Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Golubičin đerdan – Velika ljubavna priča o sretnoj zemlji

Golubičin đerdan – Velika ljubavna priča o sretnoj zemlji

TAVQU’L-HAMĀME (Golubičin đerdan) IBN HAZMA – najznačajnije  djelo arapske prozne književnosti u XI. stoljeću

 

Autor: dr. Džemaludin Latić

E bu Muhammed Ali ibn Ahmed ibn Hazm (Kurtuba, 3 8 3 . / 9 9 3 .- 4 5 6 . /10 6 4 .), pjesnik, pravnik, alim, političar i mislilac, najznačajnija je intelektualna i umjetnička figura muslimanske Španije. Proveo je nemiran život koliko zbog krvavih obračuna i smjena u španskom Hilafetu, toliko i zbog svojih stavova i “nemilosrdnoga” jezika. Živio je, dakle, u burnom vremenu muslimanske Španije, kada je Hilafet bio na vrhuncu svoje moći, ali i kada je otpočeo njegov nezaustavljivi pad (koji se dogodio 1031. god.). Bio je vezir na divanu Abdu-r-Rahmana V. – samo nekoliko sedmica, kada je ovaj umejevički halifa ubijen, a Ibn Hazm utamničen.

Poslije 1026. god. posvećuje se isljučivo pisanju svojih djela i umire na porodičnom imanju. Svoje, danas već slavno književno djelo pod naslovom Tavqu’l-hamāme – Fi’l-ulfeti ve’lullāf (Golubičin đerdan – O ljubavi i zaljubljenima) napisao je kao pismo jednom svome prijatelju u kome mu odgovara na njegovo traženje da mu napiše nešto o ljubavi. Na početku treba istaći da je pisanje te vrste djela bila tradicija prisutna u ukupnoj arapskoj književnosti, tradicija koja datira još iz predislamskog perioda. Neki arapski pisci su o ljubavi napisali epove, drugi su u prozi opisivali historije znamenitih zaljubljenika i njihovih ljubavi, a treći su razmatrali filozofska pitanja koja se tiču ovog nadahnuća. Ibn Hazmov Đerdan sve tri vrste ove književnosti spaja u jedno djelo, a napisao ga je u standardnim stilskojezičkim obrascima i u dva paralelna toka. U jednom toku se govori o filozofskom problemu ljubavi, a u drugom toku ti se filozofski pogledi potkrjepljuju primjerima iz života. Ibn Hazm priča svoju životnu priču, svoje doživljaje i ljubavne situacije, ali i priče drugih, često poznatih ličnosti muslimanske Španije. On, dakle, ne izmišlja te ljubavne zgode,  nego ih samo spašava od zaborava  i njima potvrđuje svoje poglede.

Ti primjeri su najljepši dijelovi  Đerdana; u njima je naslikan život Endelusa u pjesnikovo vrijeme i  u ono doba koje mu je prethodilo;  njegovi likovi su prinčevi i princeze,  kadije, veziri, učenjaci, studenti,  zuhdije i bekrije… Đerdan je jedna  velika ljubavna priča o sretnoj  zemlji, Endelusu, koji, kako se čini,  i nije imao drugih briga osim onih ljubavnih.

Tavqu’l-hamāme je, zapravo,  prozno – poetsko djelo budući  da je pisac, radi potvrde svojih stavova i da bi bio impresivniji, u  njega umetao stihove koji govore  o temi i podtemama o kojima piše  u svojim poglavljima. Najčešće  su to njegovi stihovi. Tako da  možemo konstatirati da je ovo djelo  dato u poetici arabeske, u onoj predislamskoj, semitskoj poetici u  kojoj se gotovo do u beskraj nižu  dijelovi jedne cjeline, koji su i  samostalni i, u isto vrijeme, vezani  za tu cjelinu: Ibn Hazmovi stihovi su  i samostalne lirske ljubavne pjesme  i dijelovi narativnih poglavlja.

Na filozofskoj ravni, Ibn Hazm veliča tzv. platonsku ljubav. Čak i iz  podnaslova njegova djela (Fi’l-ulfeti ve’l-allāf – dosl. O spajanju i onima koji se spajaju, privlače) provijava ideja o ljubavi kao kosmološkom principu: u nižem svijetu, duše se spajaju (ellefe ju’ellifu) zato što su slične; ono što se voli u zemaljskom svijetu nije propadljivo tijelo već idealni obrazac ljepote; ona koja se voli otjelovljuje savršenu ideju ljepote., itd. Prije Ibn Hazma, muslimanski filozofi na Istoku (Čista braća, npr.) pisali su da je Bog “najviši predmet ljubavi” i da se sfere iz ljubavi gibaju prema Njemu te da je ljubav “opći zakon” kome su potčinjena sva bića radi toga da bi se sličnosti međusobno odnosile onako kako se zaljubljeni odnosi prema voljenom biću “pod prisilom ljubavi” (Ibn Sina).

Obrazovanom  Ibn Hazmu bio je, bez sumnje,  poznat koncept tzv. ‘udritske  ljubavi. Arapi su, naime, vjerovali  da je postojalo neko njihovo mitsko  pleme, El-Udri (Čedni), čiji su se  članovi zaljubljivali u sve što je  lijepo, sve što ima lijep oblik. Udriti  su vjerovali u ljubav kao neodoljivu  kosmičku silu privlačnosti, a za njih  se poslovično kaže da su “umirali  od ljubavi.”

