Golubičin đerdan – Velika ljubavna priča o sretnoj zemlji
TAVQU’L-HAMĀME (Golubičin đerdan) IBN HAZMA – najznačajnije djelo arapske prozne književnosti u XI. stoljeću
Autor: dr. Džemaludin Latić
E bu Muhammed Ali ibn Ahmed ibn Hazm (Kurtuba, 3 8 3 . / 9 9 3 .- 4 5 6 . /10 6 4 .), pjesnik, pravnik, alim, političar i mislilac, najznačajnija je intelektualna i umjetnička figura muslimanske Španije. Proveo je nemiran život koliko zbog krvavih obračuna i smjena u španskom Hilafetu, toliko i zbog svojih stavova i “nemilosrdnoga” jezika. Živio je, dakle, u burnom vremenu muslimanske Španije, kada je Hilafet bio na vrhuncu svoje moći, ali i kada je otpočeo njegov nezaustavljivi pad (koji se dogodio 1031. god.). Bio je vezir na divanu Abdu-r-Rahmana V. – samo nekoliko sedmica, kada je ovaj umejevički halifa ubijen, a Ibn Hazm utamničen.
Poslije 1026. god. posvećuje se isljučivo pisanju svojih djela i umire na porodičnom imanju. Svoje, danas već slavno književno djelo pod naslovom Tavqu’l-hamāme – Fi’l-ulfeti ve’lullāf (Golubičin đerdan – O ljubavi i zaljubljenima) napisao je kao pismo jednom svome prijatelju u kome mu odgovara na njegovo traženje da mu napiše nešto o ljubavi. Na početku treba istaći da je pisanje te vrste djela bila tradicija prisutna u ukupnoj arapskoj književnosti, tradicija koja datira još iz predislamskog perioda. Neki arapski pisci su o ljubavi napisali epove, drugi su u prozi opisivali historije znamenitih zaljubljenika i njihovih ljubavi, a treći su razmatrali filozofska pitanja koja se tiču ovog nadahnuća. Ibn Hazmov Đerdan sve tri vrste ove književnosti spaja u jedno djelo, a napisao ga je u standardnim stilskojezičkim obrascima i u dva paralelna toka. U jednom toku se govori o filozofskom problemu ljubavi, a u drugom toku ti se filozofski pogledi potkrjepljuju primjerima iz života. Ibn Hazm priča svoju životnu priču, svoje doživljaje i ljubavne situacije, ali i priče drugih, često poznatih ličnosti muslimanske Španije. On, dakle, ne izmišlja te ljubavne zgode, nego ih samo spašava od zaborava i njima potvrđuje svoje poglede.
Ti primjeri su najljepši dijelovi Đerdana; u njima je naslikan život Endelusa u pjesnikovo vrijeme i u ono doba koje mu je prethodilo; njegovi likovi su prinčevi i princeze, kadije, veziri, učenjaci, studenti, zuhdije i bekrije… Đerdan je jedna velika ljubavna priča o sretnoj zemlji, Endelusu, koji, kako se čini, i nije imao drugih briga osim onih ljubavnih.
Tavqu’l-hamāme je, zapravo, prozno – poetsko djelo budući da je pisac, radi potvrde svojih stavova i da bi bio impresivniji, u njega umetao stihove koji govore o temi i podtemama o kojima piše u svojim poglavljima. Najčešće su to njegovi stihovi. Tako da možemo konstatirati da je ovo djelo dato u poetici arabeske, u onoj predislamskoj, semitskoj poetici u kojoj se gotovo do u beskraj nižu dijelovi jedne cjeline, koji su i samostalni i, u isto vrijeme, vezani za tu cjelinu: Ibn Hazmovi stihovi su i samostalne lirske ljubavne pjesme i dijelovi narativnih poglavlja.
Na filozofskoj ravni, Ibn Hazm veliča tzv. platonsku ljubav. Čak i iz podnaslova njegova djela (Fi’l-ulfeti ve’l-allāf – dosl. O spajanju i onima koji se spajaju, privlače) provijava ideja o ljubavi kao kosmološkom principu: u nižem svijetu, duše se spajaju (ellefe ju’ellifu) zato što su slične; ono što se voli u zemaljskom svijetu nije propadljivo tijelo već idealni obrazac ljepote; ona koja se voli otjelovljuje savršenu ideju ljepote., itd. Prije Ibn Hazma, muslimanski filozofi na Istoku (Čista braća, npr.) pisali su da je Bog “najviši predmet ljubavi” i da se sfere iz ljubavi gibaju prema Njemu te da je ljubav “opći zakon” kome su potčinjena sva bića radi toga da bi se sličnosti međusobno odnosile onako kako se zaljubljeni odnosi prema voljenom biću “pod prisilom ljubavi” (Ibn Sina).
Obrazovanom Ibn Hazmu bio je, bez sumnje, poznat koncept tzv. ‘udritske ljubavi. Arapi su, naime, vjerovali da je postojalo neko njihovo mitsko pleme, El-Udri (Čedni), čiji su se članovi zaljubljivali u sve što je lijepo, sve što ima lijep oblik. Udriti su vjerovali u ljubav kao neodoljivu kosmičku silu privlačnosti, a za njih se poslovično kaže da su “umirali od ljubavi.”
