Učitelji – odgajatelji

 Danas se odgoju i obrazovanju u ranoj životnoj dobi daje veći značaj u odnosu na prije. S druge strane, broj majki koje rade izvan kuće stalno se povećava. Zbog toga su predškolske obrazovne ustanove postale prijeka potreba, te je do sada otvoren veći broj vrtića prvenstveno u velikim gradovima. Povećavanjem broja ovih ustanova pružila se prilika svakom djetetu da dobije predškolsko obrazovanje i ono je gotovo pa postalo obavezno. Škole zajedno s porodicama igraju veliku ulogu u usmjeravanju djece i postizanju željenih vrijednosti tokom njihovog obrazovanja.

Nasuprot uvriježenom mišljenju, dječiji vrtići nisu mjesta gdje su mališani za vrijeme odsutnosti majke prepušteni samima sebi i mjesto gdje im se pruža samo osnovna njega i ne bi trebalo da su samo to. Tamo su zaposleni stručnjaci koji daju veliki profesionalni doprinos psihičkom, fizičkom i zdravstvenom razvoju i sazrijevanju djece.

Učitelj (pedagog-odgajatelj) je najvažniji element ovih institucija. U onoj mjeri u kojoj je on kvalificiran i vičan ovom poslu u toj mjeri će biti kvalitetna odgojno-obrazovani proces, i shodno tome ostvarit će se zdrav tjelesni i duševni razvoj djece. Uz uvjet da porodica i okruženje prema ovom pitanju pokažu isti senzibilitet, dijete koje je u kompetenciji odgoja i obrazovanja ovakvog nastavnika može ostvariti veliki razvoj talenta. Nasuprot tome, djeca koja se ne obrazuju i ne odgajaju kod dobrog odgajatelja bez obzira na želju i trud porodice njihove potencijalne sposobnosti mogu ostati nedovoljno razvijena.

S obzirom na to da je uloga učitelja izuzetno važna, koje su to osobine (kvalifikacije) na koje bi roditelji trebali obratiti pažnju pri izboru nastavnika za svoju djecu? Kako oni mogu znati da li je on dobar nastavnik ili ne? Postoje li kriteriji po ovom pitanju? Roditelji će napraviti pravi izbor jedino ukoliko budu znali odgovore na ova pitanja. Roditelji imaju poteškoću pri odabiru nastavnika i vrtića u koji će njihovo dijete ići. Zato što će poslije ove odluke svoju malenu djecu koju vole više od sebe, koja još uvijek ne mogu zadovoljiti svoje potrebe i nisu u stanju sasvim objasniti ono što hoće; u periodu kada im je najviše potrebna ljubav, samilost i kada im je najpotrebnije podučavanje, na duži vremenski period, prepustiti drugome. Učitelj koji je siguran da će dobro razumjeti dijete, odgovoriti na njegove potrebe i pružiti mu kvalitetno obrazovanje, roditeljima ulijeva veliko povjerenje.

Poželjan nastavnik je onaj koji svu djecu voli isto, samilostan je prema njima, koji pokazuje strpljenje prema postupcima kao što su zajedljivost, svađa, plač, bijes i koji je primjer u svakoj situaciji. Od učitelja se traži da bude dobar primjer, što znači da pokazuje ljubav i strpljivost. Ukoliko toga nema, onda se smatra da ne posjeduje tražene osobine.

Ljubav i samilost

Svako dijete želi da bude voljeno i shvaćeno. Koliko od strane roditelja, isto tako dijete ima potrebu da bude voljeno i od strane učitelja. Dijete treba i u školi da osjeti porodičnu toplinu, iskrenu i bezuvjetnu pažnju. Kada pođe u školu, dijete preživljava strah odvajanja od majke i ukoliko zavoli školu i učitelja, ovaj strah će biti prevaziđen. Dijete koje ne osjeti da je voljeno ili zavoljeno od strane učitelja neće ništa prihvatati i usvajati od njega. U konačnici, neće biti postignuti očekivani rezultati. Jedino ako učitelj uzme dijete za ruku, voli ga, pomiluje, uzme u krilo i poljubi, kod njega će se razviti osjećaj sigurnosti. To će olakšati da se u djetetovom karakteru ostvare promjene koje učitelj očekuje. Poznata je činjenica da učitelj koji je pun ljubavi prema djeci igra veliku ulogu u formiranju dječijeg karaktera. Nevoljeno dijete može imati ozbiljan zdravstveni problem. Depresija i kao njen rezultat pad imuniteta mogu otvoriti put mnogim bolestima, a dijete može oboljeti i postati nesretno. Međutim, dijete koje je voljeno ima jak imunitet, sitne zdravstvene probleme može lahko prevazići bez da oni prerastu u ozbiljne bolesti.

