Da li je Mehmed-paša Sokolović bio Srbin?

 U srpskoj historiografiji ovaj veliki Bosnjak je smatran bosanskim srbinom i to na osnovu posrednih izvora da je njegov brat bio Makarije Sokolovic. Nadalje, srpska historiografija kreditira Mehmed-pasu Sokolovica da je navodno preveo u islam citav svoj rodni kraj u gornjem Podrinju, te da je ucestvovao u obnavljanju Pecke patrijarsije navodno zbog privrzenosti svom ‘porijeklu.’ Kao sto cete vidjeti u daljem izdanju ovog clanka, ovakve konstatacije srpskih historiografa ne samo da su nacionalno-romanticarske, nego su i historijski neutemeljene. 

Slijedi isjecak clanka iz knjige Historija Bosnjaka (str. 158-163), prof. dr. Mustafe Imamovica:

Neophodno je dati jos nekoliko napomena o devsirmi, kao o navodnom najizrazitijem vidu “nasilne islamizacije.” Na prvom mjestu, nema osnove da se odlucno zakljuci da su oni pojedinci koji su putem adzami-oglana dosli do visokih polozaja u Carstvu, kao takvi prevodili u islam na svom rodnom kraju citava sela i kasabe, kako se tvrdi za Mehmed-pasu Sokolovica da je ucinio u gornjem Podrinju. Prije svega, taj je kraj bio zahvacen procesom prihvatanja islama dobrih 120 godina prije pojave Mehmed-pase, kao visokog carskog dostojanstvenika. Preko gornjeg Podrinja vodio je glavni put koji je povezivao Skopsko krajiste sa Vrhbosnom, odnosno kasnije Rumeliju sa Bosnom. Skoro pola stoljeca prije pada Bosne na tom se prostoru javljaju prvi muslimani medju Bosnjacima, pa se tu za njihove potrebe grade dzamije, od kojih se najstarijom smatra ona u Ustikolini, kako je vec napomenuto, podignuta tridesetih godina XV stoljeca. Osim toga, kao urbano naselje kasaba se uspostavlja upravo podizanjem dzamije. U kasabi skoro u pravilu iskljucivo zive muslimani, pa tu Mehmed-pasa nije imao potrebe bilo koga “prevoditi na Islam.” Mehmed-pasa je zivio i djelovao cijelo jedno stoljece kasnije. U vrijeme sultana Sulejmana I Velicanstvenog mladi je Sokolovic, kao skolovan i okretan dvorjaniin, koji se vec istakao u ratu sa Ugarskom i Austrijom (1526-1533), obavljao razne duznosti u carskom saraju. Vec 1543. bio je zapovjednik dvorske straze (kapidzibasa). Tri godine kasnije, poslije smrti velikog admirala Hajrudina Barbarose, postavljen je na njegovo mjesto kao kapudan-pasa. Za dalje ratne zasluge, posebno na Istoku u perzijskoj vojni, Mehmed-pasa je 1555. dobio polozaj treceg vezira. Tokom tog rata Osmanlije su prvi put uspostavile vezu i saradnju sa svojim etnickim i jezickim srodnicima s one strane rijeke Amu Darje (anticki Oxus), odnosno sa uzbeckim hanom, gospodarom Samarkanda i Buhare. Osnova te saradnje je bila borba protiv perzijskog saha kao zajednickog protivnika.

Svi ovi vojni i diplomatski uspjesi otvorili su put Mehmed-pasi ka polozaju prvog cinovnika Carstva. Taj je polozaj Mehmed-pasa dobio imenovanjem za velikog vezira 28. VI 1565. godine. U toku svog posljednjeg velikog pohoda protiv habsburske Ugarske, umro je pod opsjednutim Sigetom 6. XI 1566, sultan Sulejman Velicanstveni. Dva dana kasnije, 8. septembra, janjicari su na juris zauzeli Siget. Tom prilikom je poginulo svih sest stotina posljednjih branilaca grada, koje je osobno predvodio hrvatski ban Nikola Zrinski. Sam Zrinski, “ugarski Leonida,” ziv je zarobljen i odmah pogubljen. Njegovu odrubljenu glavu Mehmed-pasa je poslao svom necaku, Gulabi-agi, budimskom namjesniku, sa zadatkom da je proslijedi do Beca na ugarski carski dvor. U medjuvremenu, Mehmed-pasa je uz pomoc carskog stitonose Dzafer-bega i tajnog pisara Feriduna, pod teskim okolnostima, uspio pune tri sedmice sakriti od vojske i ostalih carskih dostojanstvenika sultanovu smrt. Takva mjera, s ciljem da se izbjegnu neredi i osigura bezbolan prenos vlasti na novog sultana, primijenjena je vec prilikom smrti Mehmeda I i Mehmeda II Fatiha te Selima I, ali ne tako dugo i ne pod tako izuzetnim okolnostima. Mehmed-pasa je smjesta, po posebnom causu poslao pismo prestolonasljedniku, svom puncu Selimu, koji se tada nalazio u Kutahiji, s nalogom da smjesta preko Carigrada krene za Beograd, gdje se uputio i veliki vezir sa glavninom vojske. Novi sultan Selim stigao je iz Carigrada u Beograd za svega 15 dana. Tek tada je Mehmed-pasa objavio vojsci da je sultan Sulejman Velicanstveni umro i da je Selim II novi sultan.