U takvom konceptu ljubavi žena se shvaća i doživljava kao superiorno biće; ona je predmet muškarčeva kulta, zbog čega se u ovoj vrsti arapske poezije naziva rabbom, gospodarem, a ne gospodaricom. (Rabb je imenica u muškom rodu.) Ibn Hazmova knjiga puna je historija ovakve ljubavne zanesenosti među Endelužanima svih religija:
“Sljedeća je priča, koju sam više puta čuo, o jednom berberskom kralju. Neki čovjek iz Španije proda jednu robinju, koju je ljubio silnom ljubavlju, zbog oskudice koja ga je bila snašla, jednom čovjeku, stanovniku toga grada. Njen prodavač nije pak vjerovao da će mu duša toliko čeznuti za njom, ali kad je ona dospjela u ruke kupca, zamalo da onaj iz Španije nije bio izdahnuo. Zato on dođe kod onoga koji ju je bio kupio od njega te mu ponudi da raspolaže čitavim njegovim imetkom kao i njim samim umjesto nje, ali on odbi. Tada je on njega moljakao preko stanovnika toga grada, ali nijedan nije uspio u tome, pa on zamalo da nije bio i pamet izgubio. Tada on naumi da se obrati kralju, pa zato ode do njega i poče vikati. Kralj ga ču i naredi da ga uvedu. Kralj je sjedio u jednoj isturenoj sobi na spratu. On ode do njega, pa kad se pojavio pred njim, obavijestio ga je o svome slučaju i molio ga za milost ponizno ga preklinjući. Kralj se tada smilovao na njega te naredio da dovedu onoga čovjeka kupca, pa kad je taj stigao, rekao mu je: “Ovo je čovjek stranac, vidiš u kakvom je stanju, a ja se zauzimam za njega kod tebe.” Kupac odbi rekavši: “Ja je više volim nego on, pa se bojim da ću sutradan ja tražiti tvoju pomoć zapavši u gore stanje nego on ako mu je povratim.” Tada su kralj i oni oko njega pokušavali da jamče za njega svojim imetkom, ali je onaj odbio ostavši nepopustljiv, izvinjavajući se svojom ljubavlju prema njoj. Kada se pak to raspravljanje bilo oteglo i nisu vidjeli kod njega nimalo sklonosti da se to okonča, kralj reče onome iz Španije: “Za tebe ne mogu učiniti više od onoga što si vidio! Trudio sam se za tebe na najljepši način, a on se, kako vidiš, ispričava time da je on voli više nego ti i da se za sebe boji zla većeg od onoga u kome se ti nalaziš, pa se pomiri s onim što ti je Bog dosudio.” Nato mu reče onaj čovjek iz Španije: “Zar nije u tvojoj moći da nađeš neki izlaz za me?” On mu odgovori: “A zar bih mogao šta više za te učiniti nego što sam ga molio i darivao?!” Kad je nato onaj iz Španije bio pao u očaj zbog nje, sklopio je ruke i noge i bacio se s vrha toga čardaka na zemlju, kralj se tada preplašio i poviknuo, pa su sluge odozdo pritrčale, ali je bilo suđeno da se on usljed toga pada nije bio mnogo ozlijedio. Tada su ga uznijeli do kralja pa mu on reče: “Šta si htio s ovim?!” Nato on odgovori: “O, kralju, ja ne mogu da živim bez nje!” Zatim je htio da se po drugi put baci, pa su ga spriječili. Tada kralj reče: “Bog je najveći! Ukazao se način na koji treba riješiti ovo pitanje”, pa se okrenuo prema kupcu te mu reče: “Ti si tvrdio da je više voliš nego on i bojao si se da ćeš doći u stanje slično njegovom.” Nato onaj reče: “Da.“
Kralj reče: “Ovaj tvoj drug pružio je dokaz svoje ljubavi i bacio se želeći smrt, ali ga je sačuvao svemogući i uzvišeni Bog. Zato ti ustani i dokaži svoju ljubav skočivši s vrha ovog dvorca, kao što je tvoj drug učinio, pa ako umreš, to je tvoj suđeni čas,a ako ostaneš živ, ti imaš više pravo na robinju jer je ona u tvojoj ruci pa će se tvoj drug okaniti! Ako pak ne htjedneš, oduzet ću ti robinju i protiv tvoje volje i predati je njemu.”
Tada se onaj suzdržao, ali je potom rekao: “Bacit ću se!” Međutim, kad se bio primakao otvoru i pogledao u ponor ispred sebe, uzmaknuo je nazad. Tada mu reče kralj: “Boga mi, onako će biti kako sam rekao!” Nato on opet pođe te plašljivo ustuknu, pa pošto se nije više usuđivao, reče mu kralj: “Ne poigravaj se s nama! Sluge, uzmite ga za ruke pa ga bacite na zemlju!” Kada je on vidio da je stvar ozbiljna, reče: “Zadovoljan ću biti i bez robinje!” Nato mu kralj reče: “Bog ti dobrim naknadio!” Zatim je nju otkupio od njega te je predao onom koji ju je bio prodao, pa su njih dvojica otišli. Nato on odgovori: “O, kralju, ja ne mogu da živim bez nje!” (Ibn Hazm, Golubičina ogrlica, “Poglavlje o smrti”, preveo s arapskog dr. Teufik Muftić, SNL, Zagreb, 1987.)
Nastavlja se…