U takvom konceptu ljubavi  žena se shvaća i doživljava kao  superiorno biće; ona je predmet  muškarčeva kulta, zbog čega  se u ovoj vrsti arapske poezije  naziva rabbom, gospodarem, a ne  gospodaricom. (Rabb je imenica u  muškom rodu.) Ibn Hazmova knjiga  puna je historija ovakve ljubavne  zanesenosti među Endelužanima  svih religija:

“Sljedeća je priča, koju sam više  puta čuo, o jednom berberskom  kralju. Neki čovjek iz Španije  proda jednu robinju, koju je ljubio  silnom ljubavlju, zbog oskudice  koja ga je bila snašla, jednom  čovjeku, stanovniku toga grada.  Njen prodavač nije pak vjerovao  da će mu duša toliko čeznuti za  njom, ali kad je ona dospjela u ruke  kupca, zamalo da onaj iz Španije  nije bio izdahnuo. Zato on dođe kod  onoga koji ju je bio kupio od njega  te mu ponudi da raspolaže čitavim  njegovim imetkom kao i njim  samim umjesto nje, ali on odbi.  Tada je on njega moljakao preko  stanovnika toga grada, ali nijedan  nije uspio u tome, pa on zamalo da  nije bio i pamet izgubio. Tada on  naumi da se obrati kralju, pa zato  ode do njega i poče vikati. Kralj  ga ču i naredi da ga uvedu. Kralj  je sjedio u jednoj isturenoj sobi na  spratu. On ode do njega, pa kad se  pojavio pred njim, obavijestio ga je  o svome slučaju i molio ga za milost  ponizno ga preklinjući. Kralj se  tada smilovao na njega te naredio  da dovedu onoga čovjeka kupca, pa kad je taj stigao, rekao mu je: “Ovo  je čovjek stranac, vidiš u kakvom  je stanju, a ja se zauzimam za njega  kod tebe.” Kupac odbi rekavši: “Ja je  više volim nego on, pa se bojim da  ću sutradan ja tražiti tvoju pomoć  zapavši u gore stanje nego on ako mu  je povratim.” Tada su kralj i oni oko  njega pokušavali da jamče za njega  svojim imetkom, ali je onaj odbio  ostavši nepopustljiv, izvinjavajući se  svojom ljubavlju prema njoj. Kada se  pak to raspravljanje bilo oteglo i nisu  vidjeli kod njega nimalo sklonosti  da se to okonča, kralj reče onome  iz Španije: “Za tebe ne mogu učiniti  više od onoga što si vidio! Trudio  sam se za tebe na najljepši način, a  on se, kako vidiš, ispričava time da  je on voli više nego ti i da se za sebe  boji zla većeg od onoga u kome se ti  nalaziš, pa se pomiri s onim što ti  je Bog dosudio.” Nato mu reče onaj  čovjek iz Španije: “Zar nije u tvojoj  moći da nađeš neki izlaz za me?”  On mu odgovori: “A zar bih mogao  šta više za te učiniti nego što sam ga molio i darivao?!” Kad je nato  onaj iz Španije bio pao u očaj zbog  nje, sklopio je ruke i noge i bacio  se s vrha toga čardaka na zemlju,  kralj se tada preplašio i poviknuo,  pa su sluge odozdo pritrčale, ali  je bilo suđeno da se on usljed toga  pada nije bio mnogo ozlijedio. Tada  su ga uznijeli do kralja pa mu on  reče: “Šta si htio s ovim?!” Nato on  odgovori: “O, kralju, ja ne mogu da  živim bez nje!” Zatim je htio da se  po drugi put baci, pa su ga spriječili.  Tada kralj reče: “Bog je najveći!  Ukazao se način na koji treba  riješiti ovo pitanje”, pa se okrenuo  prema kupcu te mu reče: “Ti si tvrdio da je više voliš nego on i bojao si se da ćeš doći u stanje slično  njegovom.” Nato onaj reče: “Da.“

Kralj reče: “Ovaj tvoj drug pružio je  dokaz svoje ljubavi i bacio se želeći smrt, ali ga je sačuvao svemogući i uzvišeni Bog. Zato ti ustani i dokaži  svoju ljubav skočivši s vrha ovog dvorca, kao što je tvoj drug učinio, pa ako umreš, to je tvoj suđeni čas,a ako ostaneš živ, ti imaš više pravo na robinju jer je ona u tvojoj ruci pa će se tvoj drug okaniti! Ako pak ne htjedneš, oduzet ću ti robinju i protiv tvoje volje i predati je njemu.”

Tada se onaj suzdržao, ali je potom rekao: “Bacit ću se!” Međutim, kad se bio primakao otvoru i pogledao u ponor ispred sebe, uzmaknuo je nazad. Tada mu reče kralj: “Boga mi, onako će biti kako sam rekao!” Nato on opet pođe te plašljivo ustuknu, pa pošto se nije više usuđivao, reče mu kralj: “Ne poigravaj se s nama! Sluge, uzmite ga za ruke pa ga bacite na zemlju!” Kada je on vidio da je stvar ozbiljna, reče: “Zadovoljan ću biti i bez robinje!” Nato mu kralj reče: “Bog ti dobrim naknadio!” Zatim je nju otkupio od njega te je predao onom koji ju je bio prodao, pa su njih dvojica otišli. Nato on odgovori: “O, kralju, ja ne mogu da živim bez nje!” (Ibn Hazm, Golubičina ogrlica, “Poglavlje o smrti”, preveo s arapskog dr. Teufik Muftić, SNL, Zagreb, 1987.)

Nastavlja se…

diwan-magazin.com

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top
PHP Code Snippets Powered By : XYZScripts.com