Time se Mehmed-pasa Sokolovic konacno ucvrstio na polozaju velikog vezira. Njegova moc i uticaj dostigli su do tada nevidjene razmjere za jednog velikog vezira. Odatle je austrijski diplomata, historicar i zacetnik moderne evropske osmanistike, Joseph von Hammer, jos 1830. primijetio da je umjesto “za vladavine Selima II,” bolje kazati “za vladavine velikog vezira Sokolovica.” Tu cinjenicu su zapazili vec Sokolovicevi savremenici, kao mletacki bajlo (ambasador) u Carigradu, Mario Cavalli, koji je vec 1567. pisao svojoj vladi da je Mehmed-pasa “prvi vezir,” “onaj koji caruje u Turskoj.” Cavalli je zakljucio da je Mehmed-pasa “svojom pamecu i razboritoscu” potpuo zasluzio toliku vlast. Takav svoj polozaj Mehmed-pasa je nastojao zadrzati i po stupanju na prijestolje Selimovog nasljednika, Murata II (1574-1595), ali se naglo povecao broj njegovih neprijatelja, kako medju dvorjanima tako i medju carigradskom ulemom. Na dvoru je opoziciju Mehmed-pasi predvodio defterdar Kara Uvejs-pasa, a medju ulemom se po neprijateljstvu prema velikom veziru najvise isticao carigradski muftija Semsudin Ahmed-ef. Kadizade. Sokolovic je pao, vjerovatno kao zrtva zavjere, tako sto ga je, 11. X 1579. u njegovom saraju ubio neki dervis, porijeklom iz Bosne, koji je navodno dosao da od vezira nesto moli i da trazi milostinju. Ubica je po nekim piscima bio pristalica ili pripadnik hamzevijskog reda. Osnivac ovog sinkretickog islamsko-bogumilskog reda i njegovog ucenja bio je Hamza Bali Bosnjak iz Gornje Tuzle. On je odveden u Carigrad i nakon ispitivanja, kao heretik osudjen na smrt i pogubljen 6. VI 1573. godine. Ubistvo Mehmed-pase moglo bi, prema tome, biti i cin osvete.

Mehmed-pasa Sokolovic je u ime Sulejmana Velicanstvenog, jos pod osvojenim Sigetom, okupio i drzao vojnu snagu Carstva u svojoj cvrstoj ruci, ne samo za tri sedmice poslije sultanove smrti nego i tokom narednih 13 godina, koliko je bio na polozaju velikog vezira. Za to vrijeme, drzeci se nacela sultana Sulejmana, Mehmed-pasa je odrzavao Carstvo na vrhuncu vojno-politicke moci i kulturno-prosvjetnog i graditeljskog procvata, na koje ga je uzdigao najveci osmanski vladar.

Veliki vezir Mehmed-pasa nije bio prvi visoki osmanski dostojanstvenik porijeklom iz roda Sokolovica ciji su razliciti ogranci zivjeli na prostoru od Glasinca do Drine i Lima. Prvi koji je iz rod Sokolovica putem adzami-oglana napravio karijeru u Carstvu krajem XV i u prvoj polovini XVI st. bio je Deli Husrev-pasa. On je jos 1516. imenovan za namjesnika u Konji, a zatim je redom bio beglerbeg Dijarbekira, Sama (Damask), Halepa i Rumelije. Vec 1535-36. susrece se na polozaju egipatskkog valije, kada je imenovan za clana vezirskog vijeca. Deli Husrev-pasa imao je dva sina: Kurd-bega, koji je umro 1572. na polozaju sandzak-bega u Nigdu, jugoistocno od Ankare i Mustafa-agu, koji je izgleda zivio na svom zijametu u Bosni, posto je ukopan u Seticima kod Rogatice, gdje mu se mezar i danas nalazi. Drugi Sokolovic koji je napravio visoku karijeru u Carstvu bio je Mustafa-pasa Lala, koji je dosao u carski saraj uz pomoc Deli Husrev-pase, svog starijeg brata. Mustafa-pasa Lala bio je stalno protivnik svog rodjaka Mehmed-pase Sokolovica.