Generalno, roditelji vjeruju da niko neće paziti i učiti njihovu djecu dobro kao što to oni rade. Kada djecu ostave u školi, vraćajući se ostanu im pogledi na njima a u glavama im se vrte mnoga pitanja. To se, jednostavno, ne može izbjeći. Međutim, ako učitelj s ljubavlju veže dijete za sebe, situacija se mijenja. Ova ljubav i vezanost ide čak dotle da dijete nakon završetka smjene ne želi ići iz škole ili želi da učitelj pođe kući zajedno s njim. Ova djeca krećući ujutro u školu i razdvajajući se od svojih roditelja ne prave nikakav problem već s velikom voljom idu u školu. Ponekad pored majke s ljubavlju zagrle i svoju učiteljicu tako da nema roditelja koji neće biti time zadovoljni. Sreća njihove djece i njih čini sretnim. Ovaj divni profil učiteljice plod je majčinske ljubavi koju pokazuje prema djeci. Kako god žena s osjećanjem majčinstva s ljubavlju podnosi svaki teret za svoje dijete, čak joj to ne predstavlja teret, isto tako se učiteljica koja je srcem prihvatila ovu dužnost odnosi prema djeci s majčinskim suosjećanjem, milošću i ljubavi. Ova ljubav koja ne očekuje uzvaćanje za nju istovremeno može biti i duhovna dobit.

Strpljivost

U predškolskom periodu, shodno potrebama te dobi zato što još nisu socijalizirana, djeca su egocentrična i ne znaju dijeliti s drugima. U isto vrijeme su radoznalci, istraživači, imaju jako razvijenu snagu mašte i sklona su ispitivanju. Govore bez prestanka. Sve što se dešava u njihovom okruženju predmet je njihove pažnje. Ne posustaju u postavljanju pitanja o svemu. Mogu ponovno postavljati pitanja na koja ste im već odgovorili. Nestašna su, ne mogu se dugo koncentrirati na isti predmet ili temu. Ono što žele trude se dobiti plakanjem ili zanovijetanjem. Ne znaju za korist i štetu, razbijaju i prolijevaju. Iako svaka dobna grupa ima zajedničke karakteristike, ponašanje niti jednog dijeta ne liči drugom u odnosu na isti događaj. Svako dijete je svijet za sebe. I pored toga, jedno te isto dijete može potpuno različito reagirati na istu situaciju ili događaj u različitom vremenu i okolnostima. Pokušavaju sve isprobati, jer su još uvijek u fazi učenja. Ne razmišljaju da se mogu povrijediti igrajući se stvarima kao što su oštri predmeti, staklo, šibica ili peć. Vršeći isprobavanja mogu nanijeti štetu sebi, drugima ili predmetima. Možda će im biti potrebno puno vremena da nauče vještine kao što su: jesti uredno, da sami obave potrebne radnje oko toaleta, operu ruke, lice i zube, oblače odjeću i obuću. Sve dok ovo ne nauče, bit će im potrebna pomoć drugih. Može se desiti da gledajući Vas pravo u oči rade ono što ste im rekli da ne treba činiti.

Dok je zbog ovih dječijih osobina u kući teško izaći nakraj i sa jednim djetetom, strpljivi/a ogajatelj/ica pazi na petnaest do dvadeset i petoro njih, a istovremeno ih uči i kako se ponašati. To nije lahko. On/a po potrebi razmišlja kao dijete. Na uzrok nepoželjnog ponašanja gleda iz dječije perspektive i pokušava iznaći načine rješavanja problema. Umjesto da djetetu govori „ne plači“, „ušuti“, „nemoj“, „sjedi“ i slične stvari koje sadrže naredbe i komandovanja, on/a mu objašnjava zašto treba da šuti i ne čini nešto. Ne govoriti „malo je, ne razumije“, mnogo mu se više treba umiljavati nego li odrasloj osobi i tako ga uvjeriti. Ovo je dužan činiti strpljivo, jer dječije prosuđivanje i percepcija nisu razvijeni i praktični kao kod odraslih.

