Čizme

Da mi je neko ranije pričao da se bezazlene i naizgled nevažne stvari, poput šuma ljudskih koraka, mogu tako snažno urezati u pamćenje ni u primisli mi ne bi bilo da ga uzmem za ozbiljno. Ali, baš ti ljudski koraci su nešto što me danas sablasno prati. Taj banalni zvuk odavno je svio gnijezdo negdje u školjkama mojih ušiju i nikako da odleprša. Taman zatvorim oči i ponadam se lagodnim snovima, i tek što se pođem privikavati na tu ljepotu, odjednom i niotkud začujem ”Tum…tum…tum…”.

Traje to već petnaestak godina. Ustvari, ne znam tačno ni kad je počelo. Valjda je to zaostavština koju dobih u koncentracionom logoru. Tih devet mjeseci i kusur trajali su kao devet godina. Sada se ne mogu iščuditi kako mi mjesec brzo proleti, a tada je bio ravan godini, ponekad i stoljeću. Vrijeme se i tada jednako mjerilo ali ga je nada činila težim i iscrpljujuće dugim. Nada kao da ga je nekako razvlačila. Nada i neizvjesnost. S tim dvjema riječima se u to doba toliko zbližih da sam ih smatrao nekom bližom rodbinom. Istina, nekad bi se toliko razbuktale i ojačale da nisam bio u stanju znati kako ih zauzdati. Tada bi na scenu stupala moja sadašnja noćna mora – začuo bih topot čizama kako se približavaju kroz dugi mračni hodnik. Istoga trena i nada i neizvjesnost bi iščezle poput povjetarca koji ovlaš pomiluje kosu i ode u nepoznato. Nada bi, valjda, umrla a neizvjesnost misteriozno nestala. Smjenila bi ih sigurnost koja bi mi s prvim zvukom čizme dovikivala: ”Ti si na redu!”.

Topot čizama bijaše mi i mrzak i drag. Mrzio sam ga jer me je neodoljivo asocirao na nekakvog Azraila. Dvije teške, pomalo i bezvoljne čizme činile su mi se kao dva dželata koja se usput prepiru i nadglasavaju hitajući k meni da mi presude. ”Tum…tum…tum…tum…”, odzvanjalo je hodnikom. U svega desetak ćelija bilo je stotine zatvorenika, ali bi uz topot ovih famoznih čizama, ne samo logor nego i cijeli dunjaluk ličio na pustahiju na kojoj nema živa roba. Čizme bi se zaustavile pred nekom od ćelija; hrapavi glas bi pročitao dva tri imena i prezimena, začuo bi se omanji žamor, dželati bi sa žrtvama napustili hodnik i tu bi priča, privremeno, završavala. Nada i neizvjesnost bi mi se, onda, vraćale poput najrigidnijih kukavica koje se skrivaju i bježe samo kad zagusti. Vrijeme bi se, uz njih dvije, opet vuklo kao da ima olovne noge, čekajući sutra. A sutra opet isti scenario.

Ono što me radovalo kod tih čizama bila je činjenica da bih odmah utonuo u sjećanja. Njihov topot me automatski gonio da počnem premotavati film i sjećati se svih onih lijepih trenutaka koji minuše. Tek tada bi mi bilo lijepo i tek tada mi na umu ne bi bili ni dželati ni Azrail ni sutra ni danas. Tada bih živio svoje jučer i uživao. To mi je bila neka vrsta hrane koja me, koliko-toliko, držala u snazi. Svoju sofru i svoj sohbet nisam dao nikome. Znam da sam bio sebičan ali je bilo tako i nikako drugačije. Uživanje u sjećanjima trajalo je taman toliko koliko je čizmama trebalo da prođu hodnikom. No, ja bih se do grla najeo i sit čekao presudu. I danas mi, ponekad, više sjedne hrana s nogu, nabrzaka, nego li ceremonijalni i beskonačni ručkovi i večere za koje nemam ni volje ni živaca. Čovjek se, valjda, brzo svikava.

Tako su prolazili dani, njih tačno dvije stotine i osamdeset dva. Svaki je bio manje-više jednak. Potkraj robovanja dio nas je prebačen u drugo krilo zgrade gdje dobismo nešto veću komociju i koju zraku svjetlosti više. Ćelije se nisu puno razlikovale od prethodnih, osim što smo kroz poluprovidno staklo sada mogli barem nazrijeti likove stražara.

Nijednog vakta u logoru nisam propustio. Nekada bi mi prošao poneki namaz zbog prisilnog rada u krugu logora ili povremenih ”informativnih” razgovora, ali bih to podnoć naklanjao. Svi u ćeliji su to znali i cijenili, te bi ostavljali svaku kap vode koja bi im pretekla kako bih, bar ponekad mogao uzeti avdest. To su mi bili dragi momenti jer sam uglavnom uzimao tejemum, pa sam u dobroj mjeri uglačao zidove svoje ćelije. Ipak, avdest bi me nekako posebno okrijepio. Sa njim bih se osjećao jačim, svježijim. Uz njega sam sam sebe doživljavao nesalomljivim.