Poznato je da je Mehmed-pasa dovodio svoje najblize rodjake u Carigrad i da su mu sestra i otac primili islam. Sestra Semsa se udala za Subab-bega Boljanica, hercegovackog sandzaka. Otac Dimitrije [ne zna se tacno vjersko porijeklo ovog Bosnjaka] je dobio ime Dzemaludin Sinan-beg. Za njega se zna da je bio mutevelija jednog Mehmed-pasinog vakufa, utemeljenog u Bosni. Kasnije, kako su skoro svi njegovo najblizi rodjaci postigli uspjesnu vojno-upravnu karijeru, veliki vezir Mehmed-pasa nije se zanimao za dovodjenje novih ljudi iz svog kraja u Carigrad, nego se, pored drzavnickih poslova, posvetio podizanju svojih brojnih zaduzbina i vakufa sirom Carstva. Tako je u svom rodnom selu Sokolovicima kod Rudog izgradio dzamiju, mekteb, musafirhanu i vodovod. Mehmed-pasine zaduzbine razasute su po Carigradu, Edirnama, Halepu, Medini, Beckereku u Banatu, Beogradu te po Bosni, gdje je dosta zapamcen najvise po gradnji mostova. Smatra se da je Sokolovic podigao tri do pet mostova izuzetnog privrednog znacaja i velike graditeljske ljepote. To su cuprija na Drini u Visegradu, Arslanagica most u Trebinju, Vezirov most u Podgorici, most na uscu Zepe u Drinu i vjerovatno Kozju cupriju u Sarajevu. Ovi i drugi mostovi u Bosni grade se u sklopu velikog obnavljanja putne mreze i trgovackih prometnica, koje se vrsi u Carstvu tokom XV st., u doba Sulejmana Velicanstvenog i njegovog nasljednika Selima II. Taj zamasni poduhvat provode u djelo uglavnom dvojica velikih vezira Bosnjaka, Rustem-pasa Opukovic i Mehmed-pasa Sokolovic.

Nema podataka da je Mehmed-pasa Sokolovic gradio krscanske vjerske objekte po Bosni, kao sto su to cinili neki drugi visoki carski dostojanstvenici porijeklom Bosnjaci. Tako je, primjera radi, Osman-pasa Bosnjak u svom rodnom selu Kazanci, na hercegovacko-crnogorskoj granici, sagradio dzamiju sa medresom i crkvicu. Dzamiju, cije su se rusevine raspoznavale do poslije Drugog svjetskog rata, unistio je jos sezdesetih godina VII st. Bajo Pivljanin (Nikolic), poznati hajducki cetobasa u mletackoj sluzbi.

Ako Mehmed-pasa Sokolovic nije sam podizao pravoslavne crkvene objekte, sigurno je kao visoki carski dostojanstvenik znatno uticao na odluku osmanske drzave da 1557. obnovi Pecku patrijarsiju. Za prvog patrijarha postavljen je Makarije Sokolovic, po predanju iguman ili arhimandrit svetogorskog manastira Hilandar. Opcenito se pogresno smatra da je Makarije bio Mehmed-pasin brat. To se tvrdi na osnovi posrednih izvora. Tako njemacki putopisac Stepahn Gerlach pisao 1575. da je obnovitelj Patrijarsije bio brat velikog vezira. Mnogo kasnije, u XIX stoljecu, zapisao je hronicar manastira Tronose kod Loznice da je patrijarh makarije bio brat tadasnjeg velikog vezira i da je od njega dobio hatiserif da obnovi “sve manastire crkve.” Oba ova kasnija zapisa previdjaju cinjenicu da u vrijeme obnove Patrijarsije Mehmed-pasa nije jos bio veliki vezir, nego po rangu treci vezir. Velikim vezirom postat ce tek osam godina kasnije. Neposredni svjedok, spomenuti mletacki bajlo M. Cavalli, pise u jednom svom izvjestaju iz augusta 1558. da mu je jedan svecenik, Dubrovcanin, vikar bosanskog nadbiskupa, rekao kako je nedavno postavljeni “srpski patrijarh grckog obreda” dosao na taj polozaj zahvaljujuci podrsci “svog strica, koji je pasa.” Patrijarh je dobio od sultana berat da mu “svi krscani, i latinskog i grckog obreda, placaju jednake namete.”