Kako bi postigao promjene u ponašanju djeteta, učitelj mu u igri daje odgovarajuće uloge. Ukoliko dijete koje kontinuirano udara svog druga dobije ulogu da ga štiti, ono će zaista postupati u skladnu s ulogom koja mu je data. Dok će se ono igrati i uživati u igri, istovremeno će postići i željeno ponašanje. Ali ovo se ne može postići samo jednom igrom. Učitelj će ga svojim strpljenjem nastojati ojačati. Možda na tome potroši nekoliko sedmica. Kod razumijevanja, podučavanja i rješavanja problema djece ne smije se postupati brzopleto već sa velikim strpljenjem. Kako god pri uzgoju voćke prvo treba obraditi zemljište, zasaditi sjemenku i nakon toga sačekati da se pojavi izdanak, zatim ga njegovati, zalijevati, gnojiti i čekati da nakon niza godina daje svoje plodove, isto tako se i razvoj djece odvija postepeno. Kao što sjeme istruhne usljed pretjeranog zalijevanja, neslijeđenje principa postupnosti tokom podučavanja djeteta i očekivanje da se kod njega stvari naglo promijene, samo će otvoriti put duševnim, tjelesnim i mentalnim poremećajima kod njega. Dakle, podučavanje djece predškolskog uzrasta je posao koji zahtijeva aktivno strpljenje.

Model/uzor

Jedna od osnovnih i najefikasnijih metoda odgoja i obrazovanja djeteta jeste biti mu dobar primjer. Neosporna je činjenica da je najprihvatljivije podučavanje i obrazovanje ono koje je se pruža lijepim ponašanjem i dobrim primjerom. Prvi i najjednostavniji oblik učenja kod djeteta jeste oponašanje onoga što vidi u okolini. Dijete počinje učiti još kao beba i to čini oponašajući ljude oko sebe. Djeci su uzor roditelji i nastavnici. Dječiji pogledi su poput kamere koja je u kući okrenuta prema roditeljima, a u školi prema učitelju. Svakog momenta ih pomno prati. Ona primjećuju i najsitnije detalje kod njih. Zatim ona oponašaju ono što su vidjela i čula. Međutim, zato što ne mogu razlikovati dobro od zla, od uzora kopiraju ponašanje bilo koje vrste. Dobro ili loše bez razlike, jer oni to ne mogu razlikovati. Ukoliko se u lepezi ponašanja određeni postupak stalno ponavlja pred njima, oni ga uključe u repertoar svoga ponašanja. Ne samo s postupcima već sa svim vrijednostima, stavovima i standardima ponašanja, dijete nastoji ličiti na odrasle. Iz ovog razloga treba obratiti pažnju da se djeci uvijek ponudi dobar primjer. Ono svugdje treba vidjeti lijepo ponašanje. Dijete koje je svjedok laganja, počinje to prihvatati kao normalno. Negativnosti koje se s vremenom ukorijene u njegovu podsvijest kasnije neće biti lahko iskorijeniti.

Dječija sklonost ka oponašanju je na najvećem nivou u predškolskoj dobi. Ako dijete ide u vrtić, svog učitelja uzima za primjer i kopira njegovo ponašanje i govor. Ukoliko je učitelj osoba puna ljubavi, smirena, susretljiva i odgovorna, i dijete će pokazati sklonost ka ovom ponašanju. Ako se razgovarajući s djetetom govori uredno i s bogatim rječnikom, ono će u najmanju ruku koliko i njegov učitelj naučiti lijepo govoriti, a kada dospije u određeno doba, riječi koje će koristiti bit će one koje je pokupilo od svog učitelja. Oponašanje ima važnu ulogu u mentalnom razvoju djeteta. Kao i sve druge djeca i vjerske postupke od ranog djetinjstva uče oponašajući odrasle iz svoje okoline pogotovo od treće do šeste godine. Ibadete koje vide da vrši odrasla osoba koju su uzeli sebi za „idealan model“, svaki postupak koji ima vjersku notu, iskreno će prihvatiti i potruditi se da ga slijede. Zahvaljujući senzibilitetu učitelja u svom ponašanju, utjecaj njegovih riječi od izuzetne je važnosti u postizanju onoga što želi. Dijete lijepo ponašanje postiže ne s pozivanjem na njega već pomoću dobrog primjera. Učitelj koji je dobar primjer svom učeniku utjecajniji je i od knjiga o moralu.

(akos.ba/novovrijema.ba)