Često, dok bih klanjao podne ili ićindiju, lik jednog od stražara bio bih priljubljen uz obližnje staklo. Nisam znao ko je ni kako izgleda – nisam to mogao ni vidjeti – niti sam znao zašto je tu stajao, ali mi je nešto iz dubine mene govorilo ”Gleda te.”. To se ponavljalo tako često da ga više nisam mogao povezivati sa slučajnošću. Zar bi neko mogao skoro svaki dan buljiti u mene i to u isto vrijeme, baš kad klanjam? ”Gleda te.”, odzvanjalo je u meni. Ma nek’ gleda, šta me briga! Ne radim nikakav zločin. Molim se svome Bogu kao što se, možda, i on moli svome i nikom’ ništa. Nepoznata prilika je nastavila po svome a ja sam se sve manje obazirao na nju. Šta više, bilo bi mi neobično kada bih klanjao vidjevši da pored stakla nema nikoga. Vremenom sam, na čuđenje svih zatvorenika, počeo redovno dobivati po jednu malu flašicu vode. Ranim jutrom bi se dijelio doručak. Svakoga je sljedovala određena porcija oskudne hrane a jedino ja bi uz to dobio i vodu. Svi smo pretpostavljali da to ima veze sa mojim namazom i onim neznanim posmatračem, ali u logoru se ništa pouzdano nije moglo znati. Pretpostavke, sumnje i nagađanja se roje poput pčela a istina ispliva nekad poslije ili zauvijek ostane zaodjenuta velom tajnovitosti.

Dvjesto osamdeset drugo jutro dočekasmo bez doručka. Nije bilo ni moje vode. U zraku se osjećao miris nečega krupnog, za nas zatvorenike neobično važnog. Opet se zarojiše pretpostavke i nagađanja o tome šta slijedi. Isprva tih žamor ubrzo preraste u buku koju iznenada prekinu zvuk čizama. Njih se odavno nismo bojali niti im predavali neki poseban značaj. Ovaj put su zvučale nekako drugačije. Kao da su bile brže, odlučnije. Dobro poznati hrapavi glas naredi nam da iziđemo u dvorište logora i stanemo u stroj. Svi.

Ubrzo smo svi bili u dvorištu, poredani u parovima u šest redova. Nisam znao šta bih prije; ili bih razgledao nova lica uniformisanih vojnika koje prije nisam viđao ili bih razmišljao o tome šta nas dalje čeka ili bih se, pak, nakusao svježeg zraka i malo iznenadio ubuđala pluća. Našao sam kompromis sam sa sobom te sam se odlučio za sve pomalo. ”Da se radilo o strijeljanju vjerovatno bi bilo više vojnika a i oružja!? Nije ni neka akcija; ne bi nas sve izvodili! Čim ima novih faca sigurno je nešto što dosad nismo radili.”. Sam sam sebi postavljao kojekakva pitanja i ubrzo pronalazio odgovore koji bi mi se učinili najpodobnijim, jer čovjek u neprilikama ili nejasnim situacijama po nekom nepisanom pravilu obično pomišlja na najgoru moguću varijantu. Bježao sam od toga i rukama i nogama.

Konačno pred nas istupi jedan od prisutnih nepoznatih vojnika. Visok, mršav čovjek sa brkovima na kome se odmah dalo primjetiti da je vrlo obrazovan i elokventan. Rekao je kako treba doći do razmjene zarobljenika te kako je on danas tu kako bi mu upravnik zatvora odabrao trideset nas koji bi se tako domogli slobode.

”Sloboda!”, mislim u sebi. Zanimljivo da nijednom nisam ni pomislio na tu mogućnost. Sve moguće i nemoguće opcije su mi proletjele kroz glavu, ali odakle mu sad sloboda? Ja o slobodi već mjesecima i ne mislim. Ili sam se toliko svikao na svoju ćeliju i topot dželatovih čizama ili mi je vokabular počeo blijediti? Ne znam.

Tek tada upoznasmo i upravnika logora. Viđali smo ga i prije ali nismo znali da je to on. Šuteći je najprije prošao pored svakog zatvorenika gledavši ispitivački. Čim pročita prvo ime i prezime štrecnuh se kao da me neko obli studenom vodom. Nije prozvao mene. Ne, nije zbog toga. Bio je to glas one neznane osobe pod kojom su tutnjale famozne čizme. Zatvorenici su gledali pred sebe ali su krajičkom oka svi oni željeli dokučiti lik upravnika ne bi li ga bolje upoznali.

Nakon što je pročitao dvadesetak imena nastavio je hodati bez riječi, kao da se i sam dvoumi koga da izabere. Čizme su mu ovaj put zvučale nešto drugačije ali me, svejedno, natjeraše da se bacim u zagrljaj sjećanjima i uspomenama, kao što sam to redovno činio i u ćeliji. Toliko odlutah u svoj slatki svijet da zaboravih i na upravnika i na prozivanje imena i prezimena. Na momente bih bio na tek pokošenim livadama, pa bi se najednom cijela moja porodica našla na okupu na nekom nepoznatom mjestu na kome bismo dugo eglenisali i cirkuzili, a onda bih samo šetao i udisao zrak slobode koji bi do te mjere ispunjavao moja prsa da sam se pribojavao da ne prsnu. I svu tu magičnu vječnost ja bih prolazio za svega nekoliko sekundi.

Opet se štrecnuh. Ovaj put mi se na rame spusti upravnikova ruka. Bojao sam se da će mi srce od uzbuđenja iskočiti iz njedara. Glava mi pogeta a oči ne silaze s njegovih elegantno uglancanih čizama. Nekako mi drago što sam ih napokon upoznao. Toliko puta sam ih slušao i toliko strepio od njihove buke a, eto, sad su tu. Čekao sam da upravnik glasno izgovori moje ime i prezime i da me kutariše svih nedoumica. No, umjesto toga on mi se primače i polahko šapnu na uho: ”Eto, sad se možeš moliti svome Bogu koliko god hoćeš. Nek ti je sretno!”.

”Hodžić Adil!”, reče tada povišenim glasom i udalji se od mene.

Safet Pozder

(Akos.ba/Rijaset.ba)