uradila ono što nije stigao Krivokapić je nova prilika za optimističniju budućnost Crne Gore ili uvod u još veće turbulencije.

Ako čitamo analizu IFIMES-a “SANDŽAK: REGIJA KOJA POVEZUJE ILI DELI SRBIJU I CRNU GORU?” iz januara 2005. godine iz današnje perspektive bit će nam jasno zašto je došlo do političkih turbulencija 15 godina poslije: “Samostalnost Crne Gore donela bi još veću nestabilnost u regionu, pogotovo kada se u obzir uzme činjenica da bi u samostalnoj Crnoj Gori sami Crnogorci bili manjina, dok bi Srbi, Bošnjaci, Albanci i Romi u bukvalnom smislu bili u većini.”

Crna Gora će još dugo da plaća tešku cijenu političkog populizma Mile Đukanovića koji je Crnogorsku naciju gradio na stranačkom klijentelizmu. Najveća žrtva tog procesa su Bošnjaci koji su podijeljeni i kroz popis, identitet i stranke. Čim je izgubio podršku Zapada njegova politička moć se počela urušavati, podrška naroda/glasača slabiti pa se tako drastično počeo uvećavati broj Srba. Iako je Đukanović uradio jako mnogo za vraćanje Crnogorske nezavisnosti i rijetki je primjer katarze na Balkanu njegova loša procjena potrebe da se donosi zakon o slobodi vjera sve je izvjesnije da vodi  Crnu Goru Beogradu umjesto u EU.

Srbizacija Crnogoraca

Da bi smo shvatili razmjene identitetnih previranja na tlu Crne Gore moramo se podsjetiti na nacionalno izjašnjavanje kroz popise stanovništva.

Prema popisu stanovništva 1948. u Crnoj Gori je bilo 377.189 stanovnika od čega Crnogorca 90,67 %, a Srba samo 1,78 %. Na narednim popisima udio Crnogoraca se smanjivao, a Srba i drugih manjina je rastao da bi udio Srba na dva zadnja popisa se približio trećini ukupne populacije. Takve promjene se rezultat rada, prije svega SPC i državne politike Srbije.

Bošnjaci (tada Muslimani) su bili drugi po broju narod u Crnoj Gori na popisima ’61. (6,5%), ’71. (13,26%), ’81 (13,36), i ’91 (14,57%), odnosno 89 614. Na dva zadnja popisa su razbijeni na više kolona. Na popisu 2003. godine Bošnjaka je bilo 48.184 ili 7,77 %, Muslimana 24.625 ili 3,97, dok je na popisu 2011. Bošnjaka bilo 53.605 ili 8,65 %, a Muslimana 20.537 ili 3,31.

Kada se analizira religijska pripadnost stanovništva Crne Gore može se posredno doći do približnog udjela Bošnjaka jer u 19,11 % muslimana nalazi se 12,931 Crnogoraca muslimana  koji čine 4.6% udjela u “etničkih” Crnogoraca što je oko 2 % udjela u ukupnoj populaciji. Kada Crnogorce muslimane, Muslimane i Bošnjake saberemo dobijemo oko 14 % ukupne populacije koja pripada Bošnjacima što je i realni udio s obzirom na intezivno iseljavanje zadnjih desetljeća.

Ova pogubna statistika je rezultat državne politike Đukanovića koja se temeljila na usisavanju manjina u Crnogorsku naciju gdje je najviše uspjeha bilo na račun Bošnjaka. S obzirom na rezultate zadnjih izbora i jačanje SPC-a popis stanovništva za Crnu Goru može imati efekat “moždanog udara” jer će se najvjerojatnije pokazati da su Srbi većina čime će Crna Gora defakto postati druga srpska država.

Crnogorci plaćaju i cijenu komfor zone u kojoj su uživali u Podgorici i drugim gradovima gdje su većina dok je srpstvo jačalo u Herceg Novom, Nikšiću, na sjeveru, a posebno u općinama Sandžaka. Taj proces koji je 90-tih godina inteziviran prijeti opstojnosti Crne Gore. Zbog toga se prolaz kroz tunel koji spaja Herceg Novi i Trebinje naplaćivao, a Krivokapićeva vlada je odmah na početku mandata otkupila koncesiju i ubrzala “prekograničnu saradnju” Srba. Njihove manipulacije sa mjestom boravka, dvostrukim državljanstvom i biračkim pravom imaju istu matricu na crnogorskoj granici kao i u Srebrenici. Jednostavno, Srbi uspijevaju faličnosti demokratije okrenuti u svoju korist. Zbog toga kada je u pitanju naš odnos prema Srbima u Bosni i Hercegovini moramo sagledati njihovo stanje i djelovanje na cijelom Balkanu.

Bošnjački ulog u Crnu Goru

Bošnjaci su u Crnu Goru najviše uložili svog geografskog prostora i najviše izgubili svoje populacije. O tome svjedoči historija, ratovi, stradanja, naša tradicija i naravno uvod u Gaševićev Mevlud:

“Moliše me kolašinski prviši, Nama Mevlud bosanski napiši. Muhadžir sam, vatan mi je bio Nikšić, Ime mi je hafiz Salih Gašević.”

Bošnjaci su uz druge manjine izglasali nezavisnost, a dobili su da se u prembuli Ustava nalaze zajedno sa “Muslimanima”. Crna Gora duguje mnogo Bošnjacima, ali taj dug se neće vratiti ako se mi ne promjenimo.

Na kraju da se vratimo na početak teksta, na Herceg Novi i kroz način obilježavanja 640 godišnjice osnivanja se uvjerimo koliko je daleko otišla srbizacija ovog nekad bosanskog grada.

Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije je trebao boraviti je u Herceg Novom, 14. i 15. augusta, povodom 640 godina od osnivanja grada i slave osnivača grada – Prenosa moštiju Svetog arhiđakona Stefana, ali zbog zločina na Cetinju ta posjeta je pomjerana na kraj mjeseca. 

Bilo je planirano da na dan slave osnivača grada patrijarh Porfirije služi Svetu arhijerejsku liturgiju u manastiru Savina, a u večernjim satima, upriliči otvaranje kulturno-duhovne manifestacije ‘Trg od ćirilice’, u porti sabornog hrama Svetog Spasa na Toploj.

Iz Herceg Novog i njegove okoline porijeklo vuku brojna zvučna bošnjačka prezimena  koja su svoje bogatstvo, zanate, znanja razasuli od Bara, preko Podgorice, Hercegovine, Sarajeva…

To je bio bošnjački prozor u svijet što se vidi kroz porijeklo brojnih porodica od Španije do Bliskog istoka koje su upravo preko Herceg Novog postale dio Bošnjaka i Bosne i Hercegovine.

Upravo iz Herceg Novog svoje porijeklo vuku oni koji se i dalje vežu za veliko „M“ u Baru. Nadam se da će kroz interakciju sa Bošnjacima iz Sandžaka koji postaju sve brojniji se vratiti svom etničkom korijenu.

Kad je u pitanju historija ovog grada preporučujemo knjigu dr. Marije Sarap “Islamsko naslijeđe Herceg Novog”

Za Akos.ba piše: Sanadin Voloder