Turski hronicari, koji su bili veoma obavijesteni o uzoj porodici velikog vezira, znaju da je imao dva brata i njihov zivotni put prate sve do sultanova saraja. Odatle se moze zakljuciti da Makarije nije mogao nikako biti mehmed-pasin sinovac. Nije mu to mogao biti cak ni u prvoj pobocnoj liniji, jer je poznato da je Mehmed-pasin rodjeni stric rano primio islam, pa mu se ne zna cak ni za rodjeno ime. U izvorima se spominje kao Rustem-beg Sokolovic, sa tri sina: Dervis-pasom, Ali-begom i Ferhad-pasom. Prema tome, pravi Mehmed-pasin sinovac bio je Ferhad-pasa, kliski i bosanski sandzak-beg i prvi beglerbeg Bosanskog ejaleta. Sto se tice Makarija, on je mogao biti samo neki dalji Mehmed-pasin rodjak, s obzirom na cinjnicu da je rod Sokolovica bio veoma razgranat.

Nacionaln-romanticarska je zabluda da je Mehmed-pasa radio na obavljanju Pecke Patrijarsije zato sto se sjecao svog porijekla i bio mu privrzen. Mehmed-pasa, kao clan vezirskog vijeca, sigurno nije bio bez uticaja prilikom donosenja odluke da se obnovi Srpska patrijarsija, ali to ne treba veivati ni za kakva osjecanja niti sentimentalna sjecanja, nego iskljucivo za procjenu osmanskih drzavnih interesa. Mehmed-pasa Sokolovic je kroz svoj odgoj u Edirnama, gdje je stekao prvo islamsko obrazovanje, te kasnije kroz vojevanje po Ugarskoj, ucestovanje u pohodima na Bagdad i Perziju, te kasnije kroz vojevanje na dvoru postao, kako pravovjerni musliman, tako i pravi Osmanlija. On je od pocetka do kraja bio i ostao iskreno privrzen svom novom zakonu, koji je poceo uciti kada mu je bilo vec 16-18 godina. Mehmed-pasa je bio temeljito islamski obrazovan i kao musliman moralno veoma postojan i smiren u svojoj vjeri. Njegovo cjelokupno drzanje i djelovanje pokazuje da on u tom pogledu nije imao nikakvih sumnji. Za njega su krscanstvo i jevrejstvo bile religije Bozijeg otkrovenja koje prethode islamu. U skladu sa islamskim ucenjem, on je prema jevrejstvu i krscanstvu, ukljucujuci tu i pravoslavlje, imao jasan stav trpeljivosti i pruzanja drzavnih garancija njihovim sljedbenicima kao zmijama, odnosno pripadnicima zasticenih manjina. Izvan tog strogo islamskog stava, Mehmed-pasa prema hriscanstvu nije imao niti je mogao imati bilo kakvih drugih naklonosti i osjecanja. Sve je ostalo bilo podredjeno politickim interesima osmanske drzave koje je on veoma dobro shvatao i pronicljivo zastupao. Medhmed-pasa Sokolovic je svojim ogromnim znanjem i velikom snagom borio da osmanskoj drzavi sacuva njene cvrste islamske temelje. Njegovo ponasanje ukazuje da je smatrao da opasnost po te temelje moze doci prije od muslimanskog-logickog vjerskog misticizma [neispravnog islamskog ucenja], nego od nekog hriscanstva prema kojem se vodi dosljedna islamska politika. U tom smislu, Mehmed-pasa se ostro suprostavljao muslimanskim sinkretistickim i heretickim ucenjima i pokretima sto, medu ostalim, pokazuje i cinjenica da je kao veliki vezir vec prve godine svoje sluzbe dao pogubiti Hamzu Bosnjaka.

Historija Bosnjaka, Mustafa Imamovic, str. 158-163. – poglavlje: Proces Prihvatanja Islama u Bosni.

(akos.ba/bosnjacki-topraci.com)