Kakav je propis održavanja i njegovanja brade po islamu?

Puštanje brade je također povezano sa ovom temom. El-Buhari prenosi od Ibni Omera da je Vjerovjesnik – alejhi’s-selam – rekao: „Razlikujte se od mušrika (idolopoklonika): njegujte bradu, a potkresujte brkove!“

Cilj je, dakle, kako navodi hadis, razlikovati se od idolopoklonika, koji su, kako se navodi u jednom hadisu, bili međusije, obožavaoci vatre, čiji je običaj da podrezuju ili briju bradu. Poslanikova – alejhi’s-selam – zapovijed da se razlikujemo od njih ima cilj da se muslimane navikne na razvijanje nezavisne ličnosti, jednako različite i iznutra i spolja, kako u biti, tako i u formi. Ujedno, brijanje brade je protivno muškoj prirodi, kao što je i pokušaj da se bude nalik na žene; brada je sastavni dio muškosti i vanjski oblik razlikovanja od ženskog roda.

Međutim, puštati bradu ne znači da je treba pustiti da raste divlje jer bi na taj način odudarala od svoje namjene, bila bi neuredna i velika i smetala bi svome sahibiji. Ona se mora podrezivati po dužini i širini, i ovu preporuku nalazimo u Et-Tirmizijevom hadisu i tako je činio časni selef.

Seid Ijjad (učenjak iz 20. stoljeća, autor jedne čuvene knjige o osobinama Resulullahovim – alejhi’s-selam – /op. prev./) kaže: – Mekruh (pokuđeno) je previše izbrijavati bradu ili je previše skraćivati, ali je mustehab (preporučuje se) malo je skratiti i izbrijati ako je preduga i prevelika.

Ebu Šame se požalio kako su „neki narodi počeli brijati brade, a zna se da je medžusije samo podšišaju“ (Fethu’l-bari, poglavlje Puštanje brade). Ja smatram da je žalosno što danas najpoznatiji i najveći islamski učenjaci briju brade oponašajući neprijatelje njihove vjere i izrabljivače njihovih zemalja, kršćane i Jevreje, jer je uobičajeno da pobijeđeni opona­ša pobjednika. Oni zanemaruju Muhammedovo – alejhi’s-selam – naređenje da se muslimani razlikuju od nevjernika i njegovu zabranu da se bude sličan njima, jer: „Ko oponaša jedan narod, on i pripada tome narodu.“ (Ebu Davud od Ibni Omera).

Veliki broj pravnika smatra da je, na temelju Resulullahove – alejhi’s­selam – zapovijedi, brijanje brade zabranjeno. Ova zapovijed da se pušta brada podrazumijeva obavezu, osobito zato što je njezina svrha da se bude drukčiji od nemuslimana, jer je razlikovanje od nevjernika obaveza (vadžib) muslimanima.

Nije zabilježeno da je iko od muslimana prve generacije napuštao ovaj vadžib. Pod pritiskom stvarnosti i uslijed popustljivosti pred iskušenjima, neki savremeni znanstvenici dopuštaju brijanje brade obrazlažući svoj stav ovako: da je nošenje brade bila lična, svakodnevna navika Božijeg Poslanika – alejhi’s-selam -, a da to nije šeri’atska zapovijest kojom se postiže pobožnost. No, istina je da se puštanje brade ne zahtijeva samo zato što ju je i Resulullah – alejhi’s-selam – nosio, već zato što je on to eksplicituo zapovijedio da bi se očuvalo razlikovanje od nevjernika.

Ibni Tejmijje je ustrajan u tvrdnji da je razlikovanje muslimana od nemuslimana bilo cilj Zakonodavca, jer sličnost u izgledu rezultira ljubavlju, prijateljstvom i afinitetom u osjećanjima, kao što ljubav u srcu producira sličnost u vanjskom izgledu. Ova psihološka činjenica utemeljena je na iskustvu i opservaciji. Ibni Tejmijje kaže: „Kur’an, Sunnet i konsenzus muslimanskih učenjaka (idžma) uče da se muslimani moraju razlikovati od nevjernika i u svemu izbjegavati sličnost s njima. Sve što bi moglo dovesti do fesada, poroka i grijeha, u vidijivom ili nevidljivom obliku, ukoliko ne postoji jasan tekst o zabrani toga, također je zabranjeno. Imitiranje izgleda nevjernika dovest de do imi­tiranja njihova nemoralnoga ponašanja i pokuđenih djela, ali i njihovih vjerovanja. Ovakve utjecaje se ne može kontrolirati, niti ih se može lahko uočiti, pa ih je kasnije teško, čak nemoguće iskorijeniti.

Zbog toga je Zakonodavac, Allah dželle šanuhu dakle, zabranio sve što vodi fesadu (v. Kitabu’l-igtida’i’s-sirati’l-musteqim).

Vidimo, dakle, da postoje tri različita mišljenja o brijanju brade: prvo, da je to haram, koje zastupaju Ibni Tejmijje i drugi; drugo, koje zastupa Iyyad u Fethu’l-bariju, da je to mekruh, ali ovo mišljenje ne zastupa niko drugi osim njega; treće, da je to dopušteno, mubah, kako smatraju savremeni znanstvenici.

Najvjerovatnije je drugo mišljenje, da je to mekruh, najbliže istini i na­jumjerenije jer samo naređenje ne upućuje eksplicitno da je to vadžib, obaveza, iako se spominje razlikovanje od nevjernika kao razlog ovog propisa.

Najbolji primjer za ovo nalazimo u naredbi o bojenju sijede kose – također radi razlikovanja od Jevreja i kršćana, dočim, neki ashabi to nisu činili, što upućuje na zaključak da se naredba ovdje ima tumačiti kao mustehab, preporuka ili pohvalno djelo.

Istina, ne postoji dokument da se neko iz selefa brijao. Možda nisu osjećali potrebu za tim jer je nošenje brade bila stvar njihove navike i adeta.

Poglavlje iz knjige „HALAL I HARAM U ISLAMU”, dr. Jusuf El-Karadavi, Izdavač: Ljiljan, Sarajevo, 1997. godina akos.ba